GRADSKA ŽALOPOLJKA
Večeras treća smena vraća tuđi dug…
Neki dan smo raspravljali što treba u našem gradu napraviti.
Na brodsko korzo, najveći trg u Hrvata utrošeno je mnogo novaca i lijepo su ga napravili. Sem ono semafora na centralnom djelu, koji izgleda otprilike lijepo kao govno na torti, da prostite.
Pa je i grad podigao spomenik prvom hrvatskom predsjedniku koji simbolično gleda prema Savi odnoso u pravcu Bosne, i to ispred hotela u kojem je navodno dogovorena pre(o)daja Bosanske Posavine s rahmetli predsjednikom RBiH Alijom Izetbegovićem.
Onda saksije sa cvijećem na stubovima javne rasvjete je ideja brodske turističke zajednice. Na korzu su povješali te saksije na betonsku armaturu, stup, što otprilike izgleda – užasno.
Kod ex-bosanske rampe, nasip je sravnjen intervencijom OSRH (svaka čast), međutim regulacija prometa je tako izvedena da bi se ona dvojica Čeha (A je to?) postidila ovake zapetljanosti i maštovitosti. Tako nečeg se čak ni oni ne bi sjetili.
Ipak, nije ni to za čuđenje pošto je jasno kako se FPZ (prometnih, ne političkih znanosti) završava i tko su nam sve cijenjeni inženjeri prometa.
Ili recimo kružni tok koji povezuje… pa ništa. Kružni tok iz kojeg se može dalje ravno ili se može skrenuti u jednom pravcu, na parkiralište Konzuma/Kauflanda.
I sve je to super i krasno.
Korzo treba biti lijepo i reprezentativno uređeno. Kao i Tvrđava, u kojoj, vidim, ima nekakvog napretka.
Pa i prvi predsjednik je zaslužio spomenik u gradu, bez obzira na zle jezike i raznorazne konotacije (odnosno akotancije kako bi naš ministar unutrarnjih poslova rekao :))
Regulacija prometa je mogla biti sretnije rješena. Saksije nam definitivno nisu trebale.
Međutim ono što nam je svakako trebalo i što ja već godina trubim kad se povuče rasprava o tome što ovome gradu treba je – olakšati invalidima pristup nogostupima.
Ne znam koliko ovaj grad ima osoba sa invaliditetom, ne raspolažem s tom brojkom, iako bih se mogao obratiti udruzi za ratne vojne invalide i civilne stradalnike domovinskog rata.
Naravno i udrugama koje se bave invalidima koji nisu, ovo će sad nepretno zvučati, proizišli iz domovinskog rata.
Za grad koji je u domovinskom ratu bio drugi najteže stradali hrvatski grad poslije Vukovara (http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavonski_brod) pretpostavljam da je broj ratnih invalida velik.
Za grad koji je drugi po veličini u Slavoniji, vjerujem da je broj invalida, nažalost, popriličan.
Rubovi kolnika (oliti bankina što bi se reklo po naški) su napravljeni danas tako, ipak, hajmo reći, koliko-toliko pristupačnijim za pristup s invalidskim kolicima, nego rubnici kakvi su nekad bili. Nisu toliko visoki, i nekako su… “nakošeni”, nisu striktno pod kutem od 90 stupnjeva.
Međutim prije par dana sam vidio jednog gospodina kako je u mom neposrednom susjedstvu u invalidskim kolicima prelazio cestu na zebri. I pokušao se popeti niz taj rubnik i nije nikako mogao. Priskočio sam mu pomoći, međutim jedan mladi par je bio brži i pomogao gospodinu da se popne na nogostup.
Žao mi je što nije bio nitko sa mnom da pokažem i kažem: “E, o ovom ja pričam!!”
Ili da sam to snimio na mobitel, tražio pristanak od dotičnog gospodnika i sa snimkom otišao u Gradsko poglavarstvo.
“Gospodo, a tko će rješiti ovo?”
Na ovo sve bih mogao još i otvoriti temu o centru za mlade kojeg u Brodu – nema.
Mladi nam se drogiraju, piju po parkovima, bauljaju noću izgubljeni po ulicama… to je priča koju slušam otkad sam ja bio tinejdžer.
U nekim dnevnim novinama sam pročitao kako je u nekom gradu u Slavoniji (ne mogu se nikako sjetiti kojem) otvoren centar za mlade u kojima postoji prostor za svirke.
Nekad sam i ja bio mladi roker, bass-player sa crnim basom električnim, Steve Harrisa za doručak pojedem. Pa prostor za probe je bilo naći katastrofa. Uvijek se moralo žicati kod starijih muzičkih entuzijasta za prostor i opremu da bi se štogod moglo i uvježbati.
Naravno ovdje nije samo krivica na vodstvu grada.
Jednostavno ovdje vlada prevelika apatija među mladima da se pokrene i nešto organizira.
Sjedite djeco, napravite projekt, skupite potpise, iziđite pred grad, pred sponozre, pred ministarstva, na ulicu ako treba!
Tolika količina apatije je meni, sada, nepojmiva.
Vjerovatno je trebalo maknuti se iz ove sredine da bi se dobilo viđenje o drugim stvarima, odosno o drugoj perspektivi.
Kad sam bio ja mlad, nadobudan&masne kose za sve su meni bili krivi pridošlice, centralizirana Hrvatska, ružna vremena, rat i poraćje i svašta nešta.
To je kako kad se Škot molio Bogu da dobije na lotu, a na to mu Bog rekao:
“Uplati listić….”
I baš tako, apatično i pasivno ovaj post ne nosi nikakav prijedlog za promjene koje bi poboljšale ovaj grad i kvalitetu življenja u istom.
Da li smo ipak mi blogeri stvarno snaga?
Nek je ovdje moje mišljenje, pa da vidimo može li mišljenje jednog mlađahnog studenta mladog, nadobudnog&čiste kose možda ikako išta promjeniti.
Ili barem nekako pokreniti put do nekakve promjene…
Cheers.
