Nogometanje und fudbaliranye

Nažalost nisam u stanju nakucat jedan od turbo-ultra postova koji su 250+ riječi jerbo utakmica počinje za još malo a ja se prije utakmice moram dotaljigat do kafančuge nekakve, birtije odnosno mehane ne bili utakmicu uspješno pogledao.
Naprijed Vatreni, neka vam je sa srećom razvalite Australiju, Karlovačko je bolje od Fostersa, Josip Broz je jači od Maxa Rockatanskog (iako je vrlo vjerovatno da je i Max Rockatanski aka Mad Max također Hrvat kao i Josip Broz i to ni više ni manje nego iz okolice Zadra).

Položio sam napokon onaj ispit koji sam polagao tri gladne godine – bosanski. Što je jako dobro, što je jako fino još da Hrvatska danas pobjedi, i da me nađu preko GPS-a da idem u Berlin na finale – dan bi bio savršen. I da mi se još jedno šest žena poda. Ma može i pola. Žene. E to bi bio savršen dan.

Međutim i položen ispit sam po sebi je dovoljan al nebi stvarno ni bilo zgoreg da me koka-kola nađe preko GPS-a.
Živo me zanima kako radi taj GPS prijemnik? Jel to otvoriš kolu a ispod ćepa stoji neka minijaturna elektronska spravica iz koje viri mala antena i koja ima crvenu ledicu koja blinka? I mali zvučnik. Pa kad otvoriš flašu aktivira se GPS uređaj.
Ono otvoriš – pssss [to je zvuk CO2 koji pršći iz flaše odnosno boce] i odma nakon toga PI-PI-PI… PI-PI-PI…?

Navodno da su Karadžića uhapsili tako što je kupio Colu. Pa ga našli via GPS. Prije nego što ga vrnu u Ševeningen ići će u Berlin gledat finale. Hrvatsku protiv Brazila.

Ne bi bilo zgoreg da stave globalni sustav za globalno pozicioniranje u jeftina hrvatska vina. Tipa Veli Jože odnosno Ribar. I onda da roditeljima podjele male primopredajnike da znaju gdje su im djeca weekendom. Ali danas ionako postoje mobiteli. Pa roditelji gotovo uvijek mogu saznati gdje su im djeca.
“ĐESI?! ARGHA!?”

Srećom kad sam ja bio mladi tiđiner koji se oblokavao po parkovima nije bilo mobitela. Rijetko ko’ da si je mogao čak i sat priuštiti. Tako da smo se mogli uvijek izvlačiti.
“Jao pa nisam znao kolko je sati. Jao.”
A današnji mobiteli imaju čak i SAT. A u ona vremena su vukovi hodali cestama slobodno, žene su bile čednije a muškarci su bili više muškarci. E takva su nekad vremena bila prije mobitela.
Pogana – al sretnija.
I nismo imali MP3 plejere. Nego smo išli u muzičke škole i tamo smo svirali instrumente.

Već sam imao ovakav jedan post nedavno. Treba predložiti svemoćnom premoćnom jednom jedinom najdražem najvećem najjačem najboljem uredništvu blog haera da u blog kategorije doda kategoriju pod nazivom “Za vrijeme Austro-Ugarske se bolje prdilo”.

U moje vrijeme! To je najjače. U moje vrijeme! E.. moje vrijeme još nije ni došlo. Al doći će uskoro i onda ću ja za jedno trijest godina kad budem – daj Bože – il uvaženi diplomata, novinar il eto barem frustrirani činovnik imati blog – ili neku drugu pomodnu pizdariju – koja će se zvat “u moje doba”.

U moje doba voljeli smo pitu od jabuka.
U moje doba bilo je nafte.
U moje doba muzika je valjala.
U moje doba ja sam bio mlad…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *