A sada malo Dervente…

I prije nego si krenuo znao si da će to bit post, je li? Zajebato je kad te primi to sumanuto fotkanje. Kao, nikad se ne zna, možda bude dobra priča. Al bratemili, svaka druga – naslovnica. (Athena Air 15.07.2007. 20:19)

Da, čim odem negdje i ponesem fotoaparat jednostavno znam da će to osvanit na blogu 🙂

Wikipedija je zakon. Ukucao sam Derventa da se malo inforimiram o gradu koji je tema današnjeg posta, pošto sam skontao da pišem i donosim sličice svakakvih gradova a da o njima ne dajem nikakve opće informacije.
Odlučio sam da i dalje nastavim tako – ja ću donosti informacije koje ja znam i moja neka razmišljanja o gradu koja su meni pala napamet dok sam tamo boravio.
Ipak osnovno nešto, Derventa grad u Bosni i Hercegovini, nekih 20ak kilometara od Slavonskog Broda na cesti Bosanski Brod – Doboj pa i dalje dokle ta cesta ide.
I to je uglavnom to.
Ali! Na wikipediji sam pročitao tamo u sekciji “Poznate osobe” (to kao ima za svaki grad) da je iz Dervente, tan-tan-tan-tan: Mile Kitić!
I sad je odlična prilika da ispričam jedan vic, odnosno pitalicu!

Dakelm, idu Sejo Pitić i Mile Kitić ulicom.
Sejo Pitić nosi pitu.
Mile Kitić nosi ….?
(točan odgovor na kraju posta)

Zaputišmo se tako mi vruće poslijepodnevne nedjelje (Krešo, Doc., Docova bolja polovica i Jimbolimbo vaš jedini) put Dervente da učinimo našem veterinaru i drugu Dr. Gaduri, zvanom još i Doc. Gadura uslugu prijevoza njegove bolje polovice do Dervente gdje je dotična gospođica dalje uhvatila bus put Sarajeva.

Derventa, grad veleban kakav je sa gustom mrežom prometnica, ulica, sokaka, mahala, trgova, promenada i ostalog odmah nas je zatekao svojom kompleksnom mrežom već gore spomenutih javnih površina.
Izgubišmo se mi tako u Derventi i onda ja onakav kakav jesam, visok, lep&plav, uz sve to nadasve šarmantan kroz prozor Krešinog auta upitam neku gospođu za smjernice put kolodvora.
– Izvinite – prebacujem sa slavonskog na bosanski način komunikacije – kako do autobuske?

– A. Idite odma ovdje… e… – pokazuje lijevom rukom – idite ovdje… lijevo? Jel to lijevo? – pokazuje i dalje lijevom rukom

– Jest gospođo to je lijevo, hvala.
I nađosmo nekako autobusni kolodvor oliti autobusku stanicu po lokalni.

Čika konobar u autobusnoj birtiji je bio krajnje ljubazan. Tipični stereotipni ugostitelj sa kravatom koji gleda da na svaki način udovolji gostu.
Donio on kavu, ja odmah onako demonstrativno odbacio one šećer-horoskope koji su bili na tanjuriću, otvorih svoju pederešu i izvučem natren i kapnem jednu onu tableticu u kavu, a on ni pet ni šest:
– “O… trebali ste reći… imam i ja svoj da vam donesem!”
Nosim natren sa sobom uvijek pošto gdje god da dođem i zamolim da mi donesu natren konobari okreću očima ko da sam im majku opsovao i u 70% slučajeva uopće ne donesu.
Doduše jučer je bila dobra fora u Brodu u jednom bircu u kojem sam u zadnje vrijeme često prisutan, da mi je konobarica donijela kavu bez šećera u tanjuriću, a kava je bila zaslađena, daklem stavila mi je tableticu natrena kad je natočila kavu.
Respect!

Isprativši Docovu bolju polovicu, uputili smo se u centar grada, čaršiju ili kako god da vidimo malo tu Derventu.
Krenili smo se penjat tako nekom ulicom koja bi mogla biti glavna, ali nismo znali gdje ona vodi.
Doc je tada upitao neke djevojke koje su nam išle u susret:
– Oprostite, gdje je ovdje centar?
– Samo ravno.
– Jel ima gore nekakav trg ili nešto?
– Da, da… ima spomenik!

Doc i ja se instantly pogledašmo i gotovo u isti glas rekošmo:
– Baš me zanima kakav je spomenik!

Kao što je i sa ove slike vidljivo, ovdje ima i ruševina još uvijek na putu do famoznog centra.

Na putu do famoznog trga, ovo je bio prvi znak, onoga što sam ja okarakterizirao kao: “previše srpstva u Derventi”.
A u izlogu svetosavske omladinske te zajednice:

Maketa pravoslavne crkve koja se izgrađuje na sredini trga.
Ako bolje pogledate vidjet ćete i moj odraz u ogledalu.


To je daklem real McCoy, ovo je prava crkva koja je u izgradnji.
U samom centru trga, odnosno eto možemo reći da je u samom kružnom toku pošto je trg tako nekako koncipiran.

Na trgu je i ostatak robne kuće iz socijalizma koja je u vihoru rata očigledno izgorila.

Ovaj plakat mi je zapeo za oko na zidu izgorene robne kuće.
To je plakat za obljetnicu 15 godina proboja koridora.
Naime 1992. Srbi su bili u situaciji kada su im Banja Luka i SAO Krajina bile odvojene od Srbije odnosno od Beograda. Jedini koridor koji bi im to spajao bio je – Bosanska Posavina. Međutim tada su se u Bosanskoj Posavini nalazile snage, najviše, Hrvatske Vojske, te ostalih snaga poput HOS-a i HVO-a. Uglavnom dosta politike je u cijelu tu priču uvučeno, u koju ja ne bih ulazio pošto se dan-danas o tome ne zna dovoljno, dogodilo se to da se HV povukao iz Posavine nakon borbi s Vojskom Republike Srpske i da je kontrolu nad Posavinom preuzela VRS (sem nekih krajeva poput Orašja).
Rezultat? Koridor je spojen, a sa područja Bosanske Posavine je postalo etnički čisto pošto su protjerani Bošnjaci i Hrvati kojih je u Posavini živio veliki broj.
Za Srbe proboj Koridora danas ima dimenziju otprilike onakvu kakvu za nas Hrvate imaju Bljesak i Oluja, i moglo bi se reći da im je to bila najveća pobjeda u ratu u BiH.
Dalje sam analizirao plakat:

Ova slika, napravljena u maniri sovjetskog agit-propa je zanimljiva.
Recimo dvoglavi srpske orao sa ocilima koji vatrom prži hrvatsku šahovnicu i mjesec sa poluzvijezdom.
Druga stvar koja mi je pala za oko su ovi anđeli koji nose ove bebe.
Naime, jedno od najvećih etničkih čišćenja u ratu u BiH, Srbi su pretvorili svojom ratnom propagandom u najveću humanitaru akciju u ratu.
Po njihovoj priči, bebe u banjalučkom kliničkom centru su umirale zbog ponestajanja zraka, odnosno boca sa zrakom. Jer nije postojao koridor da se boce dofuraju iz Srbije.
To je danas poprimilio toliku dimenziju da se čak priča da su iza tenkova koji su probijali koridor išli kamioni sa zrakom za te bebe.
Gledao sam prije možda mjesec-dva na RTRS-u priču o tom probijanju koridora i tom konvoju koji je išao prema Banjoj Luci i od toga je danas stvoren bukvalno mit o najvećoj humanitarnoj akciji ikad.
A svet nije htio ništa da napravi.
Kako god, rezultat je barem na kraju jasan. Hrvati i Bošnjaci su protjerani iz Posavine.

A evo i famoznog spomenika!
Za oko mi je zapao ovaj detalj kako ovaj glavni brko-četnik ima ocila na kopči od remena. Inače Republika Srpska je puna ovakvih spomenika. Recimo u Bosanskom Šamcu (za kojeg ne znam ni kako se danas zove, valjda Šamac samo) na glavnom trgu ima spomenik – šajkači!

I na kraju da slika bude potpuna, na glavnom trgu nalazi se općinski odbor Srpske Radikalne Stranke (Šešeljeva stranka oliti new-age četnici).
Na plakatima piše – za referendum.
Referendum za odcjepljenje RS iz BiH.

Nekako poslije ovog komba sve ove ikonografije, odlučili smo da ćemo kavu popiti kod kuće.
I tako smo krenili kući.
Tada ugledasmo ovog bajkera:

Nije ta Derventa ni loš grad, ima zelenila i svega, ali me čisto zanima kako se povratnici (ono malo što ih i ima) osjećaju okruženi ovom ikonografijom.
Inače u blizini su naštancane i džamija i katolička crkva koje nisam uspio uslikat zbog zgrada koje su mi blokirale.
Danas su bogomolje u BiH postale svojevrsni “markeri” teritorija.

Toliko za danas, uživajte.

Oh, da.. odgovor na pitalicu…
Pa ako Sejo Pitić nosi pitu, onda Mile Kitić nosi, bezobraznici jedni, jogurt!

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *