Đabalesku

Meni je ovo smješno.
Grbavica (Sarajevo), 28. siječanj 2008.

Ovaj kombi, koji govori svim onim znatiželjnicima koji ga prate, da je to specijalno vozilo za pročepljenje kanalizacije (pročepljenje kanalizacije… kakav pjesnički izričaj!) me podsjetio na jedno tapetarsko vozilo.
Isto je bio kombi u pitanju koliko se sjećam, ako se uopće dobro sjećam. Uglavnom vlasnik vozila je na krovu vozila napisao velikim slovima – TAPETAR, po uzoru na policijske automobile u SAD-u. Međutim kako mu to nije bilo dovoljno, napisao je to naopako, ne hebrejski-arapski naopako, nego zrcalno naopako. Po uzoru na bolnička vozila.
Onda ga je netko pitao: – “Pa dobro, koliko ljudi će helikopterom hitno tražiti tapetara i to još tako da će okreniti ogledalo prema nebu i čitati što piše na krovu?!”

Razmišljao sam kako mi blog visi u zraku u posljednje vrijeme i kako slabo pišem jer kao nemam tema o kojima bih pisao al mi sada pade na pamet da je moj blog definiran kao: “najčešće đabalesku misli” pa što onda ne bih radio ono što mi ide najbolje. Back to đabaleksu, yet again.

Neki dan sam razmišljao kako bih trebao updejtovat mp3 player (nemojte nikad kupovat mp3 playere od 20GB… to treba napuniti a najveći problem je što slušate jedno te isto cijelo vrijeme… najbolje player od gigu dvije i samo svježe slušat…) i iskopah svoju mp3 kolekciju.
I ne znam šta mi bi, stavih CD na kojem je naljepljen label s pozadinom Taličnog Toma iliti Lucky Lukea na kojem piše MP3 CD#2 Jimi.
Moj drugi mp3 CD. Iz 1999.
Uzun ince bir yoldayým!!
Kad je zagrmio turski metal (Pentagram: Gündüz Gece, album: Anatolia, 1997.) što mi je drugo preostalo nego da metnem fes na glavu i da se oturim kao kad sam bio mladi srednjoškolac.
Iako pravi Turčin ne nosi fes, kao što sam rekao u jednom od prošlih postova.
A ni srednjoškolac.
Nekako je ispalo da je Gündüz Gece prvo zasviralo kad sam ubacio taj CD, što je zapravo zanimljivo jer baš ta pjesma obilježila moj drugi razred gimnazije. Sweet sixteen, što bi rekli naši anglo-saksonski prijatelji.
Ko bi se i sjetio kako je i tko dobio Pentagramovu Anatoliu u ruke i zarazio nas sve s ovom melodičnom orijentalnom heavy-metal popjevkom.
A ova turska popjevka je jedino na ovom CDu iz tog doba… najsvježije poslije toga je nešto od Scorpionsa s kraja osamdesetih. Podsjetio me cijeli CD na mlade rockerske dane kad sam puštao kosu i živio za pivo vikendom.
Fight, babe, I’ll fight/To win back your love again/I will be there, I will be there(Scorpions: Still’ Loving You, istoimeni album iz 1984.)

Počeo je ispitni rok, možda nekima nije, nekima je, meni je, što znači da je sezona ispita. Prošle godine, baš u ovo doba sam pisao o tome kako profesori uvijek iskopaju ono pitanje koje ne zna čovjek, makar bilo i jedno. Parapsihološke moći. Tako sam danas baš i izlazio na ispit kad dobijem pitanje koje baš nisam prešao jer mi je kolega koji je položio taj ispit prije rekao za taj dio ovog gradiva: “E vidiš, ovo ti ja nisam ni pročito, a tebi kako volja.”
I dobio to pitanje. Pade mi napamet ono kao djeca kad naprave neku pizdariju, recimo popišaju se po komšijskom autu, onda ih mama il tata opandrače po turu, a djete jadno u plaču viče: “On me nagovorio!!”
(fakt je da se pizdarije ne događaju samoincijativno nego je uvijek neko sa strane opsjednut đavlom ko nagovara), a onda strogi roditelji odgovara retoričkim pitanjem:“Da ti kaže da skočiš kroz prozor, ti bi skočio?!”
U svijetu pedagogije to je poznato kao “kako se oduprijeti peer pressuru, u narodu ta je metoda poznatija pod imenom: “skakanje kroz prozor”.
Tako sam ja htio reći profesoru: – “Profesore, nagovorio me kolega da to ne pročitam!”
(iako to baš i nije istina, pošto je on samo konstatirao da on to nije pročitao, bez da me nagovarao na taj postupak, au contraire, čak mi ga nije ni preporučio)
– “Da te kolega nagovorio da skočiš kroz prozor, bil ti skočio?!”
A ja bih mu odgovorio: – “Velecjenjeni profesore, mene su nagovarali i na veće pizdarije! Kad vi budete skakali na glavu u borove, onda se javite s moralnim prodikama!”
Danas je meni i mom drugom kolegi, koji je također neslavno prošao na ispitu, na pamet pala ideja da stavi deset maraka u index prije ispita, na što je meni pala ideja da ja stavim 20KM, pa da uđem poslije njega.
Na kraju smo se dogovorili da ćemo staviti idući put 27 maraka, jednu cvaju, petaka i dvije markice ono… kao da izgleda da nam je budžet preminuo u indexu. Stoga da ću ja još ubacit Bana da bude efekt jači.
Što više novčanica, to bolje.
Ak uzme lovu, dobro, ak ne uzme, reći ću da mi se novčanik pokvario pa da sam strpo lovu unutra.
Iako današnja vremena zahtjevaju inovaciju, a ne kopiranje. To sa novčanicama u indexu je stari štos. Treba napraviti nešto originalno. Bon za mobitel ne bi bilo loša opcija. Ili recimo vaučer American Expressa.

Neki dan sam pušio nargilu. Nargila je ono stakleno što ima crijevo od usisavača priheftano za sebe i onda čovjek inhalira… pa nešto.
Inaće se to u arapskom svijetu koristi dugo dugo i zapravo prvenstveno nije bilo namjenjeno za duhan koji je došao s Kolumbom nego za razno razne opijate ali kako je to zabranito onda je duhan preuzeo ulogu onoga što se meće u nargilu.
I kakva je nargila? Pa kao ex-pušač mogu reći da je bezveze i da je najbliže inahalaciji mentola.
Ja sam naivno došao u radnju gdje se to puši i rekao konobaru:
– “Men se pije čaj i probo bi nargile duvat.”
– “Uz nargliu preporučujem turski čaj”
– “More.”

I onda je donio to i ja sam to vukao kao debil i ja mislim da kod mene nije bilo duhana, barem se ja duhana ne sjećam kao takvog, više je bilo kao da sam inhalirao kamilicu ili nešto takvo. Totalno bezveze. Ali kao da je malo onako opuštajuće. Ili su imali udobne stolice. Više se ne mogu ni najbolje sjetiti.
Elem, čaj.
Čaj je recimo naprosto fantastičan. Ne znam dal sam pio odavno tako dobar i ukusan i opuštajući čaj.
Uglavnom sad mi je jedna od preokupacija uz ispite i traženje turskog čaja, pa ako netko zna gdje se u Sarajevu može kupiti turski čaj nek ostavi komentarčić (gledo sam u “Bademu”, nisam vidio ništa s prefiksom “turski”) ili ako zna da se u njegovom gradu može kupiti pa bi bio toliko dobar da mi kaže gdje, ili možda, ah, ko zna, pa mi pošalje turski čaj poštom mislim jel…

Poanta ovog posta je… treba slušati turski metal, pit turski čaj i skakat kroz prozor. I vozit auto s naopakim natpisom na krovu.

Cheers!

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *