13. prosinca 1999. godine sam prvi put išao na „Arizonu“.
Ne bih ja taj datum tako lako ni zapamtio, da Franjo Tuđman (tada još aktualni prezident) nije umro 3 dana prije, 10. prosinca uveče.
Sječam se da smo sutradan trebali imati nadoknadu iz tjelesnog, ali nas je profeor rasputio pa smo svi čoporativno otišli igrat biljar i pit pivo u tišini.
Kako bilo, proglašen je trodnevni dan žaslosti, što je značilo da se u ponedjeljak nije radilo – 13. prosinca.
Moja mati i Bucina mati su tada došli na genijalnu ideju da mi ponedjeljkom idemo na „Arizonu“ u narodu još poznatu pijacu pod nazivom „koridor“.
Arziona je međunarodni projekt koji je trebao pomiriti narode pogođene ratom tako što bi ovi zajedno trgovali i švercali. Tako da je i zanimljiva sama lokacija Arizone. Južnije od Orašja, u blizini Brčo Distrikta, takozvana tromeđa, gdje su na jednoj strani granicu držali HVO, na drugoj ArBiH, na trećoj VRS.
Arizona je tada izgledala kao nekakva nadrealistična slika iz kakvog Kusturičinog filma. Tada najveća tržnica u Europi (navodno poslije budimpeštanske) je bila blatna livada puna drvenih bajtica. Na ulasku u pijacu kupit gumene čizme da možete normalno gacati po onom blatu.
Ide čiko gura tačke ispred sebe pune bureka (a tačke prljave od šute, pijeska, maltera…) i viče: „Burek, burek za marku!“ Živa istina.
A što je najbolje nema što se nije moglo kupit tamo. Bukvalno od igle do lokomotive. Kupiš set čarapa, dobiješ gratis hladnjak za Golfa dvicu.
Prolazio sam prošle godine kroz Arizonu. Arizonu su komplet preuzeli Talijani, izgradili jedan ogroman trgovački centar nešto što se čak ni u Hrvatskoj ne može vidjeti. Tek tamo negdje oko Milana.
Stvarno lijepo izgleda, al je izgubilo svoju čar. Nema više onih bajtica s natpisima„kreme-nadle“ ili „jagnjetina na kilo“, nema „mirisa“ mesa sa ražnja, nema blata i nema čiče s tačkama i pitama.
A nema više ni jeftinoće. Nema više izbjegavanja poreza.
I uglavnom, krenuli mi u Kadettu put Arizone. Dvije majke sa svoja dva sina. Županja – Orašje i napokon Arizona. Došli tamo, parkirali auto na neko „službeno“ parkiralište (na Arizoni su se inače krali i preprodavali auti ko blesavi).
Buco i ja smo se obukli u rekordnom roku. Jakne, hlače, majce – kupili smo odma u prvoj bajtici – tipično muški. Nema tu, jedan zec-dva zeca.
Međutim, majke naše… ah, žene ko žene – one su htjele kupovat nekakve lonce i šerpe a nas dvojica smo pizdili i vikali kako se nama neda s njima gacat po blatu i tražit glupo posuđe.
A njih dvije, ha – razumne žene, dadoše nam nešto novaca da si kupimo koji CD i rekoše nam da ih pričekamo u jednom motelu tu koji je bio najpristojnije mjesto na Arizoni. Motel Romansa, jedina zidana zgrada, unutra – kafić normalan. Bez kariranih stoljnjaka i narančastog šanka.
I mi tako kupišmo koji CD, gledali malo šibicare kako kradu dojčmarke naivnim gostima i odošmo mi u taj motel popit piće i čekat majke.
A nas dvojica, jad i bijeda, mladi nikakvi (meni ni punih šesnaest tad) sjeli dolje i naručili coca-colu.
Pijemo mi coca-colu, pušimo cigare na smjene (jedan viri kroz prozor i dežura da majke ne nalete) kadli skontam ja, stalno neki tipovi se penju gore u sobe pa se spuštaju. I konstanto u pratnji nekakvih barely legal djevojčica, onako istočno-slavenskog izgleda. A djevojke sve u minjacima, iliti po naški rečeno dopičnjacima.
Kad skontam ja, a trebalo mi je, jebote pa nas su matere poslale u bordel! Kupleraj. Javnu kuću.
Nas dvojica se jadnika izgubili. Još kad mi je neka prijateljica noći namignula umalo ne upadoh sa stolice.
Sad se mi uzjebali jebiga. Odma meni u glavi racija i policija, žene koje u grudnjacima trče u panici po hodnicima, muškarci spušetnih hlača iskaču kroz prozor a mene već neki bosanski Murga Drot pribio uza zid.
Kadli skontam ja idu majke, nose neke šerpe za sarmu i mi izletišmo van, prethodno plativši račun.
„Znatel vi gdje ste nas poslali?!“ – ja zagrmih na duet majki.
Njih dvije slegoše rameni.
„U kupleraj!“ – izderah se ja
Njih dvije se opališe smijat ko blesave.
„Ajde što ste nas poslali u bordel, al što ste nas poslali bez para!?“ – Buco zagrmi onda
Krenili smo put Slavonije nazad, a meni je zauvijek ostalo u pamćenju kako sam bio u bordelu dok je ostatak nacije oplakivao smrt oca nacije.
DODATAK
Nije mi bilo mrsko, pa sam malo pročačkao svoje prve arhive digitalnih fotografija.
Našao sam folder s nazivom “Arizona Dream”. Slike datiraju od 9. listopada 2002. godine, kada sam zadnji put bio na Arizoni u kupovini. Nidžo i ja smo onda upalili njegovog prvog Fiata (s kojim smo zajedno napravili tisuće kilometara) i krenili put Bosne.
On je tada bio brucoš na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu (odsjek latinski i grčki), a ja brucoš na Strojarskom Fakultetu u Slavonskom Brodu (odsjek proizvodno strojarstvo, ili kako sam ja na upisnom listu napisao “proizvoljno strojarstvo”).
Pa evo malo atmosfere od prije 4 i po’ godine sa Arizone:
Pa mi opet nije bilo mrsko, pa sam malo po netu pročačkao što ima o Arizoni.
Evo jedne zgodne galerije slika kada je Arizona bila na vrhuncu svoje trash moći:
Arizona u po Bosne
Današnje službene stranice:
Italproject Brčko – Arizona Market
A još nije bio ni počeo (s)rat u Iraku. To je tek došlo na proljeće:
