Konzumerizam, patriotizam, altruizam

Jučer u trgovini čekajući red na blagajni pažnju sam usmjerio na gospođu koja je bila ispred mene u redu. Ne bih se ja zainteresirao za gospođu u redu da se između nje i trgovkinje nije razvila kratka polemika o čokoladi. Naime, gospođa je izvadila čokoladu iz košarice i prije nego ju je blagajnica provukla kroz onaj prozorčić s laserom, gospođa je rekla:
– “Čekaj… čija je ta čokolada?”
A ja sam pogledao i vidio prepoznatljiv logo “Zvečeva” u uglu.
– “Zvečevo.” – reče trgovkinja, a gospođa ju priupita preciznije: – “Odakle je to?”
E na taj ‘odakle je to’, svu svoju pažnju sam posvetio daljnjem razvoju konverzacije. Tim više što je Zvečevo jedan mi od omiljenih domaćih brendova iz dakako više razloga. Prvi je onaj lokal-patriotski, to su naši susjedi Požežani, koji nas Brođane i ne vole previše. Drugi razlog je što su nas u Zvečevu jednom prilikom tako dobro počastili i ugostili u stilu “all-you-can-eat”, a mi smo do te mjere žderali čokolade, kekse i ostale slastice da smo dobili ono što sam ja do tada mislio da je američki mit – “sugar rush” iliti šećernu groznicu po naški. Naime, pretjeranom konzumacijom šećera, organizam počinje lučiti ogromne količine valjda adrenalina i inzulina do te mjere da čovjek postane hiperaktivan. Kod djece je taj “poremećaj” i relativno čest, ali zanimljivo je bilo da smo mi bili tada tinejdžeri od nekih 16-17 godina. Kako bilo da bilo, pamtit ću taj školski izlet u tvornicu čokolade cijeli život. Možda jednog dana i napišem scenarij za film “Jimbo u tvornici čokolade”, samo što neću angažirat Johnny Deppa pošto će on već bit mator kad se ja nakanim na to.
Treći razlog je taj što Zvečevo proizvodi moj omiljeni domaći otrov – Brandy, kojeg svi zovu konjak, ili – “Zvekan”.
No, kako bilo da bilo, blagajnica je dugo tražila po etiketi zemlju proizvodnje, što je mene iznenadilo jer ja sam mislio da valjda svak živ zna da je Zvečevo iz Požege. I tio sam ja uskočit i reć: – “Požega!”
Al onda kontam… kao prvo šta se ja uopće imam petljat tu u raspravu kad se to mene kao uopće ne tiče. Druga stvar… da kažem Požega… možda bi oni pomislili da je to ona Požega u Srbiji pa bi tek onda napravio pomutnju. Onda sam kontao da kažem Slavonska Požega, kako se Požega zvala nekad prije rata, al to nisam htio jer se Požega ne zove tako i uglavnom dok sam ja smišljao što da napravim, blagajnica reče: – “Hrvatska.”
Trenutak istine i isčekivanja. Od sekundu i pol, možda i dvije koje su se činili kao čitava vječnost. Da je bio samnom netko iz HGK mislim da ne bi izdržao tu napetost.
A gospođa reče samo na to: – “Hrvatska? U redu, može…”

Podsjeti me ova kratka životna epizoda na EU, sir i kajmak, kupujmo hrvatsko, bojkotirajmo trgovine, ne kupujte kinesko i svašta nešto…
Jednom prilikom me jedna prijateljica, Sarajka inaće jelte, patriotski raspoložena (bosanski) pitala čije ja proizvode kupujem. Ovo pitanje u Bosni ima zapravo zanimljivu težinu. Zašto? Pa zato što je BiH jedna složena zemlja od tri konstituvna naroda jelte, Bošnjaka, Srba i Hrvata, koji među svojim razlikama imaju čak i razliku u potrošačkoj sferi. Generalno gledano, Hrvati preferiraju proizvode iz RH, Srbi proizvode iz Srbije/Crne Gore, a Bošnjaci domaće proizvode iz BiH i proizvode iz Slovenije (?!).
Što je recimo vidljivo i iz aviona. Npr… dođete u Maglaj i tende ispred kafića su od sarajevske pivare, u Doboju – Jelen piva ili Nikšićkog, a u Grudama – Karlovačkog.
I generalno gledano, u Republici Srpskoj su police u trgovinama pune srbijanskih proizvoda, u Federaciji nadaleko dominiraju proizvodi iz Hrvatske.
Tako sam ja na pitanje čije proizvode kupujem malo razmišljao i došao do odgovora da zapravo ne kupujem vodjen patriotskim osjećajem nego prvenstveno mjerilom kvalitete. Ali ipak zbog navike mog življenja u Hrvatskoj, većina proizvoda koju kupujem su zapravo Made in Croatia, kupujmo hrvatsko (a sad pljesak i nagrada Hrvatske Gospodarske Komore mojoj malenkosti). Kupujem Franckovu kavu za koju držim da je najbolja, Dukatov jogurt i Ledov sladoled. S druge strane često kupujem slatkiše koji su uvezeni “s onu stranu Drine”, jer Crvenka ima odlične kanditorske proizvode koji su uz to užasno povoljni.
S treće strane, mineralnu vodu koju uvijek kupujem, pa kad sam i kod kuće u Brodu je “Sarajevski Kiseljak” jer smatram da je to definitivno najbolja mineralna voda svih vremena. Taman gazirana koliko treba, ukusna, fina i ostalo.
Malo sam onda opet razmišljao i shvatio da dosta stvari kupujem iz nekih… uvjetno ću to nazvat “stereotipnih shvaćanja”. Ajvar recimo. Uvijek kupujem makedonski ajvar. Jer Makedonija je zemlja ajvara, i oni su stvarno dobri u tome. Iako i banjalučka Vitaminka pravi izrazito dobar ajvar, uvijek kupujem onaj na čijoj je tegli ponosno istaknuto “Made in FYROM” ili kako se već danas zove ta zemlja…
Naravno, opet ne treba se uvijek zadržavati na istim proizvodima, treba probati druge i širiti vidike. Meni je bezveze doći u Tuzlu i naručiti Karlovačko pivo… naravno da će moj izbor biti domaće Tuzlansko. Najsmješniji su mi oni američki turisti koji haraju Europom svako ljeto i onda jedu po Burgerkingovima, McDonaldsima i ostalim američkim fast-food pečenjarama. Kad si u Rimu, ponašaj se ko Rimljanin!
Zamislite da dodjete u Sarajevo i naručite zagrebački odrezak… pored onih silnih ćevabdžinica, buregdžinca i aščinica.

Poanta svega goreg napisanog je da zapravo u dobroj mjeri podržavam hrvatske proizvode i preferiram ih ispred ostalih, ali samo u slučaju da su u rangu konkurentnog ili bolji. Cijenom i kvalitetom, te omjerom istih. Stoga naravno da ću kupiti uvijek ‘Sarajevski Kiseljak’ ispred ‘Jamnice’, ‘Radenske’ ili ‘Kneza Miloša’.
Nadalje, niti jedan proizvod ne ignoriram iz recimo političkih razloga. Zašto da ja sad ne pojedem Crvenkin Jaffa keks zato što njihov ministar Jevremović lupeta pizdarije protiv Hrvatske. Nije keks jadan kriv, iako nekim mizernim dijelom ja time stimuliram srbijansku ekonomiju. Al nije kao da financiram Al-Qaidu…

Danas sam bio na pijaci iliti tržnici, kako vam drago i zapitao sam se zašto češće ne idem na pijacu koja mi je u neposrednoj blizinu kuće. Naime… cimer i ja smo išli prema mesnici kupiti mesa za današnji ručak kad je neki čiko povikao: – “Dečki jel trebate sira?”, na što sam ja odmahnuo refleksivno i uputio se dalje prema mesnici.
Kad smo kupili meso, sjetih se ja da bi zapravo mogao kupiti sira jer ja izuzetno volim sir. Tvrdi, masni, svježi, pljesnivi, žuti, bijeli, kravlji, ovčiji, vlašićki, glamočki, zagrebački… ma sve vrste i to ga volim puno.
Mora da ta ljubav prema siru datira od mojih dana kada sam bio mladi dječarac pa kada sam subotom ujtro nestrpljivo isčekivao majku da se vrati s pijace. U Brodu je inače subota pijačni dan. Barem bio prije rata, sad pojma nemam, nisam bio na brodskoj pijaci sto godina. I uglavnom mama bi donijela svježe kifle iz “Složne braće” i sira i kajmaka. Domaćeg dakako, od ovih naših šokica. To je delicija za prste oblizat. Jer se jede u slanoj varijanti kad se posoli, i u desert varijanti kad se pošećeri.
Uglavnom… otišao sam do čike koji je baš otvarao nekakvu pljeskavicu u somunu iz papira da marenda kad sam ga ja zaskočio da kupim sira. On je sav radostan skočio od svog obroka i onda mi je dao da probam apsolutno svaki sir i kajmak kojeg on ima u svojoj ponudi. A začudilo me kakvih sve mliječnih proizvoda ima u ponudi. Jer koliko se ja sjećam, kod nas je ponuda u Slavoniji vrlo monotona (a ne može se reć da nemamo krava…). Postoji sir, svježi kravlji, popularnog imena “švapski sir”, onak grudast i kajmak koji je zapravo vrhnje domaće ili pavlaka kako bi Bosanci rekli.
I to je to… A ovaj čiko je imao.. svježi kravlji sir, usoljeni sir, pa onda onaj ljuti sjenički sir s paprikom (apsolutno genijalna sandžačka delicija), vrhnje/pavlaku, zatim kajmak (to je ono turbo masno i gusto, EU će jamačno na to staviti zdravstveno upozorenje kao na cigarete zbog enormne količine masnoće).
Na kraju sam kupio nešto svježeg sira i usoljenog te domaćeg milerama. Čiko je bio oduševljen da među omladinom ima istinskih ljubitelja sira i mliječnih proizvoda da me je zamolio da malo pričekam. Otišao je i narezao dva komada pljeskavice u somunu i dao ih meni i cimeru, iako mi nismo htjeli uzeti, on je inzistirao.
Kad smo već bili na pijaci, otišli smo si kupiti nešto banana, na što je prodavač voća kada je naplatio banane, u vrećicu dodao i dvije mašala šake hrušteva (trešanja onih velikih, jelte) i rekao:
– “Moramo pazit na našu omladinu.”

Uglavnom… znam što i gdje kupujem.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *