*Nova državna zajednica – Srbija i Fruška Gora
Crnogorci su dočekali taj dan, odnosno 55.5% Crnogoraca je dočekalo i taj dan pa se odljepilo od Srbije nakon mnogo i mnogo godina.
Gledo ja na Dnevniku. Nema to danas jedan zec – dva zeca. Što je na Dnevniku i blogu s naslovnice – mora da je istina.
Nego nadasve je bilo zanimljivih komentara na samostalnost od samih građana Montenegra, kao npr:
“Oslobodli smo se okupatora.”
“Dobili smo državu bez zrna baruta.”
Čitam opet na telekstu danas da su Srbi i danas jedva dobili državu. Iz druge im je uspjelo izglasat državu Srbiju kao nasljednicu bivše SCG.
Nego ono što mene najviše zanima je to dakle ko’ ide na Svjetsko Prvenstvo?! Daklem, o čem se radi… e pa SCG se plasirala na SP a SCG više nema. Mislim baš su i Crnogorci našli kad će pravit referendum. Dočekali nakon kolko godina da idu na Mundijal i jebiga useru stvar.
Nego kako stvari stoje ako je Srbija nasljednica Državne zajednice Srbija i Crna Gora, dakle Srbija ide na SP.
Međutim vratimo se u 1992. daleku godinu kada se Europsko prvenstvo u nogometu, domaćin hladna al’ sigurna Švedska. Jugoslavija, točnije SFRJkvalificirala se za EP u Švedskoj međutim 1992. Jugoslavije više nije bilo.
Rat je počeo u Bosni, a u Hrvatskoj je gorilo već godinu dana.
Jugoslavije više nije bilo i Danskoj, koja se prethodno nije uspjela plasirat, omogućen je odlazak na EP i na zaprepaštenje svih osvojila titulu Europskog prvaka.
14 godina kasnije, moglo bi se reći da se povijest ponavlja. Samo bez rata, hvala Bogu. Državne zajednice Srbije i Crne Gore nema, a zemlja koju je SCG izbacila iz SP je ni više ni manje nego njen zapadni susjed – Bosna i Hercegovina.
Dakle ja mislim da je jedino fer da BiH zasluženo ode prvi put kao samostalna država na SP u Njemačku. Pa kako im Bog pomogne. Zaslužili su.
U Beču od veljače ove godine traju pregovori između pregovarača vladajućih institucija Kosova i Vlade Srbije oko budućeg ustroja te nekadašnje bivše Autonomne Pokrajine u SFRJ, koja je krajem osamdesetih izgubila (zajedno sVojvodinom) status AP-a.
Međutim od 1999. Kosovo nije pod upravom Beograda već pod upravom UN-a nakon što je NATO nakon 11-tjedne vojne akcije “Udružene Snage” protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije doslovno najerao vojsku Jugoslavije da se povuče s Kosova i tamo instalirao svoje mirovne snage.
Proglašenje nezavisnosti Kosova očekuje se u studenom ove godine. Ovakva optimistična prognoza (optimistična za Kosovare) svakako nije nerealna. U korist nazavisnosti ide sustavna višegodišnja represija Beograda nad većinskim Albanskim stanovništvom Kosova. Nadalje, Srbija je zbog nesuradnje sa ICTY-om izgubila bilo kakvu međunarodnu potporu.
Budući status Kosova vrlo lako bi moglo i povući pitanje druge bivše AP – Vojvodine. Nakon objave rezultata referenduma u Crnoj Gori, Nenad Čanak (Liga Socijaldemokrata Vojvodine) izjavio je:
“Srbija sada više nema izgovore. Očigledno je da sa ovakvom Srbijom niko ne želi da živi u zajednici i krajnje je vreme da se ljudi u Srbiji dobro zapitaju zašto je to tako”
A poslije Vojvodine i Sandžak bi mogao doći na red…
I tako baš kao u najnovijoj zajebanici, koju je navodno prvi rekao jedan Albanac s Kosova (Nije Srbija do Tokia – nego ko Nokia – iz godine sve manja i manja). Od Srbije do Tokija, pa do Šešeljevih zapadnih granica (Virovitica-Karlovac-Karlobag), Srbija će baš po Tarabićevim Kremanskim proročanstvima dospijeti na granice nekadašnjegBeogradskog pašaluka, a Srbijanaca će biti taman da stanu pod jedan maslačak.
