Quelle heure est-il?*

* koliko je sati?

Vozi Miško!

Sinoć sam u krevetu prije počinka sanjario o tome kako bih volio biti urbani ninja-cowboy. Za gležanj bi stavio nož i devetmilimetarsku utoku. Ako me loši momci otmu, ja bih kao onda posrnuo i munjevitim potezom izvadio nož i utoku. Nož bih jednom napadaču bacio u koljeno, s devetmilimetarskim samokresom bih drugom pucao u koljenom a onda bih iz polučućeg položaja trećeg opalio polukružnim udarcem pravo u koljeno izbivši mu isto sa lijevog donjeg ekstremiteta. Nakon što je neprijateljska sila neutralizirana sa svog ručnog sata bih upalio svoje prijevozno sredstvo, motocikl s kojim bih pobjegao dalje u svijet. Samo se hrabri dočepaju slave.
I onda mi pade nešto napamet. Pa ja nemam ručni sat.

Vidio sam jedan zgodan sat u koji sam se zaljubio, Nauticu, kažu da su sad ti satovi popularni, eto i meni se ovaj svidio jako muževan je a i čini mi se da precizno pokazuje vrijeme. Jamačno ima kronograf, može roniti po nepreglednim dubinama Boračkog jezera, vjerojatno ima i prikaz datuma. Ima i tri kazaljke. To je isto jako bitno. Satić mali od šesnaest rubina (prekjuče mi poklonila striiiiiiiinaaaaaaaaaaaa) nije čak ni preskup. Čak mu cijena ne prelazi ni četiri cifre. I to u kunama. Košta jedva nekih 999 KN. PDV uključit. U cijenu.
Meni je rođendan uskoro… za nekih 4 mjeseca pa eto…

A kad sam bio u Italiji onda sam vidio jedan sat u koji sam se isto tako zaljubio zato što je prekrasan. I zato što ga je nosio Steve McQueen. Sat koji reklamira Steve McQueen. Eto kolika je čovjek legenda, da reklamira satove usprkos tome što je mrtav.
Taj sat je super al’ je malo skuplji. Prelazi mu cijena četverocifrenu cijenu. I to u devizama… ne košta ni 3 iljade dolara. Tek jedva nekih 2900 $. To je razumna cijena svakako za sat koji je oficijelni za utrke 24 sata Le Mansa.

Onda sam našao ljetos jedan sat koji mi se isto jako svidio. Ruski sat ovako, tenkovski. Što je meni jako bitno zato što meni treba sat koji izdržava udarce i tlak koji nastaje unutar tenka uslijed ispaljenja projektila iz topa istog. Istina je doduše da je ne vozim tenk i da nemam položenu tenkovsku kategoriju u vozačkoj dozvoli, i da nisam u oklopnoj brigadi bilo koje vojske, međutim u ova turbulentna vremena kad terorizam i GMO hrana mogu napasti, ko zna kad će mi netko na ulici doć i reć: „Jimbo moraš vozit tenk!
A šta da mu ja onda kažem: „Ja bih, al nemam sat.“ Pa ne ide baš…

Uz sve svoje prednosti, zgodan je i tako što, osim što ima kazaljke, ima i nacrtan siluetu tenka na sebi.
Ali tek ono što je najbolje i najzanimljivije je što taj sat ne prelazi ni, paz’te sad ovo, ne četverocifrenu, čak ne i trocifrenu, nego i dvocifrenu cijenu! Cijena sata je 43 dolara američka. S dostavom bi to možda poraslo na najviše 70. Još ako naručiš dva sata, dostava džaba. Dakle turbo-jeftino.
Međutim kako to biva, nema dostave u RH, kao ni u BH. Pa sam ja toj firmi poslao jedan fini mejl

Dobar dan!
Ja bih kupio vaš tenkovski sat. Volim tenkove. I satove.
Biste li vi meni poslali tenkovski sat u Hrvatsku? Ili možda Bosnu?
Platit ću ja koliko treba.
Živili!

Međutim odgovor do dana današnjeg nisam dobio odgovor na taj mejl.
Tako da meni ostaje da maštam o svojoj Nautici.
Meni je rođendan uskoro… za nekih 4 mjeseca pa eto…

A imao sam preko nekoliko satova ručnih, od kojih su ostala dva najupečatljivija.
Prvi je naravno Swatch kojeg sam nosio, pa nekad od petog – šestog razred osnovne pa sve do trećeg gimnazije. Predivan sat. Možda sam jednom ili dvaput promijenio bateriju, narukvica jedno četiri ili pet… ma apsolutno genijalan sat. Imam ga kod kuće još uvijek, mislim da bi radio kad bih promijenio bateriju. Međutim taj sat je preživio moju adolescenciju (kako, ni sam ne znam) tako da je pohaban. Ali držim ga kod kuće kao uspomenu na turbulentna tiđinerska vremena.
Pošto je to Swatch, mislim da oni imaju klauzulu u svom onom jamstvu da sat treba njima vratiti nakon što je odslužio poradi reciklaže istog. Međutim ja ga nisam poslao nazad u Švicarsku, držim ga još uvijek kod kuće negdje između kreveta i noćnog stolića. Pored kovanica drahmi i prljavih čarapa. Drag mi je taj sat, iako bi možda bilo dobro vratiti ga nazad.

Drugi sat kojeg sam nosio do prije par godina je bio jedan Citizen. To je japanska firma. Japanci su vrlo točan narod, baš kao i Švicarci.
Dok je Swatch bio ovako jedan tiđinerski sat, ovaj Citizen je bio više vako muževniji sat. Prelijep sat. Imao je hrpu opcija koje ja nisam znao koristi. Meni je bitno da je imao tri kazaljke i male brojeve i slova koji su pokazivali točan datum.
Najviše muka sam s njim imao u vremenima prelaska s ljetnog na zimsko računanje vremena i obrnuto. Onda sam redovito posjećivao urara da mi ukrade ili pokloni sat vremena.
Iako sam ga nosio nekoliko godina nikako nisam uspio shvatiti kako se podešava vrijeme na njemu. Imao sam s njim jedan priručnik koji bio otprilike velik i opsežan kao priručnik za rukovanje superračunalom BlueGene/L (kliknite na link i samo pročitajte naslov… bit će vam jasnije).
Nespremnog me uhvatio na putu. Kad vam sat treba najviše. Mi u Veneciji, pijemo kafućino, rendezvous u venecijanskoj luci dogovoren u točno dogovoreno vrijeme. Moj vjerni citizen me je upozorio kad moram doći i sve je bilo dok se nismo ukrcali na cruiser za Patros.
Sjeo ja u neku birtiju kad kaže spiker:
– Kekjeres kekjers! Kalispera kalimera. Helenika palatia gloti esti. Bia Bian tiktei. Thalata. Zeus. Athenai. 
Baš sam razmišljao uz kriglu zdene pive kako je smješan grčki jezik kad se opet nešto oglasi:
– Attenzione attenzione! Vietato fumare. Roma Italia. Navi Grecia. Patros Patros. Pizza Masserati turbo quatroporte. 
I pogledam grupu talijanskih turista kako panično čačka svoje satove, kad se opet oglasi:
 Achtung, achtung! Nicht schisen! Hände hoch! Bundeskanzelar Postdam Frankfurt. Gutan tag. 
Sad Nijemci počeše čačkati po svojim satovima, kadli se po četvrti put oglasi nešto:
– Attention please. We would like to welcome you aboard our cruiser on journey from Venice to Patros, Greece. Please be aware of the fact that Greece is in Eastern European Time Zone, so adjust your watches accordingly. On our cruiser we use Eastern European Time as well. Have a pleasant journey.
Sve bi to bilo lijepo da sam ja slušao glas sa zvučnika. Međutim nisam.
I zakasnim prvi dan na ručak. I to za čitavih sat vremena.
Na to me grupa suputnika upozori na činjenicu da cruiser grčkog prijevoznika koristi grčko vrijeme. Što znači da sat valja potjerati za sat naprijed.
Kako, pitam vas ja, kako?! Nema sad mog urara… nema nikog!
Zarobljen u Istočnoeuropskoj vremenskoj zoni sa satom namještenim na srednjoeuropsku zonu.
Tada se obratih nekom momku koji je po uniformi izgledao kao član posade. Možda časnik za komunikacije ili naoružanje. Nisam baš upoznat s mornarskim činovljem.
Priđem mu ja:
– „Ahoy, morski vuče! Imali na ovoj brodici kakav Japanac možda?“
To mi je bila jedina nada. Da će mi možda kakav Japanac pomoći da iz Srednje Europe odem na Balkan.
– „Dobar dan. Vidim imate citizena. Pretpostavljam da vam zato treba Japanac?“
– „Da!“
– „Dajte mi molim vaš sat…“

I namjesti meni komodor mog Citizena. Kasnije mi je rekao da ga je ovu vještinu naučio jedan japanski vojnik s kojim je kao brodolomnik bio nasukan na jednom pacifičkom otoku. Kasnije je upravo zbog ove vještine u CV-u dobio posao na ovom grčkom cruiseru.
Po povratku s Balkana, također mi je pomogao s ulaskom u srednjoeuropsko vrijeme.

Eh… bila su to vremena sa mojim Citizenom. Dok jednog dana nije stao. Sekundara, odnosno kazaljka koja otkucava sekunde se počela kretati od 47. do 48. sekunde. Naprijed-nazad. Otišao sam kod svog urara.
On ga je pažljivo otvorio i rekao:
 „A joooooooooj!! Otišla mu je špula gefufne cincilatora kargablajzne mehanizma kronoptičkog voda male žice! To treba promijenit, odnosno treba poslat na popravak. U Japan. Moj ti, skuplja ti je to pita neg tepsija!“
Na to on izvadi neku plastičetinu iz ladice:
– „Pogleć ovo! Ovo ti je također Japanac. Kasijo! Ima sve. Digitalni je sat, možeš ga koristit kao daljinski, ima telefonski imenik, možeš memorirati sve vremenske zone od Vladivostoka do Anchoragea, a što je najbolje ne moraš mi ga nikad donosit da ga naštimam pošto se sam štima po signalu atomskog sata iz Frankfurta! Samo 650 kuna i garancija od sto godina!“
Zgrozila me sama pomisao da na ruci nosim plastični sat koji na sebi ima displej od tekućih kristala. I još digitalni… brrrr… pa zar sam pet godina učio na sat od kazaljke da bih nosio nešto što prikazuje suhoparne digitalne brojke. E ne’š kolega…
Zahvalio sam se i otišao zatražiti drugo mišljenje.
Drugi urar iliti sahatdžija je otvorio sat i rekao:
 „Aha. Otišla mu je špula gefufne cincilatora kargablajzne mehanizma…“ – na što ga ja prekinuh pa rekoh: – „kronoptičkog voda male žice!“
– „Jest dečko, vidim znaš i ti oko satova. Sad ćemo mi to rješit.“
I uhvati neku pincetu i nešto povuče, čulo se samo piiiiiiiiiiiiiingggggg i moj Citizen se poput feniksa podigne iz bezvremenskog pepela.
– „Eto ga moj dečko, dvajest kuna ti je to!“
Zahvalan sam mu dao novčanicu sa likom Ban Jellasics Józsefa.
Bio sam u isto vrijeme kao psihotični pacijent preplavljen s više emocija, s emocijom sreće što je moj Citizen proradio i emocijom ljutnje na onog što mi je htio uvaliti Casia.
– „Prokleti peder stari…“ – mrmljao sam putem do kuće.

Preksutra kazaljka koja odbrojava sekunde zakucala se između 32. i 33. sekunde.

Tako da meni ostaje da maštam o svojoj Nautici.
Meni je rođendan uskoro… za nekih 4 mjeseca pa eto…


Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *