Danas sam nakon dugo vremena bijo u Bolnici. Zadnji put sam bio na dobrovoljnom darivanju krvi, i to samo na odjelu Transfuzije krvi, a u ovom glavnome sektoru nisam bio od bog-te-pitaj-kad. Mislim da sam zadnji put bio kad sam išo kod dotura za oći da mi napiše papir za oćale. A i to ima već godina.
Drug Poljak je u Bolnici već jedno vrijeme jer zbog učestalih appendixa na Niđinom blogu, upalio mu se dotićni. I tako ja u Bolnicu ošo danas sa Vladom da posjetimo starog ratnog druga. I tako uglavnom jel inaće grozim se Bolnice jer ima onaj funny miris nekih lijekova, i pun kurac bolesnika po hodnicima i oni tamni odjeli i hodnici uvijek me nekako plaše, uvijek imam filing da ću dobit neku boleštinu pa da ću robijat malo. Nekad sam znao često sanjat Bolnicu i to u noćnim morama kao labirint dugih hodnika s mnoštvom katova. Inaće brodska bolnica je jedna od najmodernijih i najvećih (ako ne i najveća) bolnica u Slavoniji i ima statust makroregionalnog kliničkog centra.
Strah od Bolnica sam počeo gubiti kada sam bio jednom u Njemačkoj u bolnici kod nekog drugara od pokojnog ćaće. Tamo je Bolnica nekako normalna, ne izgleda kao mesara, ima puno svijetla i ne smrdi čudno po socrealizmu.
Uglavnom danas sam se prvi put osjećao OK u Bolnici, tim više što je bila nedjelja i sve je bilo pusto, a i nekako su je modernizirali pa je počela dobivati nekakav zapadnjački sjaj. Ipak, odjeli su i dalje tamni (efekt tamnih pločica, nedostatka prozora i hladno umjetno svijetlo – neonke).
Uglavnom Poljak robija na Kirurgiji II, soba br. 1. Pa ako ga ima neko želju posjetiti – zna gdje je. Uglavnom ulazimo mi u sobi – njega nema. A jebooute, pa đe je? Kaže njegov cimer iz sobe da je ošo zapalit?! U Bolnici?! Pa gdje jebote? U sobu s natpisom “nečisto”… I stvarno, odemo u neku sobu gdje se nalazi nečista posteljina, i ostala govna, a on na balkonu puši. U toj sobi smrdi da je to nevjerovatno. Jako se iznenadio što nas vidi, a mislim da mu je i bilo drago.
Onda smo se povukli u njegovu sobu. Gdje je on malo pozirao
Slika, slika. Pa nam je pokazao i gdje su ga mesarili. Kasnije se nekako pojavio i Prco, a na kraju i Slatkiš. Slikali smo se s pacijentom i onda smo ošli kući. Slika, slika.
Dolča. Bili smo danas dvaput u Dolči. Prvi put nakon bolnice na kafi, i drugi put navečer. Moram priznati da za birtiju koja radi dva dana, stvarno je na mene ostavila dojam, jer je atmosfera odlična, mjuza je i super. Slatkiš je to vješto opisao na današnjem Blogu.
Glede onog jučerašnjeg o čemu sam pisao:
I vidi žao kobili, kobili se nado, Ferdo pustio “Voljela me nije ni jedna”. 70% ljudi u lokalu se razbježalo na zvuke harmonike, al to su ionako debilna djeca koja slušaju Sodomu i Gomoru i nemaju pojma šta je muzika i merak. Razbježe se na zvuke harmonike, kao i na znak križa. Debili kretenski.
Malo sam sam danas razmišljao o tome, i shvatio sam da od tih ljudi nitko ne razumije pravi pojam glazbe, zajebancije i zabave. Oni sve to vide kroz destrukciju i te Sodome i Gomore što slušaju i da im je zabava destrukcija (razbijanje flaša). I onda još malo danas slušam Azru, kad ono Štulić pametno prozbori:
Čini mi se, rođače,
da je standard pokvario ljude
Jedu govna i sanjare…
Ima i u tome nešto…
I da naravno, statistika:
pozdrav čitatelju iz Nicosiae, Cipar
guglarije:
ddru mp3
blog pornografski
strojari .org
london študgart
banjalučki ćevapi
