Star Trek Discovery je sranje

Volio bih da sam bestidnik pa da se uslikam kako kucam ovaj tekst i objavim ga, jer ovaki pretil (debo) sjedim u gaćama ispred računala sa sto litara ledenog čaja i istresam svoj bijes protiv novog Star Trek serijala, baš poput onog stripadžija iz Simpsona. No, iako ljeti znam obući crokse još uvijek nisam odustao od života kao takvog pa onda neću ni razveseliti sveopće čitateljstvom takvom fotografijom.
Novi Star Trek dakle. Uglavnom sam sve rekao u naslovu, ali kako volim svoj bijes kao svaki trol ispoljavati preko tipkovnice onda ću i natipkati pokoju misao zašto je Star Trek Discovery (koji ubr. ima kraticu STD, ono do jaja su to smislili) sranje. Pa da počnemo.
Dakle novi serijal Star Trek pravi trekiji i trekkeri iščekuju od naprasnog prestanka emitiranja Enterprisea i katastrofalne finalne epizode koju je režirao Johnatan Frakes, u ST svijetu poznat kao komandir Riker iliti broj Jedan. I eto nakon sto milijuna godina čekanja (12) dočekasmo nove avanture utopističkih terana i njihovih jarana izvascijele galaksije u vasionu. Nakon što je najavljen Star Trek prije godinu-dvije, bilo je raznih teorija kakva će to serija biti. Neki su rekli da će biti CSI Star Trek što bi bilo super otprilike kao čvarci na lešo ili pak se čak i spominjalo nekakvo medecinsko osoblje koje ide i spašava elijene po svemiru (Star Trek ER) što bilo super otprilike kao Goran Višnjić u ulozi napaćenog brodskog liječnika čiju su familiju pobili svemirski četnici na SAO Orionu. Tu se u tim nagađanjima šta će biti novi Star Trek negdje na margini pojavila i teorija da će se raditi o brodu koji će se nekim transwarp nešto-nešto sustavom moći stvoriti bilo gdje u svemiru. E tu je taj dokoni pisac uspio ubost (ili su scenarist recimo ukrali tu ideju od njega?) nešto, samo što taj famozni brod Discovery ne skače po svemiru nekim transwarpom (Transwarp? Pif! That’s so Borg and 90’s!) nego nekakvim micelijima i gljivama i ima neka svemirska lignja (Ivo Josipović bez klavira) koja je jako agresivna ali je jako dobra u duši pa onda upravlja brodom đe joj narediš. Koncept je totalno užasan kao i rečenica u kojoj sam ga opisao, ali ajmo prihvatiti i to jer jebiga, Star Trek, je ipak SF, a šta u SF-u nije moguće? Pa jašta. Prihvatit ćemo to, Bože moj danas ljudi putuju autima na struju koji sami voze, ko kaže da u budućnosti nećemo voziti gljivičnom svemirskom autocestom? Ja kažem, al nema veze. Continue reading Star Trek Discovery je sranje

Mi smo Googleovi, Google je naš!

Kako je Google od mota „Don’t be evil“ postao boljševička korporacija?

Google posjeduje količinu informaciju neviđenu u povijesti čovječanstva. Zamislite, u neka davna vremena kada je najveći fundus znanja bila aleksandrijska biblioteka s nekoliko desetina tisuća djela – danas tu knjižicu možete ponijeti u guznom džepu na USB sticku, ali zašto bi to uopće i radili kada preko svog pametnog telefona imate pristup nebrojeno većoj količini informacija nego koje je u ona stara vremena mogla ponuditi ta biblioteka.

Moglo bi se reći da je Google kao čuvar najveće količine znanja nositelj progresa – jer kako često tech savy ljudi smatraju – jedino će tehnološki napredak dovesti čovječanstvo u red: od samoupravnih automobila pa do robotskih usisavača. To je naravno naivna i smiješna premisa jer znamo kako je vjera u tehnologiju spasila prvu polovicu 20. stoljeća.

Upravo na tragu misli da će tehnologija spasiti čovjeka, Google stoji s nevjerojatnim fundusom informacija koje će jednom za svagda otrgnuti okove otrovnih ideologija, jer će napokon istina biti tu. Možda, međutim što Google postaje veći i veći – ideološke postavke ove kompanije sve više i više tonu u boljševizam: ne-znanstvene teorije i jednoumlje. Kako to objasniti? Ja bih se ipak poveo onim da sve što je ljudsko ni Googleu nije strano, ili još bolje rečeno – vlast korumpira, a apsolutna vlast – apsolutno korumpira. Toga nažalost nije cijepljen ni Google.

Google je specifična firma. Čime se bavi i što radi ne treba nikome pretjerano objašnjavati, ali je zanimljivo radno okružje koje se njeguje u ovoj korporaciji. Svi ste vjerujem čitali o salama za bilijar, sobama za PlayStation i općenito opuštenoj atmosferi koja u krajnjoj liniji igra na kartu „produžene akademske zajednice“ kroz suvremeni program cjeloživotnog školovanja što u konačnici firmi koja se bavi IDEJAMA donosi odlične rezultate. Googleovi kampusi slični su sveučilišnim kampusima u SAD-u, a ideje se raspravljaju, dijele i stormaju na svakom koraku, baš kao na pravom fakultetu. Međutim, izgleda da oni koji se bave idejama riskiraju ideologiziranju. Continue reading Mi smo Googleovi, Google je naš!

Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

U Slavonskom Brodu gradi se McDonalds. Vijest je to koja je naišla na dosta zanimanja mojih sugrađana, dovoljno da je prenesu svi (ili barem svi?) lokalni portali, kao i službena  facebook stranica Grada Slavonskog Broda (odnosno gradonačelnika). Iako bi se pravi komunist-marksist kao i pravi kapitalist-libertijanac zapitali (i to s pravom) kakve veze ima neki privatni fast-food pajzl sa (polu)službenim gradskim glasilom, moram priznat da je to prvoklasni PR event. Dali smo građevinsku dozvolu McDonaldsu! Jer McDonalds je ipak više nešto od običnog fast-food pajzla o čemu je zapravo i bit cijele ove đabalesku misli kako ćemo i dalje vidjeti dragi moj čitatelju. No prije mog viđenja McDonalds kulture (iako, možda je bitno za ovaj tekst napomenuti – nisam gledao film The Founder) još nekoliko lokalnih opaski. Prvo je to što, iako je vijest dočekana s podosta zanimanja, vjerujem da bi ta vijest odjeknula s puno više entuzijazma tamo u zlatno Ćaćino vrijeme prije jedno 10-12 godina nego sada kada Brod pati od nekog post-Detroitovskog sindroma. Slično je to kao s Europskom Unijom. Koliki god je napaćeni Hrvatski narod čekao svoju ulaznicu u svijet europske uljudbe, brate to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili ljudi su na kraju mogli samo reć „fala kurcu“ (da prostite). Jer brate – Den Haag, generali, zelena svjetla, avisi, poglavlja, piranski zaljev, ZERP… to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili na kraju mogli samo reć – ajde brate da je i ta Santa Barbara više završila. Da smo pak u EU ušli recimo tamo 2001. to bi bilo ja mislim Oluja 2.0. U 10 godina smo napravili sve! Ovako brate, nikad izaći iz te Velike Čekaonice. Na tragu te misli je i taj McDonalds. Da su ga napravili tamo neke 2005-6 to bi bio znak da smo od neke industrijske socijalističke prčije napokon ušli u svijet slobodarskog svijeta. Ovako kad ti je pola raje po Irskama i Njemačka, taj McDonalds ti i nije neka fora. Continue reading Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru. Continue reading Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Kod nas u Njemačka!

Some people say da moraš provesti minimalno 48h u Saveznoj Republici Njemačkoj da možeš izreći gastarbajterski početak misli – kod nas u Njemačka! Da, bio sam u SR Njemačkoj u dalekom Frankfurtu na Majci i to me nagnalo da napišem đabalesku misao o Njemačkoj tim više što đabalesku misli dugo nisam pisao, a zaželih se tamnih noći, prašnjave tipkovnice i grozomornog bjelila blog editora (ili Worda, kako vam milo!).

Inače, gastarbajterske priče su danas hit (ti, ti, ti, ti si moj hit, ti si moja ideeeeja) i valjda ne može proći jedan tjedan da netko od naših cijenjenih internetski portala ne objavi neku „zašto sam otišo bluz“ priču o punim autobusima za Minken, okrenutom janjetu na ledini i dablinskim pabovima koji su zamijenili slavonske birtije. Jednom prilikom sam želio napisati jedan kraći elaborat na temu gastarbajterske lirike u popularnoj muzici balkana, ali kada sam vidio koliki je opus koji se izravno tiče ove tematike shvatih da bi se o tom mogla napisati pseudoznanstvena knjiga koja bi sigurno bila bestseler na Tisku za samo 29,99 uz subotnji Jutarnji. No, ovo nije priča o gastarbajterstvu i egzodusu Hrvata na Zapad, iako, normalno, kao i prava poštena đabalesku misao sigurno ću se toga dotaknut više ili manje puta neovisno o tome kuda me odnese tok misli. Continue reading Kod nas u Njemačka!

Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda četvrta i posljednja: Makedonija (i Srbija i Bosna)

Na graničnom prijelazu Medžitlija makedonska carinica je prva bila na ovom proputovanju od (do tada) 5 granica koja je zavirlia na zadnji sic Heinricha (krstio sam auto imenom Heinrich) i s čuđenjem konstatirala da je iza – nered. Iskreno ne znam šta je očekivala, da dva krmka koja putuju zadnjih tjedan dana Balkanom imaju blistav auto s Hello Kitty jastučičima umjesto omanje deponije konzervi energetskih pijača, plastičnih boca vode i kaka-kole. Ne znam kako se tad nisam sjetio da otpjevam: AKO SAKAŠ DA SE OSVEŽAŠ, TI UZMI ONO NAJDOBRO, SEKOJ ZNAE – KOKAKOLA E TOA! To je inače jedina fraza koju znam na bugarskom, pardon, na makedonskom uz naravno: Čukno vo drvo!

Continue reading Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda treća: Grčka

Na desetu godišnjicu mature došao sam kao ozbiljan čovjek na pragu svojih 30-ih, s diplomom u džepu, doduše neoženjen i nezaposlen, ali sam imao nekakvu satisfakciju što se vraćam u gimnazijske klupe kao akademski svršen čovjek unatoč predviđanju mnogih profesora da od mene neće u životu nikad ništa biti i da ću biti zauvijek propalica iz treće klupe srednjeg reda zarobljen u vječnih 16 godina, ćelav i s konjskim repićem, žicajući klince ispred Rupe piće i cigaru. I tako na maturskoj večeri 10 years after, nakon tko zna koliko litara rizlinga, prišao mi je razrednik i rekao: „Jimbo moj… kad god tebe vidim sjetim se…“ i ja onako u onom delirium tremensu pijanskog naleta emocija čekam da napokon kaže nešto o mom skrivenom potencijalu koji će isplivati tek u studentskim godinama, a on nastavi pa reće: „… kad si u kafani u Ateni igrajući ko Zorba Grk pao s pozornice na stol pun tanjura!“. Continue reading Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda druga: Albanija

Znate koje su boje albanski tenkovi? Oba zelena!

Vic odnosno kalabura o dva albanska tenka bio je vrlo rado pričana doskočica u doba stare SFRJ jer je valjda velika utjeha bila da je postojala zemlja koja je bila gora od Jugoslavije, iako se Jugoslavija uvijek šepurila po istočnom bloku kao neka superirorna socijalistička zemlja, jer pošten Jugosloven za razliku od siromašnog Poljaka nije prodavao gedore po jugoslovenskim pijacama i kolodvorima, al je zato redovno šverco farmerke iz Trsta, kožne jakne iz Istanbula i prodavao vegetu na pijaci u Temišvaru, što i nije loše za stanovnika jedne zemlje koja je 80-ih doslovno doživjela bankrot. I naravno – crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja… Continue reading U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016

Početak: Crna Bosna i Gora Hercegovina

Kažu da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom. Da mi je samo znati tko je smislio tu genijalnost, no kako bilo, svaka velika avantura za mene počinje s kavom na INA-i. Morao bih se jednom potruditi pa sakupiti sve slike s početka velikih avantura i napraviti mali kolaž u kojem se tajmlajnom povećavaju naše tjelesne mase, a smanjuju doze kave koje nam prodaju pumpaši.

Ni ovaj put nije bilo drukčije. U 2 ujutro na benzi uzeo sam kavu, bacio 12 kn na pult i rekao pumpašu: – “Odoh u još jednu advanturu!”.

I došao je taj dio godine kada se provjerava tlak u gumama i razina motornog ulja jer navigare necesse est ili što bi rekao Willie Nelson: “Just can’t get wait to get on the road again”. Continue reading Balkanska ekspedicija 2016

Sprave za uspavljivanje

  1. ožujka 2013.

(Dnevnički zapis: besjeda bake Dragice i pokojnog djeda Drage o tehnologiji jučer, danas, sutra)

“Ajde reci ti meni jel to normalno? Ova kaže juče u novinama kako je njoj prva stvar ujtro kad se probudi da ode na fejsbuk. Pa šta kog to zanima šta ona radi, šta je jela, kad je pišala i ostalo. Meni to nije normalno. Možda ja nisam normalna sad po novom. Ajde sad ti meni reci. Šta to treba ljudima da svoje privatne stvari dijele sa cijelim svijetom? Neki dan je bio na televizoru neki psihijatar, neuro-psihijatar, ne znam sad, uglavnom, kaže on da su svi poglupili zato što više niko ne misli! Nešto ne znaju, odma odu na kompjuter! A čovjek treba mislit! Onda rade te stanice u mozgu i tako se čovjek razvija, a niko više ne misli nego odma ode na kompjuter ko ti sad na tom svom mobitelu.” Continue reading Sprave za uspavljivanje

Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Kupijo sam kola

Dragi čitatelju kupijo sam kola! Ali moram biti iskren pa reći da sam kupijo kola još u siječnju prošle godine, a sada je već minuli srpanj ove godine. No eto, nemam pojma kako me se to kačilo da nisam napisao post o tome kako sam kupio kola, mora da je zbog moje ažurnosti pisanja bloga (iako sam ovlaš u nekoliko navrata spomenio svoja kola, kao npr. u sagi DŽIMOV VODIČ KROZ RUMUNIJU  – PREKO DŽIMBOLJA koji je došao kao i fantastična Sumrak saga u četiri dijela: prvi, drugi, treći i četvereti.

Da vam pravo kažem ja svoj vlastiti auto sanjam valjda otkako se sjećam da svjesno sanjam. Tako vam je to kad sam odrasto na ćaćinim pričama o tome kako je on još kao šesnaestogodišnjak krao auto od svog ćaće, a položio sa 18. U to vrijeme (1969.) vam se vozački polagao tako da ste svojim vlastitim autom otišli u stanicu milicije po milicionera kojeg bi ste provozali po gradu a taj bi vam potom dao roznu knjižicu koja život znači. Teško je danas to uopće zamisliti sa svim tim auto-školama, poligonima, prvim, drugim i trećim pomoćima kao i svim papiranatim testiranjima, ali u to doba prije umalo pola vijeka u Slavonskom Brodu je bilo sigurno jedno 23 automobila koja su prometovali ulicama varoši na Savi. Tako vam je to bilo nekad. Continue reading Kupijo sam kola