Nemoj po glavi druže plavi #2

ili: Policija Srpska – sve će da vas smrska!

Velika stvar u Bosni koja se razvlači kao solidna meksička sapunica već neko vrijeme je reforma policije. Sad ulaziti u strukturu institucija organa represije ministarstava(množina!) unutrarnjih poslova u BiH na državnom, entitetskom, kantonalnom nivo, pa na kraju i na nivou Brčko Distrikta bi bilo kao pokušati u jednon postu opisati stukturu zvjezdanog broda Enterprisea. Ili barem istoimenog nosača aviona.
Ipak ono što je bitno za napomenuti da jedan od postojećih modela novog ustrojstva podrazumjeva ukidanje entitetskih policija, dakle time i MUP RS-a.
Hoće li BiH u budućnosti imati policiju Republike Srpske ili ne, samo Bog zna, ali ako ništa drugo ta policija će se dugo pamtiti…

Prije nešto manje od pola godine pisao sam o bliskom susretu s organima MUP-a RS u jednom živopisnom bosansko-posavskom selu, a danas je priča dobila svoj nastavak, ovaj put u nešto komičnijem tonu.
Moj budući kum i njegova djevojka iliti možebitna buduća kuma i vaš omiljeni pisac ovih redova uputiše se preko Save natočiti nešto goriva u automobil kumovog oca.
Organ Državne Granične Službe BiH ljeno kao Meksikanac na siesti je odmahnuo rukom i dopustio nam ulazak bez kontrole u svoju zemlju. Kraj velike žute table na kojoj je ćirilićnim slovima pisalo ‘Bosanski Brod’ skrenušmo desno prema centru, glavnom trgu, čaršiji ili kako već.
Nakon stotinjak metra ugledašmo organa MUP-a RS kako stoji na malom cestovnom otočiću (ili ostrviću po lokalnom). Taman kad smo počeli komentriati revnog organa MUP-a RS, on izvadi lizalicu i pokaza na stranu gdje da se zaustavimo. Nije za zgoreg napomenuti da je to ispred same stanice policije u Bosanskom Brodu.
Organ se polako približavao automobilu s desne strane i prilazeći vozačevom prozoru, lagano salutira, onako policijski, ili bolje rečeno vojnopolicijski. Jer zašto bi uopće policija salutirala?
Spusti lagano ruku sa policijske šapke i upusti se u razgovor s vozačem vozila, tj. s kumom.
– “Dobar dan.”
– “Dobar dan.”
– “Imal vrućine?”
– “Ima… al imamo klimu…”
– “Oo… pa onda vam je baš fino…”
– “Je…”
– “Pa da… nego… jeste li vi napravili nekakav prekršaj?”
– “Kolko ja znam… nismo.”
– “Niste… a jel imate upaljena svjetla?”
– “Imamo… evo uključena je pozicija”
 – reče kum dok je lijevom rukomispobavao sve moguće opcije farova na dadinom autu.
– “Pozicija.. aha… po zakonu svjetla moraju biti uključena 24h na dan i to takozvana ‘kratka svjetla’ ili kako biste vi Hrvati rekli – oborena svjetla…”
– “Ma da…” –
 reče kum još uvijek igrajući se s šalterom za kontrolu farova – “i kod nas je bio taj zakon pa su ga ukinuli nedavno.”
– “Normalno, to je blesavo. Ali je zakon. No dobro… a jel imate međunarodnu oznaku zemlje pozadi?”
– “Ma imam sigurno…”
– “Dajte mi vozačku i saobračajnu.”

….
– “Tko je Franjo, Nikola?” – reče organ nakon što je pozorno proučio dokumente
 “Otac.”
– “Dobri otac?”
– “Dobri otac.”
– “To je lijepo. A čime se vi bavite Nikola?”
– “Radim.”
– “Radite? To je lijepo. Hajde da vidimo tu oznaku.”

Izađoše njih dvojica iz auta, a ja sam sa stražnje klupe imao stratešku poziciju da promatram što se događa između njih dvojice.

– “Gdje vam je naljepnica Nikola?”
– “Ma imam sigurno naljepnicu negdje u autu…”
– “Ma Nikola, što se mene tiče možete vi imati pun kofer naljepnica u auta i napravit biznis i prodavati ih… ali mene zanima samo naljepnica zaljepljena na stražnjem djelu vozila…”
– “Ah pa…”
– “Eh moj Nikola… kazna za farove je 30 konvertibilnih maraka, 40 za oznaku to je ukupno 70…”
– “A jel mogu ja to platiti nekako iz Hrvatske?”
– “Teško…”
– “Pa gdje je mogu platiti?”
– “Možete ovdje kod dežurnog službenika za prekršaje”
 – reče organ i pokaza na nekakvu bajticu pored policijske stanice gdje je neki nezainteresirani organ čitao novine.
– “Pa jel mogu ja to vama platiti?” – upita ga kum, a organ pogleda prema svom trećem kolegi koji je vrebao druga vozila 10ak metara iza njih:
– “Hm… to bi onda bila sasvim druga stvar…”
– “Al treba platit kaznu…”
– “Samo se mora umrijeti…”
– “… i platiti porez!”
– “Ma kod nas ne moraš to… a ni kod vas vjerovatno..”
 – reče organ u vrlo pozitivnom tonu. U tom trenutku prođe auto, vozač svirne i mahne, a organu mu ozdravi.
– “Mogli ste njega zaustaviti, on nije vezan!”
– “A ne mogu njega… to mi je prijatelj!”

U to naiđe još jedno vozilo, ovaj put slavonskobrodskih registarskih oznaka.
– “Evo! Ova nema nikako svjetla upaljena” – uprati kum još jedan prekršaj
– “Jebote! Nisam vidio!” – reče organ ovaj put zabrinuto, pa nastavi:
– “Nego, Nikola… gdje radite?”
– “U T-mobileu…”
– “Au, to je sigurno fin posao. Ti garant možeš nabavit jeftino mobitela!”
– “Ma ne daju oni to baš nama…”
– “Šteta..” – 
reče policajac ovaj put potišteno – “A s kim to putujete?”
– ” S djevojkom i prijateljem.”
– “Lijepa vam je djevojka.”
– “Fala.”
– “Ugasite motor Nikola da ne trošite bezveze gorivo”

Kum se vrati do auta i postupi po zapovijedi.
….
– “I tako Nikola…”
– “Tako…”
– “Da… ma blesav je taj zakon, ta svijetla.”
– “Pa je…”
– “Ma da… a eto… to je moj posao šta ćeš… zakon je zakon.”
 – reče policajac i vrati mu dokumente.
I tako stajaše jedno minutu u tišini.
– “I šta ćemo sad?” – upita kum
– “Šta ćemo sad? Pa šta ja znam šta ćeš ti. Ja da sam na tvom mjestu ne bih tu stajao nego bih sjeo u auto i krenio dalje svojim putem…” – policajac nije ni završio rečenicu, a kum uskoči u auto i samo vikne: – “Doviđenja!”
– “Svako dobro!” – reče policajac a mi ga ostavišmo u prašini i krenušmo dalje u dubinu bosanskobrodske čaršije.

Eto koliko je dosadno prometnim organima MUP-a RS subotom popodne…

 

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *