U krajnjem kutu svoje dnevne sobe

Da, ovo je kostur automobila unutar još neizgrađenog poslovnog prostora. A ovaj bebač samo dodatno naglašava morbidnost.
Sarajevo, Nedžarići

Protekla hefta/sedmica/tjedan bila/bio je udaran po pitanju mudrih izjava u našoj kući.
Čak smo i otvorili jednu teku/bilježnicu/svesku u kojoj pišemo sve ove mudre izjave sa datumom/nadnevkom. Kontali smo to možda pisati na našem zajedničkom blogu, međutim ako je to zapisano rukopisom na papiru onda to ima nekakvu poetsku težinu.

Jedna od takvih mudrih izjava, a došla je s moje strane bila je nešto u stilu da mi je pun kurac svega, da ću otić u Istru, kupit zemlju (taj dio nisam baš najbolje razložio još kako), naučit pričat kao Alen Vitasović (istrijanski je to valjda il kako već’), čitat filozofiju i uzgajat vino.
Ugradio bi si internet u svoju kučicu istarsku onu od kamena i onda bi zabavljao svekoliko pučanstvo svojim istarskim blogom o filozofiji i uzgoju vinove loze i njegovanju vinske kulture.

Onda sam gledao nekakav film na televizoru i neki čiča je imao kaubojski šešir i to mi je odmah pažnju pobudilo da nastavim gledat. Uglavnom, taj čiča sa kaubojskim šeširom, koji je zapravo neka mješavina kaubojskog, amiškog i šešira Toma Sawyera je onaj glumac što je glumio Oda u DS9 iako nisam sto procentno sigurno dal se radi o njemu.
I taj čiča sa hibridnim šeširom živi u nekoj kućici i peče whiskey (moooonshiiiineeee!) i uglavnom ima ispravnu filozofiju kad kaže da bi objesio svakog ko meće šećer u viskač.
I onda sam vidio sebe kako u šeširu kaubojskom, tregerima i kaputu kožnom pečem whiskey od pive i žitarica i lovim oposume po nepreglednim šumama Kentuckya. U tom slučaju vjerovatno ne bih čitao filozofiju, nego bih pisao country pjesme i popjevke i objavljivao ih ovdje ne blogu. I naravno pisao kako ispeći pravi viskač.

Baš bih volio iznjedriti country poeziju na krilima home-made viskija.
Iako ne znam kakav je kentakijevski viski, al znam da im je Jim Beam zakon koji nije viski nego burbon, al’ je kentakijevski.
To mi je omiljeni poklon iz Duty Free-a.
Draži čak od one tobleronke od pola kilometra.

Kad sam se već dotakao alkohola i filozofije, sjetih se jednog posta kod Babla kojeg sad nažalost nemogu naći jer je čovjek poslije toga napisao deset hiljada novih priča, elem ukratko… jednom je došao kući popit i onda je držao monolog, “pijansku” što bi se reklo kod nas u narodu, a njegova supruga je uspjela to snimiti na diktafon da se čovjek čuje kakav je kad je popit.
Uglavnom držao je filozofski govor.
A slično se dogodilo mome drugu jednom dobrom.
Naime pod djelovanjem/dejstvovanjem home-made šljivove rakije (slavonske of-course) vodili smo baš muške filozofske rasprave, vjerovatno o gorućim pitanjima za čovječanstvo poput:
Jel’ čovjek altruistično ili sebično biće?
Što je moralno radit?
Kako doći na put kreposti?
Ko’ je jači? Cpt. Planet ili Godzzila?

Uglavnom nedugo nakon što se intoksirao povećom količine ovog alkoholnog pića, povukao se put svoje kuće.
Intoksinacija je bila odveć velika pa je tijelo počelo odbacivati sadržaj želuca na sve moguće načine, tako da se on povukao iz kreveta na pod nebili sadržaj želuca koji se nasilno praznio ispraznio upravo na krevet, legao je na pod i tamo izveo svojevrsni performans uz pomoć lavora.
U jednom trenutku, dok je on u polusvjesnom stanju boravio na podu spavaće sobe, uletila njegova cimerica:
– Jao Pantelija! (promjenio imena poradi zaštite privatnosti RL sudionika) Pa ti spavaš na podu!
A on se okrenu onako kao pravi mačo men dotučen alkoholom pa zagrmi:
– GRAAA?! Pa šta?! I Diogen iz Sinope (osnivač ciničke škole, op.a.) je živio u buretu, mogu i ja na podu! Imao je samo čašu pa kad je vidio da djete pije vodu iz ruku, bacio je i čašu! (on je koristio onu malu čašicu za rakiju btw…. Pantelija, ne Diogen)

Bilo bi cool da sam u tom trenutku banuo ja u sobu, ovakva markantna pojava kakva jesam (visok, lep&plav), baš poput Aleksandra Makedonskog i da sam rekao:
– “Pantelija! Reci i dat ću ti da popiješ što god hoćeš!”
a da je onda on odgovorio:
– “Makni se s vrata, da uđe svježeg zraka.”

Uglavnom ovaj post sumnjive poante zaršit ću krajem jedne genijalne, naravno country, pjesme koju je napisao pokojni Johny Cash.
Posveta ide svim muškarcima koji imaju žensko ime:

I got all choked up and I threw down my gun
And I called him my pa, and he called me his son,
And I came away with a different point of view.
And I think about him, now and then,
Every time I try and every time I win,
And if I ever have a son, I think I’m gonna name him
Bill or George! Anything but Sue! I still hate that name!

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *