Bio sam na audiciji za radio

Na ovo hladno kasnojesensko jutro kada je toliko hladno da pingvini idu Ferhadijom i žicaju za čaj, ustadoh se rano gotovo da je bilo 15 do 11. Uz jutarnju higijenu i Drinu jedinu uputih se na trajvansku stanicu nebili do 12 sati došao do RTV doma i pristupio audiciji za novinara na kultnom sarajevskom radiju 202. Kako je prošlo i zašto se panično bojim ljudi u plavim jaknama pročitajte dolje…

Mladi ste, ambiciozni, imate iskustva u radu na medijima, želite stalno zaposlenje i siguran izvor finansija?

NE MOŽEMO VAM POMOĆI!

Ali, pozivamo vas da se priključite jedinstvenoj ekipi Radija 202!

Pa se i ja prijavio. Odnosno nisam ja nego drugar jedan koji na dvjestodvojci radi. Mislim smješno je to zapravo i bilo. Prije nekih mjesec dana dok je yours trulyizganjavao uvjet i rapidno gubio po 5kg tjedno, pušio po tri i po kutije cigareta na dan, trovao se sa u prosjeku 18 espresso kava i naravno gubio živce i kad mu je jednom sve puklo i kad je popizdijo kao svaki normalan muškarac koji se na najbolje načine suočava sa problemima, rekao je sam sebi: “Moram se nalit!”
Više ni manje napih se sa kolegama i jaranima s kojima obitavam zajedno u studentskom domu. Među njima bio je i moj drugar koji radi na dvjestodvojci. Kada smo već debelo načeli drugu bocu neke užasne mostarske travarice, bilanca pijanke je bila da smo već jednog suigrača imali zakucanog na krevetu. A ja sam počeo srat…

Držao sam dug monolog, kojeg se ni Castro ne bi zastidio u kojima sam uspio prevazići sve teme koje su relevantne za svakog studenta. A to je od školstva, politike, zdravstva, preko automobila i tehnike sve do žena i seksa. A vrli moj kolega mi reče: “Ti si dobar za radija! Prijavit ću ja tebe!”.
I prijavi me čovjek. U afektu alkohola…

Ono nešto sad kobili se nado, uglavnom u 15 do 12 ja sam bio u holu RTV doma na Alipašinom. Scary. Stara neka socijalistička gozzila gradnja. Srce propagadnog stroja nekih davnih zaboravljenih vremena. Betonsko zdanje iz kojeg su ogromnim antenama odašiljane poruke radnom narodu SRBiH. Ali to su prošla vremena….

Ostavio sam svoju osobnu/ličnu kod portira koji me je zbunjeno gledao jerbo osobna nije bila monotna žuto-siva već neka pedersko rozno-plava. Na kojoj piše: REPUBLIKA HRVATSKA – OSOBNA ISKAZNICA. Mjesto obitavnja: Slavonski Brod. Iako bi bilo preciznije da su napisali: Derby, Piramida, Dolche Vita, Mata – Slavonski Brod.
Kako bilo da bilo nisam bio sam bilo je tu još nekih preplašenih faca smenom, kada je došla jedna djevojka i povela nas u jednu sobu. Kasnije sam skonto da je to Desk. Desk. Zvuči cool.

U sobi je osim zaposlenika bilo još preplašenih lica i onda su nas sve posjeli za stol za ping-pong. Ja sam sjeo za rub stola. Valjda ću se i ja jednog dana oženit. Uvalili su nam testove. Jedan je bio pravopisni. Opet sam se osjećao kao da polažem BHS.
Drugi je bio opće pismenosti. Prvo pa muško. Redatelj i naziv kazališnog komada kojeg ste zadnje gledali. Hm. “Život Poncija Pilata”? Jel se tako zove? Napisao Miro Gavran… Neznam ko’ je režiro…
Zadnja knjiga koju ste pročitali… to je barem bilo lako. Zadnja izložba na kojoj ste bili. To sam izmislio. Akvarelistička kolonija Sava – izložba “Brod”. Sam sebi sam se divio kako sam mogao tako brzo nešto izmislit.
Kasnija pitanja su bila nako… recimo pita od kada postoji 202? Ja napiso: Od 1999. Na stranici kaže od 1971. Prosuo se jebiga.
Bilo onda pitanje recimo: “Šta je uradila Monika Levinski?” Ja napiso: “Zadovoljila predsjednika SAD-a.”
I bilo je pitanje: “Čime se bavi bivši frontemn Queena, Freddy Mercury? ” Ja napiso: “Okreće se u grobu.”
Bilo je tu još svakojakih pitanja na koja ja nisam odgovorio il sam se jebiga prosuo. Al zaboli me.

Kasnije su nas odveli na vrh zgrade u studio. UUU. Scary. Uveli su nas u neki studio a iza stakla je sjedio The Adi Sarajlić. Reče nam da obučemo slušalice da se predstavimo i čitamo tekst.
“Jimbo Jonez. Vijesti iz BiH…” i čito ja, zamuckivo, zakašljavo se i osto bez zraka. Usro se jebiga.

Onda sam izašao van zapalio cigar i krenio na trajvan nebili se dočepao Grbavice i kafane “where everybody knows your name”.

A zašto se bojim ljudi u plavim jaknama? Pa ukratko da objasnim. Revizori GRAS-a (Sarajevsko javno poduzeće za gradski promet) nose plave nekakve jakne. A ja kao naravno svaki socijalni student koristim GRASove usluge i naravno kao svaki socijalni student nemam nikada karte pa virim kroz prozor kada se tramvaj ili trolejbus približava stanici nebili vidio službenike GRAS-a. Danas sam 6-7 stanica virio i uvijek je na stanici stajao barem jedan srednjovječni muškarac u plavoj jakni. I svaki put me štrecne. Pa se skuliram kad skontam da nema legitimaciju GRAS-a oko vrata.

Težak je život nas umjetnika…

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *