Ovu sličkicu sam nalipio na lapatop tako da odašilje svojevrsnu poruku onima koji mene promatraju dok sam zadubljen u zaslon mog malog konfjuterčića.
Već drugi dan za redom uporno kasnim na fakultet. Navijem sat u 6.50 (moram se ustat u 7). Probudim se u 6.50, lupim snooze (koji traje 9 minuta… 9 minuta?! kakva je to minutaža?) i onda u 6.59 ugasim alarm i ležim u krevetu razmišljajući o prvom što mi padne napamet.
I ondak naravno opet padnem u bandak, probudim se, vidim da je 7.35 i dok obavim jutarnju higijenu, dok se obučem, obujem i pobacam stvari u torbu, već je 7.55 i vidim da kasnim.
Tako da sam zadnja dva dana išao na fakultet taksijem.
Buržujski, nema šta.
Bila je ona akcija ministarstva “s faksa na posao”. Ja sam napravio svojevrsnu koja se zove “taksijem na faks”.
I uglavnom jutros hvatam taksi (metalik golf staje kad išće raja…), i vozim se tako do faksa, stajemo pred faksom – ceh nekih 4 marke. To je 16 kuna. Manje od polovice koliko stoji paljenje taksimetra u Slavonskom Brodu.
I da platim ja čovjeku, izvadim cenera – pružim i onda onaj look.
– “Joooooooooooj”
– “Fakat nemam sitno”
Taksist tamo rovi kraj mjenjača po feninzima i nekim eurocentima i traži.
– “A jooooooooooooj. Nemam sitno.”
– “Nemam ni ja”
– “Ma znaš šta je… halalio bih ti ja vožnju, al ti si mi prva vožnja jutros. Zato ni nemam novaca. Uglavnom… ako halalim prvu vožnju, onda mi je cijeli dan nikakav.”
Htio sam mu predložit da se vozikamo okolo dok taksimetar ne otkuca do 10 maraka, al onda bi došli vjerovatno do Kiseljaka ili ko zna gdje.
A da ja njemu halalim 6 maraka na uranak onda bi meni cijeli dan bio usran.
I onda smo kružili oko fakulteta u taksiju dok nije uspio razmjeniti pare kod nekog obrtnika.
Taksimetar je otkucao preko 7 maraka u to vrijeme, ali on je meni samo naplatio 4 koliko je bilo prvotno.
Poenta iliti naravučenje. Kad ujtro dođete u trgovinu, čvrsto recite: – “Neću žvake, oću kusur!”
Jer ako halalite na uranak… cijeli dan će vam bit usran.
Ko(nj) bi reko kobili se nado.
A da se vratim na naslov današnjeg posta.
Kako mogu momci, muškarci biti kao tinejdžerke.
Elem, jučer se to zbilo.
Sjedim na faksu pijem kavu, i vrtim stranice indexa u trenutcima dokolice, kad kraj mene sjeda jedna nova kolegica. I tako malo pomalo počinje konverzacija, ja prestajem vrtit po indexu i tako zajedno ubijamo pauzu između predavanja.
Malo pomalo čitajući njen govor tijela, skontam ja da ona onako suptilno flertuje samnom. A meni drago, muški ego štaš. I ništa, počela predavanja, zauzeli poziciju i to je bilo to.
Kasnije nekad, odem s kolegom Blubom (pravi identite poznat meni) do fotokopirnice jedne da kopiramo neku skriptu, a pošto je onako mašala skripta, stali smo ispred kopirnice dok ne bude gotovo.
– “Jes vidio ti kako se ona nova meni nabaciva?” – reče meni Blubo, a ja odma ko iz topa:
– “Koja nova?”
– “Ma ona nova, što je sjedila kraj nas na predavanjima?”
Skotam ja da je to ONA koja se MENI nabacivala.
– “Bolan, jes ti poludio?! On se MENI nabacuje!”
– “MOLIM?! Ti si poludio! Jes ti vidio kako ona MENE gleda?!”
I odjednom zakuhta se borba muškog ega za prijestolje trona alfa mužjaka.
I sećamo se dana
kad smo još bili divlji
ko jeleni hitri
Uglavnom… pred fotokopirnicom scena mladih lavova u borbi kao da smo slišli sAnimal Planeta.
Da odmah objasnim, nismo se potukli… to je verbalna borba u granicama kulture s pokojom regionalnom uvredom.
I taman u žaru borbe, malo dalje od nas prođe kolegica, pogleda značajno i mahne.
A nas dvojica u isto vrijeme:
– “MENE JE POGLEDALA!”
…
Blubo i Pantelija (i njegov pravi identite također meni poznat) su friški cimeri. Kako smo sada u relativnom komšiluku, pao je dogovor da se odemo prošetati malo po Baščaršiji, Ferhadiji i Titovoj.
I tako se Blubo i Pantelija spremaju se da mene pokupe pa da idemo dalje. Vežući pertle Pantelija se obrati svom svježem cimeru:
– “E, Blubo… jel znaš onu novu kolegicu?”
– “Jel ona što je sjedila s nama, Jimbom, tobom i samnom?”
– “E ta…”
Blubo se odma sjeti nedavne borbe samnom i namršti se:
– “Da..?
– “E pa… jes vidio ti kako se ona meni nabacuje?” – ispali Pantelija
I u tom trenutku smijeh odjekne općinom Novo Sarajevo.
Nekad smo stvarno kao da imamo 14 godina.
Cheers do čitanja i pazte kako i šta tumačite!
