Jašem ko kauboj putem sivim

Jutros sam obukao svoju vijetnamku (toliko spominjanu na ovom blogu) i iako je došla jesen i iako je zahladilo dobro sam se nekako osječao u onoj zelenoj jakni. Nije sad to neka super kewl ugodna jakna. Pamučna je, al ruku na srce to je obična zelena vojna jakna koja nije napravljena za flufykomfor. Dobar je jer je topla i ne propušta kišu.
Kažu da odjelo ne čini čovjeka.
Vjerovatno, al čini barem dio njega.
To je jakna koju nosim veći dio godine (ima onu postavu koju nosim po zimi, pa je to onda jesensko/zimska/proljetna jakna) i moglo bi se reći da je ta moja vijetnamka moj imidž.
Jedna kolega, koji se inaće bavi u slobodno vrijeme crtkarijama i karikaturama, rekao je da će me nacratit u vijetnamci. To je po onoj formuli… kad bi postojao nekakav rječnik u kojem bi pisao moje ime i prezime, bila bi moja slika na kojoj sam ja u svojoj famoznoj zelenoj jakni.
Jednom je melek pričao o odječi za koju su muškarci emotivno vezani.

Tako recimo ja imam svoju majcu sa Snoopyem (Joe Cool). Ta majca je toliko stara i ofucana i toliko nošena da ju nitko zdrav više ne bi nosio… well, nitko osim mene. Tu majcu sam nosio toliko puta i u toliko nekih lijepih i manje lijepih životnih situacija da je se jednostavno ne mogu nikako rješiti. I jednostavno kad god obučem tu majcu osjećam se jebeno dobro. Iako sigurno u njoj izgledam kao zadnje spadalo… ipak, najbolje se osjećam u njoj.
Takva je i moj vijetnamka.
To je nešto kao valjda ono kad Clarck Kent obuće ono svoje turbo-kewl Superman odijelo.
Takav sam i ja u svojoj vijetnamci. Točno znam što se nalazi u kojem đepu, znam da kiša može padati do preksutra i da ću ja ostati relativno suh.
Jakna u kojoj sam obišao cijelu Bosnu, Hrvatsku i šire, koja me pratila kroz sve one moje zgode&nezgode o kojima ste čitali na ovom blogu.
Jedan sam od rijetkih koji u svatove ode sa košuljom i kravatom i umjesto sakoa – u vijetnamci.

Došao sam u Sarajevo, čime je zapravo oficijelno završio godišnji odmor.
Cijeli ovaj uvod o vijetnamci je zapravo vezan za ovo.
Back to reality.
Kad obučem vijetnamku, vraćam se u svoj život u sve one zgode i nezgode. A baš je to zanimljivo zapravo. Okačio sam vijetnamku na klin kad sam odlazio iz Sarajeva, i obukao sam ju kad sam se vratio.
Valjda je tako i vojnicima kad dođu na dopust.
Na klin okače uniformu.
I obuku je nazad kad se vračaju na front.

Došao sam kasno sinoć u Sarajevo, onom novom turbo express linijom iz Slavonije za Sarajevo.
Iako je noć bila, gledao sam one sive putove što ih već tri godine gledam i nekako sam se čudno osjećao.
Ne čudno koliko… ne znam kako bih to ni opisao….
Povratak jel.
Bus je stao negdje u nekom restoranu kraj Žepča, što sam iskoristio kao priliku da popijem pivo. I tako pijem ja Karlovačko, nasadio se ispod TV-a, a na programu onaj debilni film katastrofe što su ga prikazivale svi domaći TV kanali jedno četristodvadeset i sedam puta. Onaj famozni vlak što vozi rusku atomsku bombu na čijem sanduku piše prijeteći znak na ćerilici.
OI˘IACHO.
I ako gledam ja film, trusim ono Karlovačko na brzog brzaka dok mladi šofer jede svoju večeru, kad konobar započe konverzeciju samnom.
Konverzacija je više manje bila trivijalna i nebitna da je sad spominjem, al ono što je poanta je bilo da mi je trebalo ravno dvadeset i šest sekudni da se uklopim u tu kafansku atmosferu.
Kao da nikad nisam ni otišao.

I tako ono pivo me je uspavalo toliko da sam spavao do samog ulaska u Sarajevo, izašao sam na stanici, nešto prije ponoći sa malim milijonom torbi i hvatam taksi.
Mrki neki taksist, prazna stanica.
– “Grbavica, jel može?”
A on me gleda mrko i preko kurca jer znam da im je mrsko vozit “samo” do Grbavice.
– “Ima puno prtljage… more za sedam maraka!”
Sedam kuraca, da prostite, pomisilm.
Za te pare se mogu dovest taksijem do Kiseljaka, a ne kilometar do Grbavice.
Pogledam i vidim onu pustoš, i skontam da će proć jedno puno sati dok naiđe neki privatni taksi.
Fuck it.
– “More!” – rekoh i sjedoh u taksi.
Nekako mi je bilo lakše kad sam skonto da mi u Brodu ne bi ni taksimetar upalili bez 30 kuna.
Kiša je padala, a u stanu me čekala vijetnamka.

Još jedan post u kojem sam napisao puno a nisam rekao ništa.

Cheers!

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *