“I cigara je nekad samo cigara”

Danas je bio dan za šoping preko u mrskoj i neprijateljskoj Republici Srpskoj. Ili srdačnoj i prijateljskoj? Ah, nemam pojma, morat ću pitat Žužula kako se trenutačno osjećamo prema srpskom entitetu u BH.
Uglavnom prije toga je usljedila kafica s Mihaljem, koji je eto, silom prilika poslan da se vrati na posao u 16h i ostane do 23. Tako da je mene uspio dići iz kreveta nešto prije 10 sati, da s njim odem na kaficu.
Potom smo Slatkiš i ja išli preko u Bosnu da kupimo cigarete, marke Walter Wolf:

Godine 1990. ime kanadskoga poslovnoga čovjeka i ljubitelja brzina, Waltera Wolfa, postaje zaštitnim znakom prestižne marke cigareta. Ova full flavour cigareta, u prestižnome tvrdom pakovanju, svojim specifičnim imidžom i okusom postala je vrlo tražena na domaćem tržištu. Razvojem ove marke, Tvornica duhana Rovinj stvorila je drugu značajnu obitelj cigareta, koja je po svojim tržišnim dometima komplementarna dijelu Ronhill asortimana.

Cigare su preko poskupile tako da sad šteka stoji 52KN. Ili nas je zajebala ona žena u onoj budici. Kad nije bilo mog švercera danas.
I kao što bi stari Rimljani rekli:

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

Tako poneseni filozofijom starih latina, odlučili smo posjetiti Čevabdžinicu kod Aljke. Aljko je nekad prije rata pravijo najbolje ćevapčiće u tom dijelu bosanske posavine, ali negdje u ratu se on izgubio, jerbo je bijo Musliman, a kako smo uspješno prodali Srbima bosansku posavinu, on je negdje završio pitaj boga gdje. I sad više nema Aljka, ni njegove čevabžinice koja se nalazila odmah na glavnom trgu u Bosanskom Brodu, prekoputa robne kuće “Beograđanka”. I tako pošto nema Aljka više, a turisti (čitaj Brođani) bi jeli njegove ćevape, Srbi su otvorili više lokala (čevabžinica) s varijacijama na Aljkovo ime, tako da sad postoji:
Čevabžinica Aljko
Čevabžinica kod Aljke
i tako još neke.
Iako čevapi nisu dostigli kakvoću slavnog “made-by-Aljko” certifikata, ipak je cijena ta koja privlači turiste. Cijena velike porcije ćevapa je tako 3KM ili 12KN u domaćoj valuti, tako da za nešto manje od 20KN možete pojest ćevape i popit čašu Banjalučkog Nektara. A i konobarica nije za bacit.
Ali danas je bio šou! Dobili smo ćevape, pazi ovo, bez escajga! Tako da smo se morali poslužiti rukama kao u srednjem vijeku. Ubrzo je faktor masnoće tijela i ruku skočio na vrlo visoki koeficijent, pa smo se tako uspjeli brzo integrirat među lokalno stanovništvo Srbe/Bosance. Teško je te ljude i nazvat bosancima kada je većina njih došla iz Šumadije u bosansku “civilizaciju”. A jebiga, prvih godina su palili parket da se zagrijuj u stanu jer nisu znali čemu služi radijator. Sada bi se ovo moglo prokomentirat kao i fašistička izjava, al jebiga, kad je tako. Ko im kriv što stavljaju sodu bikarbonu u ćevape pa prave ćunga-lungu od njih.
Povratkom u domovinu nam slavnu, došli smo kući, kasnije se pojavio i Bek koji je donio disk na kojem nema ništa!
A jebote…

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *