Nisam od onog soja ljudi koji bi prišli nepoznatom čovjeku i ničim izazvani započeli konverzaciju. Mislim da nisam nedruštven i introvertiran, ali s druge strane nisam ni od onih što prave prve kontakte. Stojim sa strane i promatram situaciju, neki bi rekli voajerski, ja bih rekao novinarski.
Zanimljivo je koliko čovjek može ostvariti kontakta tim “misteriozno-izoliranim” stavom. Iz svog iskustva znam da mi je sto ljudi prišlo tako dok sam se držao postrance.
I tako sam se ja u ljeto 2006. držao postrance u redu u kojem je stajalo još barem 80-ak ljudi na ulazu u terminal na frankfurtskom aerodromu. Svi su, kao i ja, čekali kontrolu za ulazak na “američki” terminal.
“Američki” terminal je terminal za transatlanske letove gdje je vlada SAD-a, Ministarstvo Domovinske Sigurnosti ili ko već postavila ovako tri visoka i rasna crnca, da ne kažem afro-amerikanca od jedno 2 metra i 100 kila mišića i jednu ženskuFrauelin-SS-Helga-Konzentrazionslager tipa koji su bili zaduženi za sigurnosnu kontrolu putnika prema US of A.
I dok sam čekao da me prepipaju, neka gospođa koja stajala baš pokraj razlaprda se kako je ovo nečuveno i kako se ovaj svijet pretvara u Orwellov roman. Gospođa je pričala na jako dobrom engleskom samo s osjetno jakim slavenskim naglaskom.
Kako ja nisam htio propitkivati sigurnosne metode američke vlade, gospođa s tvrdim slavenskim naglaskom, po mojoj prilici u ranim četrdesetima, okrene se prema sada drugoj gospođi sijede kose, po mojoj prilici u kasnim šezdesetima.
Gospođa je također govorila jako dobro engleski s izražajnim jenkijevskim naglaskom.
A ja sam šutio sa svojim dosta lošim engleskim s izražajnim hrvatskim akcentom, međutim to me nije spriječilo da slušam konverzaciju, koja je zapravo bila više monolog gospođe slavenski akcent.
Odmah na početku se rješila misterija slavenskog akcenta, gospođa je došla u US of A prije 25 godina iz Ukrajine i postala 100% amerikanka koja slavi 4 of July i jede pitu od jabuka. Pa i eto sad leti iz Ukrajine gdje je bila kod rodbine. Nakon uvodne priče, kako-zašto na putu za Washington DC poče gospođa slavenski akcent govoriti kako ju je u ovo vrijeme sramota biti američankom?! Pa što samo sebi onaj Bush dopušta? Mi Amerikanci smo strašno obmanjeni ratom u Iraku! Jeste li čitali što je Condoleezza Rice izjavila za Washington Post?!
I tako se to nastavilo propitkivanje američke vanjske politike, a ova sijeda gospođa je samo pažljivo slušala gospođu slavenski akcent.
Nakon monologa koji je trajao sigurno dobre 3 minute, gospođa slavenski akcent uvidjevši da ne dobiva nikakav feedback od sijede gospođe, prestane pa ju upita: – “A odakle vi putujete?”
Sasvim logično pitanje, ako se uzme u obzir da je Frankfurt tranzit za većinu putnika.
– “Iz Pakistana.” – reče sijeda gospođa, što je na licu gospođe slavenski akcent izazvalo znatiželjni izraz: – “Iz Pakistana?”
– “Da. Radim za State Department”
Gospođa slavenski akcent problijedi i pogleda u mene a ja joj rekoh samo:
– “Jebiga.”
Na hrvatskom.
