Posto’ sam onaj pravi masni kompjuteraš. Kako je počelo ispitno razdoblje ne mičem se iz kuće, tako da ni neznam više kako izgleda vanjski svijet.
Na nekoj stranici geekerskoj sam našao 10 pokazatelja da previše koristite firefox, pa je jedan bio – pogledate u kutu firefoxa kakva je vanjska temperatura prije nego pogledate kroz prozor.
Jutros se ja probudio u 8h (rano brate) i čitam drugarske blogove, kadli vidim kod drugariceMajte naslov u kojem se snijeg spominje. Pogledam odmah u kutak firefoxa kadli kaže “Overcast, -3C”. Odšetam se do prozora, bacim pogled kroz prozor, kad Grbavica pod snijegom. Mene odma neka zima uhvatila. Upalim instinktivno peć i sad sjedim pred ekranom mog vjernog lapatopala zagrnjen s dvije deke (zelena naprijed, karirana nazad) ko kakva baba. Još moram skuvat fildžan kave i pričat kako sam prevalio Igman ’42.
“Gazimo mi Igman, sve nam tabani promrzli, a nigdje sladoleda na vidiku. Krenemo mi kadli eto ti jedno malo selo, sve bajtica na bajtici. Uniđemo u jednu kuću, kadli domaćin – gazda gosti se s ustašama sladoledom. A mi gevere na gotovs pobijemo izdajnike, ukrademo im sladoled i nastavimo prema Foči. Neko bez noge, neko bez sladoleda.”
Ukoliko ste čitali naš cimerski blog. (slijedi mala reklama)
cimeraj.blog.hr
Posljednji post, koji je ujedno i premijerni post jednog od dvojice preostalih cimera onda ste mogli vidjeti kakvu sam konfuziju, belaj i idiotariju napravio.
Sad iz mog aspekta. Kreno’ ja na ispit. I kreno’ ja. Došo ja na fakultet. Taman krenem ja pisat ispit, kad osjetim ja vibriram meni đep. Mislim si ja, ko je sad? Reko možda je recimo presednik Amerike. Šta znaš ko može bit danas, takva su vremena došla jebiga. Evo nevrijeme u Europi, snijeg, sibirski psi, vukovi.
Al đe ću se ja sad javit sad, mislim ispit je. Srećom utihnu brzo telefon uslijed ispraznuća baterije.
Dolazim ja kući, otključavam stan kadli jedan od cimera sav u bijesu spominje mene, ubojstvo, pištolj, ključeve, kretena, šaku, glavu. Gledam ja niš mi nije jasno.
Kadli smiri se on i artikulira se.
Naime što se dogodilo. Ja krenio na fakultet, zaključo stan i ponio sve ključeve od stana koje mi imao u posjedu. Kako se to meni dogodilo ja pojma nemam.
I sad drugi cimer, koji se nije prijetio, jerbo je bio na poslu – morao je nekako otići na posao. A kako on sam kaže – poso ne trpi kašnjenje, morao je pronaći alternativni izlazak iz zgrade, odnosno stana.
Nakon što su neuspješno pokušali obiti bravu, cimer drugi je u maniri James Bonda ili švalera uhvaćenog in flagranti spustio se niz zgradu preko balkona uz pomoć gromobrana.
Nažalost, ja nisam uspio vidjeti taj performans, a mogu si misliti kako je to izgledalo – čovjek se spušta u odijelu niz gromobran a ljudi s trolejbuske stanice (koja je silom prilika natrčena odmah tu) u čuđenju promatraju i pitaju se šta je? Teroristička, anti-teroristička il švalerska akcija?
To me podsjetilo jednom kako sam ja kao klinac ostao zarobljen u stanu u Brodu. Neznam više ni šta ni kako, al ja se sjećam da smo imali sjebanu bravu koju nije znao nitko otključat sem nas stanara. A ja sam bio mal prao mal i ostao sam sam kod kuće. I uglavnom netko je došao kući, najvjerojatnike gospođa majka i nije mogla otključat vrata. I tu je nastala konfuzija – ja u stanu, ona van stan i uglavnom kako to biva – skupio se sav komšiluk ne bili mene spasili iz stana (a, btw. nije me trebalo ni od čeg spašavat). Sjećam se da je najglasniji bio komšija Stojan, zastavnik JNA. Njegova žena je pravila odlične kolače, prste da obližeš. 1991. pod okriljem noći su otišli u Srbiju i rekli su da će se vratit jednog dana. Po zadnjim informacijama, i dan danas žive u Novom Sadu.
Elem, Stojan je svojim podoficirskim autoritetom držao situaciju da ne eskalira u paniku i pokušao je otključati vrata međutim bezuspješno. Uvidjevši da meni nema spasa od jednog zastavnika, tada još prijateljske i bratske JNA, otišao sam u kuhinju i otvorio ladicu ispod rerne. Iliti pečnice.
Izvukao sam čekić koji je bio već i od moje glave i otišao nazad do vrata. Zamahnuo sam nekako onim čekićem prema bravi i opizdio svom jačinom koliko može jedno dijete od 5-6 godina. I voila, uspjeli smo otključat vrata.
Majstor, šta drugo reć. A prva stvar, dakle prva stvar koju sam uspio napravit kada sam došao na ovaj svijet je bila ta da sam sjebao vakuum mašinu. Imam ožiljak na čelu dan danas, slabo se vidi doduše, al primjetan je.
Onu vakuum mašinu što čupa djecu iz majčinog uterusa. Sjebo je.
Tako da se zapravo osjećam kao da sam John Connor. Stvoren da se borim protiv mašina.
Hasta la vista, baby!
