Državni projekt

Čvrstog sam stajališta da je zadnje balkanske ratove na Balkanu pokrenila turbo-folk kultura. Definiciju turbo-folka dao je sam kreator tog izaza, Antonije Pusić alliasRambo Amadeus:

Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja
goriva pod pritiskom u cilindar motora sa
unutrasnjim sagorijevanjem.
Turbo folk je gorenje naroda.
Svako pospjesivanje tog sagorijevanja je turbo folk.
Razbuktavanje najnizih strasti kod homosapiensa.
Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti.
Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa,
kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam mu dao ime.

Balkanska hibridna ruralna kultura nevješto urbanizirana i omotana u orijentalni melos kresnula je prve tenkove iz garnizona JNA i mobilizirala prve dobrovoljce.
Kako je to proročki i pjesnički u svojoj zbirci poezije dosta godina prije rata sklepao samozvani pjesnik neronovskog profila, psihijatar, političar, ratni zločinac i haški bjegunac Dr. Radovan Karadžić:
Sićićemo u gradove, da pobijemo gadove!
Ali ovdje nije riječ o tome kako je mahala pojela čaršiju, ovo pak kratki uvod u post posvećen zadnjem velikom državnom projektu bivše zajedničke nam države – Lepoj Breni.

Fahreta Jahić, bucmasta brčanka krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ispunjavala je svoj san. Pjevala je po raznim hotelskim kafanama u Vojvodini, najviše u Kikindi. Na gaži u jednom beogradskom hotelu primjetila ju je estradna elita i mediji.
1981. Fahreta Jahić izdaje prvi LP debi s hit pjesmom „Čačak, šumadijski rokenrol“.

Fahreta mijenja ime u Lepa Brena i dalje je sve kasnije povijest (doduše i ovo prije je povijest, međutim ne toliko spektakularna).
Brena izdaje hit ploče u osamdesetima, pojavljuje se u komediji „Tesna koža“, kasnije snima čak tri glazbena filma „Hajde da se volimo“, a 1987. je definitivno potvrdila status Jugo-mega zvijezde kada je stupila u brak s najpopularnijim tadašnjim jugoslavenskim sportašem, tenisačem Slobodanom Bobom Živojinovićem.

Zašto je po meni Lepa Brena zadnji državni projekt SFRJ?
Lepa Brena je bila mega popularna na apsolutno cijelom teritoriju ondašnje države, bukvalno od Đerđelije do Triglava a i šire. Tako je Brena znala praviti i spektakularne koncerte pred 100.000 obožavatelja u Rumunjskoj i Bugarskoj (gdje je na stadion dovezena velikim helikopterom!).
Kao što bi moj vrli cimer rekao: Tito je punio stadione jer su ljudi morali dolazit, a Brena jer su ljudi htjeli dolazit.

Meni je Lepa Brena ostala u lijepom sječanju. Taman u onom dijelu djetinjstva koji nije bio popračen hobijem skupljanja čahura, metaka i gelera, onaj dio djetinjstva za koji me veže slika vožnje na Jadran iz Slavonije a sa radija svira „Vino na usnama“ odVlade Kalembera.
Mora da sam one njene filmove gledao preko sto puta.

Lepa Brena je bila valjda zadnji pokušaj kreiranja jugoslavenskog pseudopatriotizma. Lijepa Bosanska koja dolazi iz grada koji bio valjda uvijek multinacionalan, pa pjesme poput „Živjela Jugoslavija“ i „Jugoslovenka“ bili su zadnji pokušaji izgradnje bratstva-jedinstva.
U Hajde da se volimo, dio drugi oni su na jadranskom otoku na kojem profesori iz šovinstičke farse raspravljaju o srpsko-hrvatskom pitanju. U trećem filmu s istoimenim nazivom sjećam se da je na kraju demonstracija sile tadašnje posnosne JNA, tenkovi, avioni i sva moguća sila armade koja će kasnije paliti i žariti po Dalmaciji, Slavoniji…. Ta, mislim da je zadnja scena iz filma, kao da je najavila ludilo koje je krenilo godinu-dvije kasnije.

Gledao sam baš spot „Jugoslavenka“ neki dan. Vlado KalemberAlen Islamović i Danijel Popović. Oličenje bratstva-jedinstva. A Lepa Brena rasplela kose zlaćane dok se vozi u helikopteru iznad zlatnih žitnica. I na kraju zadnja scena sa desetcima jugoslovenskih zastava i JAT-ov jumbojet u niskom letu trebali su gledateljima priuštiti erotsko-patriotsku erekciju.

Al 1991. godine Jugoslavije više nije bilo, a tako više nije bilo ni Brene kao Jugo-mega zvijezde.
U Slobinoj verziji Jugoslavije, na njen tron je zasjela Svetla Veličković – Ceca, vulgarizirana verzija Brene sa silikonskim sisama. Kako je Slobina Jugoslavija bila degenerirana verzija stare SFRJ, tako je i Cecin put degenirana kopija Breninog uspona. Ona je isto imala spektakularno vjenčanje poput Brene, međutim ne sa uspješnim sportašem nego sa uspješnim mafijašem i ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem – Arkanom koji se vjenčao u tradicionalnoj srpskoj oficirskoj uniformi.
Poput Brene, i Ceca je bila državni projekt. Degenerirani državni projekt.

Sav apsurd rata meni je vezan za jednu sitaciju koju mi je ispričala jednom Jadranka Miličević, aktivistica udruge „Žene ženama“.
Tokom rata ona je bila aktivistica udruge „Žene u crnom“ koje su u Beogradu svakodnevno mirno prosvjedovale protiv rata.
One su uspjele organizirati jedan konvoj humanitarne pomoći u opkoljeno Sarajevo. Ulazeći u Sarajevo prvom kamionu u kovoju pritrčao je vojnik Armije BiH koji se prethodno vjerovatno negdje mlatio sa Arkanovim tigrovima na nekom od sarajevskih kvartova.
Prišao je kamionu, otvorili su mu vrata a on je zadihan od trčanja upitao:
„Imate li slučajno novu kasetu od Cece?!“

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *