Hitchiker

Još kao klinac slušao sam priče kako su mi se starci potucali svake godine po Jadranu, s minimalnom količinom novca a maksimumom zabave. Onda su bila takva vremena, ranac na leđa, izbaci prst pa dokle dođeš – dođeš.
Danas je na cestama manje stopera, a više luđaka. Ipak u meni je ostala neprežaljena želja da stopam. Ne toliko iz ekonomskih razloga koliko iz nekog, hajmo reći avanturističkog duha.
Moj prvi sarajevski cimer, cijenjeni gospodin Gadura je tako u jednom periodu gotovo stalno putovao relaciju Sarajevo – Slavonski Brod, a ja sam te njegove priče i dogodovštine slušao kao djete pred kaminom kada djed priča ratnu storiju i gutao sve to kao slatku šampitu iz „Carigrada“.
Možda Gadura nekad napravi kakvu kompilaciju priča dogodovština s magistralne ceste M17, pošto smatram da bi šteta bilo da te priče ostanu samo u usmenoj predaji.

Tako me je cijenjeni gospodin Gadura naučio nekom kodeksu autostopera.
A prva stvar je – ako želiš biti stoper, nekada moraš i pokupiti sam stopera, naravno, ako imaš priliku.

Mjesec kolovoz, godine 2005. Radio sam u Sarajevu, točnije volontirao u jednoj NGO organizaciji, a kako je volontiranje neplaćeno izrabljivanje, pokušao sam iskoristiti maksimum od svoje organizacije, a jedna od pogodnosti je bila ta što sam imao službeni auto na korištenje.
Bila je nedjelja, pamtim to kao da je bila danas, i mi smo jednu skupinu talijanskih volontera koja je bila ovdje na volonterskim kampovima odveli u Srebrenicu.
Vratili smo se poprilično kasno, nekad navečer, ali kako je bio mjesec kolovoz još je bilo sunca.
Bili smo krepani umorni, trebalo je prevaliti put istočne Bosne preko Romanije i tamo i nazad.
I ja onakav krepan i umoran skontam da mi je sad prilika da iskoristim tu pogodnost korištenja auta.
Međutim bilo je još nekakvog posla i taman dok sam ja uradio sve da bih mogao krenuti na put već je pao i mrak.

Kad sam završio s poslom, uzeo sam ključeve od auta i krenio put svojih putešestija. Skonto sam se da ću otići kod svog sadašnejg cimera u Ramu, nazvao sam ga, najavio se i pitao koliko ima kilometara do njega. On je rekao cca. 90, na što sam ja u glavi imao dionicu Slavonski Brod-Osijek i računicu od nekih sat vremena laganice vožnje. Kasnije će se moje procjene pokazati užasno netočnim, pošto sam ja u glavi imao ravnu slavonsku cestu, a morat ću prevaliti jednu od gorih brdskih dionica u BiH (Sarajevo – Jablanica).
Upalio sam auto. I da razjasnim – nije to bila neka komforna limuzina – to je bio kombi putnički zapravo i to onaj u mini izdanju, mali japanski kombi koji služi da se 9 malih japanaca nekog mini japanskog kolektiva potrpa kada idu negdje na sindikalni izlet. Nejaki mali dizel, uzak kao kutija šibica, stražnji pogon s centralno postavljenim motorom. Vozne karakteristike – užas. Volio je popit, teško se penjao po brdima i volio je zabacit s vremena na vrijeme s krusa.
Kad bi smo se penjali zahtjevnim dionicama, ja bih sjeo na krajnju klupu dok bi moj kolega operirao kombijem.
Međutim dok god sam imao kazetofon s hitovima Lepe Brene, više mi ništa nije ni trebalo.
Krenio sam tako put Ilidže, pa dalje do Jablanice i Rame, a prva postaja gdje sam stao bila je INA-ina pumpa na Stupu.
Stao sam da natakam gorivo.
– „Kolko druže?“
-„ Daj mi dizla za cvaju. Primate eure?“
– „Jašta“

I tako pumpadžija poče tankat moj teroristički kombi i ja skontam nekih dvoje hipika s rancima.
– „ Ideš za Mostar dolje, jel?“ – upita mene pumpadžija
– „Jok. Idem do Jablanice.“
– „Evo ima ovih dvoje Švaba malih, stopaju ovdje već dva sata, idu dolje do Mostara bil ih ti možda…“

– „Ma more!“

I mahnu pumpadžija mladom paru i oni skočiše s onim silnim ruksacima ka meni.
Priđu mi kad progovori ovaj muški Švabo:
– „Spraches du vielleicht deutsch?“
– „Aaaa… nur ein bisschen. Vielleicht englisch?“ –
 uzmucam se ja nekako zadnim atomima svog njemačkog
– „OK, no problem. We’re hiking to Mostar. Can we go with you?“
– „I don’t ride to Mostar. I go to Jablanica. Half way to Mostar.“
 – odgovorim ja Švabi i pokažem mu na karti gdje je Jabalnica.
– „OK. Is there a place where LKV’s stops maybe?“
– „LKV? You mean – trucks?“
– „Yes, yes.“

Imali u Jablanici mjesto gdje staju kamijondžije? Pih, kakvo pitanje. Pa ko god ide na more, stane u Jablanici na janjetini!
Kimnem ja glavom i potrpaju se oni samnom u kombi i mi krenušmo.
Vežite se polijećemo, a možda i nećemo.
Ženska je sjela iza mene, a lik kraj mene. Upalio sam kombi i krenio prema Ilidžanskom autoputu.
I sad onaj kodeks autostopera o kojem mi je Gadura nebrojeno puta pričao. Moraš pričati sa šoferom, zato te i pokupio – da mu nebude dosadno.
Prvo su mene ispitali čime se bavim, a ja sam im pričao kako sam ja hrvatski student u Sarajevu koji se trenutno bavi izgrađivanjem civilnog društva u BiH.
Njih dvoje su par inače, ona je iz Munchena i studira medicinu, a on je živio u DDR-u, i sada studira povijest i njih dvoje žive zajedno u Berlinu.
A meni cigara u kutu usta, kao nekom oronulom kamijondžiji „Špedicije Bugojno“, a i nasro sam se vala. Ah, Berlin. Nice city. Bio tamo prije 5 godina. Dobar kebab. Sehr schone stadt.

Prvi put su zašutili kada smo izašli na autoput. Naime kombi ima onaj mjenjač neki sjebani što je naštelan na volanu i ja koliko god se trudio nisam uspio ubacit u petu. Počeo sam psovat i mjenjač i lamelu i sve to popračeno krkljanjem zupčanika mjenjača. Oni su začuđeno gledali moje hrvanje s mjenjačem, dok ja nisam na kraju popizdio i vratio prijenos u četvrtu.
Da prekinem šutnju pitao sam ih o njihovim putešestijama.
Bili su malo u Grčkoj, pa stopom do Bukurešta, Bukurešt – Beograd, Beograd – Sarajevo. Sad idu do Mostara, pa će sutra navečer za Split pa dalje na neki otok na Jadranu.
I počela se odvijat konzervancija daljnja i zaboravili su moju borbu s mjenjačem.
I tako smo se mi veselo vozili prema Ivan-sedlu. Taman kad smo se počeli spuštat niz Ivan planinu uhvati nas onaj pljusak ljetni. Padalo je toliko da brisači nisu mogli baciti vodu sa šajbe.
I eto ti belaja drugog. Taman u nekom zavoju, moj vjerni kombi izleti iz trake i ode u kurac u suprotnu traku. Ispred mene neki auto blenduje i svira, ja se borim s kolom upravljača. U glavi mi se u nanosekundi prvortio cijeli život. Kao u filmovima. Međutim vozač koji je išao meni u susret, očigledno vještiji za volanom, uspio je izbjeći neminovni sudar prestrojivši se u suprotnu traku.
– „U jebote belooooj….!“ – progovorim ja
Pogledam ono dvoje Švaba. A oni kao da su vidjeli duha Adolfa Hitlera. Pobijelili.
– „E he he! It’s alway fun to ride with Jimbo!“ – pokušam ja okrenit stvar na zajebanciju.
Nije im bilo do zajebancije.

I dalje smo se spuštali niz Ivan kad meni zazvoni telefon. A onda sam imao preklopnog seriksona. I zvoni li ga zvoni, uhvatim ja mobitel i kako sam nevješto pokušao da ga otvorim jednom rukom, ispadne mi telefon na pod.
Sagnem se ja da uhvatim mobitel, a kombi poče švrljati lijevo desno po cesti. Trube kamioni, autobusi, a ja hvatam telefon ispod papučice gasa.
– „Watch the road! Oh, mein Gott!!“ – unisono je vikao mladi par
Uhvatim ja telefon, javim se. Uspijem vratiti kombi na pravi kurs.
– „Đes?!“ – vikao je glas s druge strane linije
– „A…e….“ – pogledam ja sa strane i upratim znak „Dobrodošli u općinu Konjic“
– „Konjic!“ – uzviknem ja na kraju
– „Ajd zdrao“ – prekine glas s druge strane.

Švabe su i dalje bili u šoku, a mi smo već uletjeli u Konjic. Zasvirao je opet mobitel – ovaj put poruka.
Dok sam ja čitao poruku, nisam ni skontao da se približavam semaforu, koji je na moje kasnije zaprepaštenje radio. I onako nonšalantno proletim kroz crveno.
– „Es ist roooooot!!!“ – opet unisono zapjevaju Berlinci
– „Kein problem. Ich bin Kommunist!“ – opet pokušam ja na zajebanciju okrenit situaciju, ali trubljenje i kočenje drugih vozila mi baš nije pomoglo.

Izašli smo iz Konjica i taman je prestala padati kiša. Pokušao sam ugasiti brisače, ali nikako nisam uspio u namjeri. Uspio sam provrtiti sve tri brzine, ali nikako da ih ugasim. Usput sam upalio zadnji grijač stakla, maglenke, sva četiri, duga svjetla i ventilator. I sve to naravno začinjeno mojim živopisnim psovkama.
Na retrovizoru sam skontao kako mlada Švabica panično traži kvaku, valjda u namjeri da iskoči iz ovog lijesa na kotačima.
I u šutnji smo krenili prema Jablanici, brisači su i dalje grebali po suhom staklu a ja da nekako ukinem tišinu, ubacim Lepu Brenu. Ponijeo me melos lijepe Fahrete tako da sam zapjevo kao mutav
– „Sitnije, Cile, stinije!!! Pokaži mi NAJMILIJEEEEEE!!!!“

Mladi njemački par je bio izbezumljen. Uspio sam doći do „Zdrave vode“ u Jablanici, uletivši velikom brzinom na parkiralište, a kočnice slabe, tako da sam se oslonio na ručnu kočnicu. Kombi se počeo okretati i naginjati, malo je falilo da se okrenemo na bok.
Napokon je kombi nakon 92KM i sat i pol vožnje stao.
Iskrcali su se iz kombija, nekao su uspjeli reći „Dankeschoen“ i ostali stajati na parkiralištu.
U mom pokušaju priključivanja nazad na magistralu, umalo da me ne pokupi jedan šlepar. U retrovizoru sam vido odraz Švabe kao grli svoju Švabi dok se oboje tresu od straha.

I sad kad malo razmislim – ja ne bih nikad ustopo sam sebe.

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *