Na ovom blogu se dosad nikad nije pisalo o ljubavi. E pa, tako će i ostati…
Danas mi je to palo na pamet. Mislim jest da imam paćenićku himnu u jednom od boxova ali o nekim stvarima jednostavno nećete nikad čitati na Jimblogu. Ja da pišem o ljubavi bi bilo konstruktivno otprilike koliko i to da se pas pošalje na ekskurziju u Kinu. (U originalu inaće: Dozvoliti feministiknjama da odlučuju o seksu, to je kao i poslati psa na ferije u Kinu. Matt Barry).
Sjećam se da sam nekad davno čitao jedan intervju sa Akijem Kaurismäkijem koji je rekao da on pravi filmove bez seksa i nasilja. Ostalo sve može… što kad skontaš… vrlo je zajebativno snimit film bez seksa i nasilja. I što je najbolje čovjek pravi genijalne filmove.
E tako i ja ne diram u ljubav. Al doduše i nemam genijalni blog….
Nego danas smo LAN partijali. Posljednja slika na jučerašnjem postu je slikana 25. svibnja 2004. Čak postoji i post iz tog vremena! (http://jimbo.blog.hr/arhiva-2004-05.html#10804).
Toliko je dugačak i informativan da ću ga i prenijeti u cijelosti:
Danas je Titin rođendan.
Ko je jači pitamo se? Isus ili Tito?
Isus je Sin božiji. Tito je najveći sin naših naroda i narodnosti.
Instaliram STEF 2, a dosad smo igrali COD. Bio sam u fušu tri sata i zaradio 100 kn. To je u biti to što sam radio cijeli dan.
I da pisao sam Luki sastav o Isusu. Što me je i dovelo do pitanja odmjera snaga Krist/Broz.
Ja mislim da je Isus jači. Njegov stari je i danas glavna faca. Titovi narodi i narodnosti odavno ne postoje.
To su bili počeci bloganja kad je bilo uspjeh napisat pokoju rečenicu. I to je bilo prije gotovo dvije godine.
Uglavnom, LAN jel… pa eto to je recimo jedno zadovoljstvo za koje su naši očevi bili uskračeni u svojoj mladosti. Tada su kompjuteri postojali u nekakvim institutima i obavljali su otprilike broj operacija koliko danas izvršava jedna solidna mikrovalna pećnica.
LAN party… sama ta riječ je po sebi apsurdna i kontradiktrona… Local Area Network Party. Dernek Lokalne Mreže. Mislim… niđe veze… Međutim u stvarnosti to je vrlo zabavno i relaksirajuće.
Klasičan scenarij izgleda otprilike ovako:
Daklem dovuku se računala sa pratećom opremom, mediji sa igrama i grickini, junk-food i hektolitri Cole. Ili piva.
Kompjuteri se daklem postave, razvuče se mreža – odnosno kablovi. Onda se pokušava dić’ mreža. Pa se Switch provjerava jedno sto milijona puta. Pa se onda ide trk u najbližu trgovinu informatičke opreme kupiti najjeftinija mrežna kartica (pošto MORA postojat barem jedan kompjuter kojem kartica ne radi).
Nakon toga na dva kompjutera se moraju nanovo dizati windowsi pošto mreža odbija raditi. To u pravilu traje jedno sat do dva jer naravno nitko nema nekakav back-up windowsa.
Onda recimo sve radi. Mreža fercera. Onda jedno sat vremena razmjenjujemo filmove, software, muziku i pornografiju. Oni papirići copy lete na se strani. Polako se dimi iz switcha.
E kad smo to rješili onda instaliramo igre. To naravno ne radi. Pa onda s neta skidamo razno-razne krekove. Pa onda skidamo patcheve. Drajvere za grafičku…
Napokon krenemo igrati. E tu sad već počinje užitak. U sobi vlada mrak, svi sjede sa slušalicama, cigare dogorjevaju u rukama, pepel pada po tipkovnici i mišu. U sobi jedno milijon stupnjeva od kompjutera i naših usaftalih tjela.
Iako je mrak, definitivno nije tišina. Najčešće izgovorene fraze su:
– ‘Ko to puca, bog mu je*al mater na današnji dan?
– Kako me skinu!
– Ma đe je jebote?!
– Ahaha! Eto ti sad!
– Eno ga na čeki!
– Pičko s leđa si me sroko!
– Nije s leđa nego zboka!
I raznorazne varijacije na temu.
Stan il’ gdje već igramo izgleda kao željeznička stanica u nekom pitoresknom kordunaškom selu. Konzerve pive, čikovi na sve strane, hrpa otpada i smeća.
I tako sve do nekih ranojutarnjih sati kada samo najuporniji ostaju igrati.
Tako sam, baš tog kobnog 25.5.2004 ustao nekad oko 12, sav izgorio od cigara, mamuran od alkohola, krvavih očiju što od zračenja monitora pa do pretjeranog uživanja nikotina i alkohola…. uglavnom, ustao sam, odnosno nisam ustao nego sam se iz ležećeg položaja se bacio u sjedeći i onakav nikakav našao kraj noge konzervu Laškog koju sam otvorio kada je Bob uletio u sobu:
– “Jimi! Krute jebo, pa nisi na maturalcu!! Kava prvo!”
Kao što napisah prije… dijete ostaje dijete…
