a bogami nije ni pas neki domaćin.
Gledam u tužnu jesenju noć, s pokislih grana lišće otpada. Ma nema, ove dvije pjesme ću slušati valjda dok neko ne izbaci neki još luđi spot.
Bio sam jučer pet sati u Žepču. To je recimo ekvivalent da budete u Županji četri sata. Tu negdje.
To je sad još jedan grad zaokružen na karti BiH. Čak sam se i propisno popišo na javnom mjestu. To je znak da sam negdje bio. Popišaš se ko ker i onda je to pravi znak da je to to. Još ako ti netko od organa unutrašnjih poslova spuca kaznu onda imaš i pisani certifikat.
Naš vrli domaćin koji nas je ugostio u prijestolnici Žepačko-bobovače županije koja se zapravo zove Zeničko-dobojska i zapravo centar joj je Zenica nije nam obezbjedio da se ogrebem(o) za snošaj kakav.
Možda bih trebao pripomenut da naš domaćin ima registriranih 27 nadimaka od nas samih.
I nahranio nas je propisno u pekari. U Žepču nemaju fast-fooda koji radi nekim normalnim vremenom. Ma jok.
Na granici brodskoj prvi put da me nisu peglali. O contraire. Prelazio sam prvi put autobusom granicu i drot je svima lupio muhur u one bezvezne bosanske pasoše a kad je vidio moju hrvatsku putovnicu i još da sam iz Broda samo je mahnio rukom i pošo dalje u kontrolu.
Ulazi carinik kasnije u bus. Rvacki jel.
“Imal ko šta za prijavit?”
Muk u busu.
“Sretan put” – reče i izađe iz busa.
Na to šofer krene i slavodobitno izjavi: “Tako je to kad Šemso i ja vozimo!”
