Šokački običaj objedovanja podrazumijeva “sve po redu” protokol odnosno točno propisan slijed jela.
Počinje se naravno s aperativom, slavonskom šljivovom rakijom. Nakon toga slijedi masna goveđa juha, pa kuhano meso, sarma/filovana paprika, pečeno meso (pečenka/piletina) i na kraju desert. U međuvremenu ponuđena je i plata sa kulinom/kulinovom sekom, kobasicom i ostalim suhomesnatim delicijama.
Tako izgleda jedan šokački ručak, dakle najjčešće nedjeljom ili prilikom velikih svetkovina poput kirvaja, Božića, Uskrsa i na svadbama.
Jedan stari partizan je bio poznat u mnogim domaćinstvima po tome što se nije držao standardnog protokola, odnosno nije jeo “sve po redu”.
Počinjao bi objed mesom, sarmom i onda bi objed završavao s kuhanim mesom i juhom koju je jeo na kraju.
Jednom su ga pitali, starog majora NOBa zašto on kao autohtoni Šokac ne jede “sve po redu”.
Onda je on počeo s pričom.
Krajem drugog svjetskog rata njegova brigada se spremala na ofanzivu. Dok su neki partizani u različitim krajevima Jugoslavije jeli koru s drveća i lizali pišalinu da barem malo soli unesu u tijelo, u Slavoniji se znalo i dobro pojest.
I tako skriveni duboko negdje u šumi ulovili su nekakvu divljač, naložili kazan i počeli spravljat slavonski čobanac. Uporedno s tim postavili su i drugi kazan u kojem su kuhali razne povrćke praveći nekakvu vrstu partizanske vegetarijanske čorbe. Vegetarijanstvo je bilo i partizanima poznato, ne doduše iz principijenih razloga, nego iz nužde.
I tako su ležali rasuti po šumi, čekajući da objed bude gotov. Neki su prebrojavali municiju i pregledavali opremu, drugi su se politički obrazovali pomoću malih crvenih knjižica koje im je podijelio politički komesar. Možda je koji partizan bario kakvu mladu partizanku u nadi da se ogrebe za kakav gerilski snošaj… uglavnom, zatišje pred buru.
I dok su se tako odmarali za nadolazeću bitku odjednom začuše ispaljenje iz minobacača s neprijateljskih položaja.
Narodnooslobodilačka armija se digne u hipu na noge, partizan se s partizanke diže, hvataju se puške i automati. Traži se zaklon iza stoljetnih hrastova, zaziva se u pomoć Bog u kojeg ne vjeruju.
Već je svatko našao zaklon i sad se čeka ono najgore.
Sve oči su uprte u sanduke s municijom i ekspozivom u jednom grmu. Svi su strepili da im se ne ukaže gorući grm.
“Fiiiiiiiii” – zviždala je granata kroz zrak, neki su u strahu stisnuli svoje puške, partizanka se partizanu u naručje baci. Kroz krošnju drveća ukaza se granta koja je počela padati.
Odjeknu velika eksplozija.
Partizani se podigoše na noge, osvrnuše se da vide kako su drugovi kadli odjednom dotrči, tada mladi major, onaj što nakon ovog nemilog događaja više nikad neće jesti “sve po redu”.
– “Vidio sam gdje je pala!”
– “Di?” – upitaše drugovi
– “Direktno u kazan!”
– “Koji?”
– “Onaj s čobancem…” – reče mladi major sa suzom u oku.
