Im Westen nichts Neues

Naslov danasnjeg posta je ujedno i naziv vjerovatno najuspjesnjijeg romanaEricha Mariae Remarquea. Na nasem super jeziku – Na zapadu nista novo, a nasi anglo-saksonski prijatelji su to preveli kao All Quiet on the Western Front… nekako im je prijevod… bezeze… zato sto je prijevod naslov knjige, nisu kao sto je to Remarque vjesto napravio i naslov knjige a bogami i izreku. Na zapadu nista novu. Na istoku stare price.

Uvijek sam htio da mi naslov posta ima smisla. Pravog smisla, a ne da eventualno stoji da privuce lakovjernu publiku. Jednom mi je Strizy rekao: «Jimi… kad otvorim tvoj blog, procitam naslov i onda znam da slijedi tekst koji nema veze s naslovom.» A u sebi si ja mislim: «Mogao bi se ja i u Globusu zaposlit.»

Na Zapadu nista novo. Evo recimo nikad dosad nisam imao priliku stavit ovaj naslov jerbo me sudbina kleta uvijek bacala ka istoku. Mogao sam eventualno stavit naslov «Na istoku stare price». I onda recimo da mi neko od zagrebackih prijatelja respondira sa «Na Zapadu nista novo».

Citam ovih dana o teroristickoj uroti u Velikoj Britaniji. Pa onda snakes on a plane i s njima Samuel L. Jackson. To nikako nije dobro.
Evo recimo citam bas na Internetu, a boze moj, gdje drugdje kako su Unitedov let iz Londona za Washington DC presrela dva lovca USAF-a i slijedila ga dok se avion nije sretno prizemljio – u Bostonu.
A evo recimo belaja… ja za ravno tjedan dana ima let… Unitedom… iz Washington DC-a… za London. Ne bojim se terorista ili zmija. Ma jok.
Al recimo gledajte sad ovaj scenario. Iz nekog nepoznatog razloga pilot pozove opet u pomoc zracne snage USA koje posalju dvije F-15ice da presretnu nasu 777-icu.
Sjedim ja pokraj prozora, veselo slusam mp3 player, grcikam kikiriki, pijem diet Pepsi kadli ugledam lovca. Prvo sto bi meni palo napamet bilo bi «jebote belaaaaaj, pa ako uslikam ovog lovca ovako iz putnicke perspektive, pa to jos objavim na blogu, imat cu rekordnu gledanost, metit ce me na naslovnicu bloga, sliku tamo medju slickice a napravit ce vjerovatno i vijest na monitoru! Po dolasku na Pleso Pukanic bi me docekao sa ugovorom i dvadesetsest tisuca kuna prvog honorara. Mozda bi me cak i RTL zaposlio da sa svojom imenjakinjom vodim Exkluziv. Jebote belaaaaj… da radim za najzuce novine i najzucu TV postaju u Hrvata!»
Ja bih naravno ni pet ni sest izvukao iz svoje pederuse svog sluzbujuceg Canona i dok bi okinio u pravcu lovca, sigurno bi se nasao neki lojalni putnik koji bi me ocinkao plavoj Heidi… stjuardesi s veselim sikama.
Sedamdeset i osam putnika i dvanaest putnika iz bussines klase (kao ispomoc) uspili bi savladati moje super kung-fu i moci kao i sarm, svezali bi me i onda me stavili pozadi gdje stoji prljavo posudje i prazne limenke.
Po dolasku u Boston moju malenkost bi priveli sluzbujuci organi Imigracijskog ureda, Ureda za Domovinsku Sigurnost, FBI-a, agent CIA-e, operativac NSA-a, organ Ureda za cigarete, alkohol i vatreno oruzje te dva veterinara iz Sanitarnog.
Nakon kraceg ispitivanja i mog uvjeravanja da ja nisam prijetnja za let, da sam ja samo slavni hrvatski bloger – sto bih im i dokazao na jimbo.blog.hr, nakon cega bi me oni pustili.
Medjutim dok sam ja bio na informativnom razgovoru, avion je napustio vec zracnu luku Logan. United bi mi naravno za mali neporazum platio hotel u Bostonu, dao kartu za novi let (naravno sutra) i 582 dolara onako samo da potpisem papiric da necu nikog tuzit za nas mali nesporazum.
Limuzina bi me odvela u downtown Boston, ostavio bih stvari u sobi i onda bih otisao u «Cheers», propio svih 582 dolara i pjan prespavao let sutra.

E toga se ja bojim…

Where everybody knows your name,
And they’re always glad you came…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *