Nemoj po glavi, druže plavi

24. ožujak 2008., Tišina

Ova fotografija ima zanimljivu priču.
A priča počinje ovako…

Vraćamo se nas trojica u autu iz Orašja i gazimo smjelo prema Bosanskom Šamcu, i dalje prema Slavonskom Šamcu, Sikirevcima, Vrpolju… i na kraju Slavonskom Brodu.
Uđosmo u Republiku Srpsku i to u selo koje se zove Tišina, zašutismo i prođosmo kroz selo gdje nas je na kraju dočekala tabla s ćirilicom napisano Tišina prekriženo i nova tabla na kojoj je pisalo – Šamac.
– “Oćemo se slikat pored table za Tišinu?” – upita nedoreceni i okrene automobil na cesti odmah ne pričekavši ni naš odgovor.
Stadosmo pokraj table, u hipu iskočili iz auta i počeli namještati digitalce na self-timer. Kako je naravno bio mrak slike su ispale očajne, pa smo opet namještali da to ispadne iole bolje, ja sam uporno pokušavao uglaviti digitalac u rupu između haube i šajbe, međutim nisam nikako uspio da mi aparat stoji ravno.
I tako u mom nastojanju da to stoji, pojavi se bijeli golf s ćirilićnim natpisom “policija” i novim amblenom Republike Srpke. Uspori, i najzad se zaustavi paralelno s nama na drugoj strani ceste.
– “E, sad će nas malo je*at…” – uzahnuo sam i pogledao prema dvojici policajaca koje smo kodno nazvali Stevo i Srđan.
Nedorečeni krene u susret mladom Srđanu i onako ljubazno, kako samo on zna bit ljubazan s autoritetom reče: – “Dobro večer.”
– “Šta radite vi ovdje!?”
– “Evo, zanimljiv naziv mjesta… Tišina… pa rekosmo, hajd da se uslikamo da imamo za uspomenu.”
– “Vama je to zanimljivo?”

Htjedoh mu reći da svaka budala ima svoje veselje i šta njega briga gdje se mi slikamo. Ali kako sam ja bio suvozač, pobojao sam se da bi mi mogao uvaliti dreger u usta gdje bih ja napuhao nekakvu zanimljivu znamenku što bi moglo rezultirati time da se Srđan i Stevo vrate u stanicu svom komandiru s nečijom ružičastom knjižicom, lako za mene, al sam se pobojao za druga Nedorečenog pa sam odlučio šutiti.
To me nije baš dugo držalo.
 “Izvadite lične karte… slijedite nas do ovog proširenja gdje je osvjetljeno, tu ćemo dalje…”
– “Dobro” – reče Nedorečeni, upali auto i taman da krene, Srđan izleti iz svojih patrolnih kola:
– “Daj mi vozačku i saobračajnu” – Nedorečeni mu da dokumente, i krenusmo svi do tog famoznog osvijetljenja.

– “Izlazite van iz vozila.” – reče Srđan, i mi ga poslušasmo.
– “Lične karte…” – reče on, i ja mu odmah uvalim putovnicu u ruke.
– “Mislim da sam rekao – lične karte.”
– “Izvinte molim vas, al ja sam s pasošem ušao u BiH….”
 – odbrusih Srđanu na tečnom bosanskom a on me pogleda prijeko držeći u ruci moju putovnicu kao da drži govno.
– “Imam ja i osobnu, nije problem…” – i dam mu osobnu.
I ode Srđan s mojim dokumentima u svoja patrolna kola registarskih oznaka 109-A-275. Callsign im je, što sam kasnije čuo kad su pričali na motorolu, LASTA 6. Lasta je, nisam sto posto siguran dal je 6.
Vrati se nešto kasnije i reče mi onako ljut:
– “Otvori kasetu!”
Otovrih mu pretinac u kojem je bilo uredno složena spužva, jelenska kožica, servisna knjižica i papiri od osiguranja.
Iz vrata je virio moj fotoaprat.
– “Aha! To je dakle fotoaprat!”
– “Aha. To je dakle digitalni fotoaparat. Ima krasnih slika, oć’te pogledat?”
– “Neko drugi će to pogledat!”
 – reče Srđan u nadi da će me zastrašit sa strašnim agentima CSI Banja Luka i neke njihove protukontrašpijusnke službe.
– “Svakako da hoće, zato sam ih i slikao.” – rekoh Srđanu, a on se uvrijeđeno povuće do patrolnih kola.

Prvi na razgovor do Steve (Stevo je kao god cop, a Srđan je kao bad cop) je otišao naš drug Ignaz koji je tamo nešto pripovijedao s njim, a ubrzo je mene pozvao.
– “Dakle, Jimbo Jonez… ime oca?” – upita Stevo a ja mu rekoh
– “Aha… adresa stanovanja?” – upita on, a ja sam mu spelovao prezime slavnog hrvatskog pisca po kojem moja ulica nosi ime. Inače, adresa se nalazi na mojoj osobnoj, ali, šta ja znam, valjda čovjek ne zna čitat latinicu.
– “Broj lične karte?”
– “Šta ja znam koji je, piše tu.”
– “Gdje?”
– “Samo malo”
 – uzmem mu osobnu iz ruke, okrenuh na drugu stranu.
– “Eo vamo.” – obratim se Stevi a on je to sve pažljivo zapisivao u nekakav rokovnik od Optime Modriče iz 1997.
– “Mjesto rođenja?”
– “Slavonski Brod.”
– “Baš Slavonski Brod?”
– “Baš Slavonski Brod!”
– “Dobro… šta si po zanimanju?”
– “Student.”

Mislio sam da mu dam link na svoj facebook account tamo ima sve to, slobodno nek pokea ako mu je nešto nejasno.
– “Dobro…. kolko si visok?” – odmjeri me Stevo od peta do ušiju.
– “186 ravno. 121 kilogram i 300 grama, al možete slobodno pisat koju kilu više, Uskrs je, znate kako je… šunka, kulin, jaja, kobasice…”
– “Da, da… dobro šta to imaš na sebi? Pantole dobro…”
– “Pantole su plave farmerke marke Lewis, al nisu original, nego sandžačka kopija.”

Pogleda me Stevo da vidi kakvu majcu imam na sebi, međutim nije me htio ništa pitati zato što je vidio da sam spreman laprdat do besvijesti i zajebavat se s njegovim poslom.
Međutim mene to nije spriječilo da mu kažem.
– “Dakle, gore nosim smeđu duksericu, marke… ne znam točno, a u autu imam zelenu vojnu jaknu, popularno zvanu vijetnamku, kineske proizvodnje.”
– “Da, da… evo ti lična.” – reče Stevo i pruži mi osobnu da me više otkači pošto je vidio da teram šegu na njegov pokušaj forsiranja autoriteta.

Nakon 15-ak minuta Srđan je pokucao na vrata, pružio Nedorečenom dokumente i rekao:
– “Momci, morate vi shvatit nas, noć je, nemojte baš tako stajati, možda čovjek izađe iz kuće, šta on zna kakve su vaše namjere…”
– “Shvaćam ja vas u potpunosti, nema nikakvih problema.”
 – reče Nedorečeni Srđanu Lasti, ja se baš i nisam mogao s njim složiti.
Razmišljao sam tako o tome i dok smo prelazili granicu a pospani službenik bosanske Državne Granične Službenik je samo mahnuo.
Pa grozno je to kad ostane milicijaski mentalitet, a dođu policijske ovlasti.
I tako ostavismo Tišinu i policajce MUP RS-a iza nas…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *