Fujoshi

Ovo je moj rekord u ovoj bolesnoj japanskoj igrici.
Tko obori – svaka mu čast!

Izgledam li ja vama kao stranac?
Ima mala sličica ovdje na blogu moja, a ako ste redovno pratili moj blog mogli ste vidjeti još raznoraznih mojih sličica. Pa, izgledam li ja kao stranac. Dobro možda ne izgledam kao Bosanac (Bosniacis Vulgaris), al baš kao stranac?

Elem, odlučio sam napisati jednu kratku crticu iz svog života koju sam već u par navrata na blogu pripomenuo da ću je ispripovijedati, a sada kada su vrućine i nema mnogo događanja trenutnih u mom životu, idealna je prilika

Dakle priča počinje krajem mjeseca kolovoza/augusta godine Gospodnje 2005. Završilo moje volontersko ljeto u Sarajevu, idem kući na nekoliko dana pa nazad na studij.
Ulazim na kolodvor željeznički u Sarajevu, na leđima mi ogromni crveni ranac (svojevremeni Jimbo-traveler trademark) na ramenu onako jedna gejpederska mladenačko-službena torba. U kutu labrta dogorjela Drina, tada još duga kosa vezana u rep i moje neizbježne musave naočale (još uvijek aktualni trademark Jimba Vulgaris). Za vratom moj tadašnji fancy preklopni serikson zakačen pomoću Sarajevo Film Festival drkadžulika (drkadžiluk je onaj privjesak što se nosi oko vrata)
Prilazim šalteru, gleda me gospođa sa šaltera onakvog visokog, lepog&plavog kakav i jesam.
– “Dobro veče’. Kartu do Vrpolja… errr… stanica Strizivojna-Vrpolje”
Pogleda me gospođa onako pomalo zbunjena:
– “A vi niste stranac?”
Pogledam sad ja nju onako pomalo zbunjen pa joj odgovorih:
– “Zapravo, jesam stranac.”
Gospođa sa šaltera, sad još zbunjenija:
– “Pa mogu vam reći da jako dobro pričate bosanski!”
Smiješno je bilo što sam u to doba muku mučio da položim bosanski na fakultetu, pa onako nasmiješen joj odgovorih:
– “Trudim se, ali slabo mi ide.”
 “Ne, ne… odlično pričate, imate malo specifičan naglasak, ali opet ne bih nikad rekla niste Bosanac… po govoru naravno…”
Nisam znao što bi trebalo značiti ovo “po govoru naravno”, valjda da se iz aviona vidi da nisam Bosanac, a ovaj specifičan naglasak je moj dijalekt koji bi mogao patentirati kao jimboz uniqe, koji je mješavina slavonskog i to brodskog dijalekta koji je specifičan sam po sebi, sarajevskog žargona, srednjobosanskog i ramskog dijalekta/naglaska.
Tako kad dođem u Brod, zajebavaju me da pričam kao Edo Maajka, u Sarajevu je na meti ono slavonsko otezanje… i na kraju jedino sam ja zadovoljan svojim govorom.
Uglavnom, pokupih kartu, platih, izvadim kutiju Drine da pripalim novu, okrenem se kad ispred mene stoji mlada djevojka uplakana lica. Liptaju suze iz kosih očiju mlade djevojke, lijepe moram to pripomenuti. Japanka. Prava Japanka kao da je sad došla iz Yokohame. Sigurno se vi pitate kako ja mogu prepoznati Japanca odnosno Japanku od recimo Korejca, Kineza, Vijetnamca ili nekog četvrtog Azijata.
Pa baš sam nedavno prije tog susreta na Netu pronašao nekakav vojni priručnik američke vojske koji se dijelio vojnicima koji su išli na pacifičko bojište koji se zvao, ako se dobro sjećam: “How to tell Jap from our asian allies”, odnosno u prijevodu “Kako razlikovati Japanca (odnosno kako se kod nas pogrdno kaže za Japanca?) od naših azijskih saveznika”. Presmješna jedna slikovnica, ali eto meni je pomogla.
Pogledam ju onako zbunjeno, pogleda ona mene kroz suze, ja se nasmjehnuh te nastavim dalje. Napravim par koraka i čujem kako kroz suze pokušava pričati s onom tetom, a ova ju ne benda ni pol’ posto. Stanem, udahnem i okrenem se nazad.
Nisam ja nekakav altruist da se razumijemo da idem i izigravam okolo Majku Terezu, al sam slab na ženske suze.
Jebiga.
Dođem do šaltera, ubacim se ispred nje te joj se obratim:
– “Off to Budapest?”
Zbunjeno me pogleda onim okicama suznim i klimne glavom.
– “Molim vas dajte djevojci kartu do Budimpešte…”
– “Povratnu il’ jedan smjer?” – reče teta, a ja se okrenem opet do drugarice:
– “One way?” – na što ona opet klimnu potvrdno.
– “Jedan smjer.”
– “82.50” – ili tako nešto reče gospođa, ja mladoj dami prevedoh na engleski
Drugarica mi dadne stoju maraka, ja proslijedih gospođi te mladoj dami vratih izvratak (kusur) i kartu. Zbunjeno me još uvijek gledala dok sam odlazio.

Nisam napravio ni par koraka a već sam skontao da me mlada azijska drugarica prati kao izgubljeno štene kad ga nahraniš na ulici. Sačekao sam ju.
Napokon progovori: – “Do you go to Budapest?”
Koliko god se meni išlo u Budimpeštu, bio sam se poželio Slavonije.
– “No. Croatia.”
– “Croatia?”
– “Yeah, Croatia… small country for big vacation”

Nemam pojma zašto sam to uopće rekao. Još su joj liptale suze niz obraze, a ja se sjetih da imam maramica negdje u rancu. Stanem, skinem ranac s leđa i negdje ispod šteke cigareta nađoh maramice.
– “Here you go.”
– “Oh, thank you…”
 – zahvali se i uzme maramice te obriše suze

Došao sam do kioska zajedno sa drugaricom i kupio dvije boce polalitarske Jane. Drugarica je gledala i zamolila me da i njoj kupim vode. Kupio sam joj, na što je ona počela kopati po novčaniku a ja samo odmahnu rukom
– “It’s on me” – možda nisam altrusit, al sam uvijek kavalir
Ne znam zašto ali bila je iznenađena svakim mojim postupkom.

Sjeli smo zajedno u kupe i onda je počela pričati. Iz priče sam saznao zašto je bila iznenađena mojim postupcima. Naime za suze su krivi, tan-tan-ta-raaaan!! – Revizori GRAS-a!!
Djevojka je regularno kupila kartu za trolejbus, ali naravno nije cvikala kartu (nije znala, kao što nisam ni ja znao kako kad sam tek došao u Sarajevo) i naravno da ju je napala hrpa modrih razbojnika pod nazivom revizori, a što jest jest stvarno znaju bit gadovi. Ali kako ja da djevojci objasnim da ih samo treba snažno poslati u kurac krasni i da će pobjeći kao štakori kad napuste brod.
Uglavnom, toliko od mnogo puta spominjanje sarajevskog gostoprimstva, morala je na Šokca naletit’ za pomoć. Mislim, nije da se hvalim…

Sjedili smo tako sami u kupeu i pripovijedali o svemu. Saznao sam da je iz Japana (čudna li čuda!), da studira u Mannheimu njemački i engleski, čini mi se, i da putuje po Europi (pa kud sama jadna ne bila…). Bila je u Turskoj, pa malo u Dubrovnik, iz Dubrovnika u Sarajevo a sad ide u Budimpeštu pa koliko me sjećanje drži, trebala je Pešta – Krakow, Krakow i back to Mannheim.
Meni je žao bilo što pored mene nije bio Ignjaz, moj dobri prijatelj, Kendo majstor, fan anima i uopće freak za japanskom kulturom. Znam da je Japan sad vrlo trendy, ali mene Japan ni japanska kultura uopće ne privlače. Daleko od toga da ne bih volio vidjeti daleki Japan, međutim nisam fasciniran njihovom kulturom.
Ja sam kao drug Katjusha, rusofil.

I tako mi pripovijedamo, ja se razlaprdo o Manhajmu u kojem sam bio sigurno dva puta, o Budimpešti u kojoj sam bio pola puta i Krakowu u kojem nisam nikad bio.
Tako mi pripovijedamo kad ja pogledam kroz vrata kupea kad vidim okupila se jedna desetina Vojske Federacije BiH. Tada u to još vrijeme je postojala ročnička vojska u Bosni i Hercegovini, a vlakom su redovno vikendom putovali vojnici hrvatske komponente (ex-HVO) koji su putovali iz Čapljine u daleke sjeverne krajeve Federacije BiH – Orašje, odnosno Posavsku Županiju.
Gledaju oni malo u drugaricu, malo u mene, iznenađeni kao da su vidjeli Gospu.
A vojska ko’ vojska, samo misle na cugu i žene.
Onako svi podšišani i znojni u onim uniformama nagnuli se i gledaju, kad jedan od njih, predvodnik desetine, kaplar može bit, stariji vodnik a možda i vojnik običan:
– “Vidite ljudi, Kineskinja i režiser!”
Jasno mi je da u ex-HVOu ne dijele američke vojne priručnike da razlikuju Japanca od ostalih Azijata, ali režiser?!
Pogledam na prsa, a na meni moj fancy-shmancy preklopni serikson zakačen, kako sam već prije napomenuo Sarajevo Film Festival drkadžilukom. A baš je tih dana bio SFF. Kraj mene ona gejpederska mladenačko-službena torba. Možda sam imao i kapu na glavi, ‘ko će se sjećati, vjerojatno i jesam pošto mi je masa ljudi rekla da sa kapom izgledam kao Michael Moor. Znam, nije neki kompliment.
Pokušavam ja ignorirat pijanu vojsku, pričam s drugaricom kad netko, u najboljoj vojničkoj maniri: – “Jebo maaaaajkuuuu, režiser garant guzi Kineskinju!!”
Naravno da se drugarica meni obrati:
– “What do they say?”
Rekoh joj da se to ne može ni prevesti, ustanem se otvorim vrata te se onako autoritativno baš kako kakav redatelj obratim pijanoj vojsci:
– “Ajte momci, razgulite!”
A oni svi u glas:
– “Jeboooteee!!! Režiser priča naški!!”

Pa zar ja izgledam kao stranac?!

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *