Nights in white satin
never reaching the end.
Letters I’ve written
never meaning to send.
Beauty I’d always missed
with these eyes before.
Just what the truth is
I can’t say anymore
‘Cause I love you,
yes I love you,
oh, how I love you.
Moody Blues: Nights In White Satin
Album: Days Of Future Passed, 1967.
Jutros aman taman nekako prije ispita ispijajući kavu i pušeći cigaretu sa zvučnika poćne militi ova draga mi pjesma. Da stvar bude još i jača, ista ona mp3ica koju ja imam, osjetio sam po šumu i specifičnim greškama pri kodiranju iste. Odnosno dekodiranju. Or whatever.
Uglavnom kad je zasvirala ta stvar, a ja nekakav sjetan i zanesen prisjetih se nekih davnih dana kada sam se trovao ovakom patetikom. Nije se puno promjenilo. Neka nova lica, nova mjesta i novo vrijeme. Kontekst malo promjenjen a ja još uvijek ona ista budala. Jučer sam slušao po čitav dan Balaša. Trovanje patetikom. Patetičar sam, i priznam. Kasnije sam slušao i Čorbu, i dok sam prebacivao sa pjesme na pjesmu netko me upita što to radim, a ja reko: “Tražim neku užasnu patetičnu baladu”.
Ipak mi se jedan stih od Balaša urezo u glavu:
“Normalno, kako bih s tobom da sam trezan?
Trezan sam tako bezvezan!”
Ja. I taj famozni ispit danas je prošao u relativnom tonu. Odnosno iako sam napisao gotovo sve sa relativnom sigurnošću mogu utvrditi i da je točno ipak je lutrija. Prolaz ili pad. Ruski rulet. Preživjet ili umrjet.
Ali eto pravo simpatično mi bilo prije ispita, ja nešto gledam neke glupe riječi u Hrvatskom pravopisu pa se okrenuh i skontah dvije žemske kraj sebe, jedna u ruci drži pravopis bosanskog jezika, a druga gramatiku srpskog jezika. A ja Babić-Finka-Moguš hrvatski pravopis. Brastvo jedinstvo u praksi.
Kada bi profesorica BHS-a znala da je ovo moj blog nikad nebih položio kod nje ispit. Ovo je moja norma. Moja hiperstandardizacija.
Neki dan pisah o tome kako Bosanci ijekaviziraju neke izraze koje mi u Hrvatskoj zdravo za gotovo uzimamo ekavizirane. Kao “pevaljka”, “crvena zvezda”… No, dobih jedan hajmo reć kompliment, jerbo mi drugarica jedna reće da je to baš simpatično kako ja kažem “dve”. Baš eto za primjer kada sam i dobio tu opasku bijo sam reko:“Četres’ dve marke”. I onda sam se svojski trudio da se sjetim dal se kod nas stvarno govori “dve”. Ja mislim da da. Recimo “imaš dve kune za posudit?” Nikad nebih ja to sam ni primjetio. Da mi niko nije reko.
Kao recimo što mi Brođani volimo reć “kru” za “kruh”. Tako i ja često kažem: “ajmo na kau!” umjesto “ajmo na kavu”. Ovdje je već drukčije. Poštujem sve konstitutivne jezike pa ljude zovem na “kahvfu”. Jest da malo izlomim jezik dok izbacim tu moju tvorevinu iz usta ali najbitnije od svega je to sam ja politički korektan. I konkretan na kraju krajeva.
Rafting. Trebao bih kada završi ispitni rok ići na rafting Neretvom. Jučer nas je jedn jaran naložio na rafting jerbo je on nedavno bio na raftingu. Kaže Neretva nije brza ima na par mjesta ono da se furi al da je inaće prava zajebancija. I da cigare treba stavit u flašu.
60KM socijala paket. Eo ovdje link.
Ja se prao nafurio. Pit rakije brlje, veslat, pušit cigar i špricat se vodom.
Eo pročito sam da studenti i đaci imaju popust od 10%. Pravo dobro. To je onda… 54KM. Ak sam dobro ja izračuno. Nadam se da jesam. Uglavnom to bi išli tamo već negdje oko 15.7. Ja se prao nafurijo.
Tolko za danas.
“Neki dan ja sjedio ovdje na balkonu do dugo u noć… 7 aviona je preletjelo u onom smjeru!”
“Garant mudžahedini”
“Jok. Kod nas mundžosi voze stojadine.”
