“Tko ne razumije astrologiju, nije liječnik nego budala.”
Hipokrat, liječnik
Djesi care.
Javljam ti se sa treceg kata bolnice u brodu, odjela kirurgija II. Fali mi dijelova tocnije apendix tj. slijepo crjevo kako se to kodnas kaze…
Ovo je točan transkript ono što mi je Crni Ninja posao u nedjelju navečer putem SMS-a.
Pa što drugo mi je preostajalo nego da se uputim u bolnicu.
Opća bolnica Dr. Josipa Benčevića u Slavonskom Brodu je jedan od rijetkih zgrada, odnosno zdanja koje ja izbjegavam.
Ogroman betonski kompleks sagrađen u najužasnijoj maniri socrealističke arhitekture. Dugi i nepregledni mračni hodnici. Užas.
Kao klinac sam bio jednom ili dva-put hospitaliziran i od onda ne podnosim bolnicu. Pogotovo ne brodsku bolnicu.
Često dan danas ako imam more po noći, sanjam mračne hodnike brodske bolnice. Nikako ne mogu da shvatim koji kreten je mogao takav horor-užas projektirat.
Mislio sam da bolnice moraju mračne i užasne, po onom srednjovjekovnom principu kada su ondašnji liječnici nosili one horor maske na licu. Da otjeraju bolest. Da ju preplaše.
Tako sam i mislio da bolnica mora biti neko užasno mjesto.
Sve dok nisam jednom posjetio bolnicu u Njemačkoj. Prozori. Svijetlo. Normalni zidovi. Normalan miris. Ma čovjeku skoro dođe da poželi da se razboli kad vidi kako je lijepa bolnica.
Strizibuba mladi i ja smo išli u Bolnicu i ja sam opet bio zgrožen. Neznam kako bih to sve opisao. One hodnike i one čekaonice. Mislim katastrofa.
I nije mi jasno kako ona bolnička hrana može onoliko smrdit.
Došli smo na odjel famozne Kirurgije II gdje je naš veseli Crno Bijeli Ninja gledao nešto na portabl TV-u.
Iznenadili smo ga, pa on pohita da ustane iz kreveta, a ja primijetih obje noge na svom mjestu. Dakle, dobro je operacija prošla.
Jeben je crvuljak. To ja zovem novobiljanska dijagnoza.
Naime, u Novoj Biloj (Travnik) postoji super-suvremena bolnica koju je u ratu dao sagraditi naš rahmetli prezident Frenki.
Međutim iako je super suvremena, osoblje bolnice je u najmanju ruku katastrofično.
Momak koji je je nekad tamo stažirao, a i neki mještani iz bliže okolice, su mi opričali kako ondašnji liječnici daju dijagnoze. Naime, ko god dođe s nekom tegobom liječnici samo kažu: «Slijepo crijevo!» i pod nož.
Naprosto je, kažu, nevjerojatno koliko su oni napravili operacija odstranjivanja slijepog crijeva. A velika većina uopće nije bila potrebna.
E a u gradu vlada gripa. I zabranila uprava bolnice bilo kakve posjete.
Ma đe češ ti men nešto zabranit. Strizibuba i ja smo uletjeli u bolnicu ko lafovi. Preko ulaza za hitnu smo uleteli kao kakva dva mlada doktora. Kao imamo operaciju presađivanja srca i bubrega simultano. Al prvo kavu da popijemo i prelistamo stručne časopise. Baš smo nekako samouvjereno uletjeli u bolnicu da nas nitko ništa nije ni pitao, gdje, ko, šta, kako.
E, i iako ja mrzim te bolnice iz dna duše ipak ima jedna stvar zbog koje se svakako isplati otići u bolnicu. Da, to su srednjoškolke medicinske sestre na praksi. HABA-HABA!
Al ne samo i srednjoškolke. Kakvih sve sestara ima…U svim izvedbama i varijantama.
Ma skoro da sam i zaboravio one užasne mračne i nepregledne hodnike…
Naš trenutno onesposobljeni Ninja i mladi Strizibuba. Na ulasku Hitne pomoći. Ne može se živjeti u tami Brodske bolnice.
Famozni treći kat, odjel Kirurgija II
Clockwork orange.
Ovaj narančasti sat nas je svu trojicu oduševio. Nikad mi nije bilo jasno zašto su socijalističke sedamdesete bile godine opsjednute tom užasnom narančastom bojom. Uletiš u užasnu birtiješinu s kariranim stoljnjacima – narančasti šank.
Mi smo imali nekad nekakav usisivač (Sloboda – Čačak) koji je bio naravno narančast.
Strizy je rekao da ovakvi satovi još jedino postoje u Albaniji na kolodvorima.
Najbolje od svega što u bolnici ni jedan ne radi! Stalo je davno vrijeme u bolnici…
Dva mlada kirurga u akciji!
