Dugo nisam recenzirao film, iskreno rečeno nisam baš ni gledao nešto filmova u zadnje vrijeme.
A još mi je više žao što da nakon dugog vremena pauze pisanja o filmu moram pisati ovakav post.
Naime, priča kaže slijedeće…
Dodje meni genijalna ideja daklem da odem danas u kino. Inače sam ja ljubitelj kina i kulture istog međutim u kino idem doista rijetko. E sad zašto je to tako? To je zato što je to prokletstvo (post)tranzicijske sudbine hrvatske provincije. Jer u mom rodnom gradu nema kina. Zamislite, grad od gotovo sto tisuća duša pa da nema kina. Ima dvije dvorane, po potrebi se to može biti i četiri ali nema kina.
Kino je propadalo godinama i stvarno je tužno kad stojiš pred dvoranom i čekaš da se skupi minimum 7 ljudi da pogleda proekciju. U protivnom šipak od filma. Jednom nas je onaj čiko što vrti film (šta on zapravo gore radi u onoj bajtici?) ipak pustio kad nas je bilo 6.
Za propadanje kina su optuživali internet, videoteke, DVD-e, pržilice, CD-e, HDZ, SDP, Slobu, Al-qaidu, vegetarijance, homoseksualce, osječki lobij, albanski lobij, slobodne zidare, slobodne krovopokrivače i ostale.
Kako se na MTVu pjevalo 80ih “Video killed the radio star”, tako se i mislilo da su pirati ubili kino.
Nikad mi nije bilo jasno kako su pirati uspjeli ubiti kino, ono pirati plove po moru, piju rum i pljačkaju druge brodove.
Nisam nikad dobio dojam baš da imaju ikakve veze s kinematografijom.
Čak i kad su došli na veliko platno predvođeni Johnny Deppom drmali su Box officeom ali svejedno. Pirati su krivi za kino.
Međutim nije ni MTV ubio radio, nisu ni gusari ubili kino.
Jednom prilikom takom odmetnuh se ja na nekoliko dana iz provincije put velebne nam metropole.
I možda treći-četvrti dan svog života na Trešnjevci odlučim da odem ja u kino. Na radiju kojeg nije uspio ubiti MTV čujem reklamu kako u Kaptol-centru ima kino. Ne bilo meni teško pa uhvatim tramvaj tamo na trešnjevačkom placu, odem do trga i uzverem se Tkalčićevom do Kaptol centra. Nađem kina, ispred poprilična gužva i vidim ja prednost metropole. Ne moraš čekati 7 ljudi. Kupim kartu, kokice i ostale aksesoare prigodne već za kino i uđem u dvoranu.
Fine stolice, udobne, imaš mjesta za noge sjedneš fino ko dingospo.
Počeo film, platno veliko, slika fenomentastična… a zvuk… e, a zvuk. Scena, pada kiša, glavni junak sjedi u autu. I čuješ kako kiša pljušti po krovu auta. Pogledam u strop dvorane i kontam kakav je to krov limeni da se kiša tako čuje u dvorani. Onda sam uvidio užitak pravog kino Dolby zvuka. A i shvatio sam kako je bilo onim ljudima kad su prvi put vidjeli živu sliku i bježali po kinu od nadolazeće lokomotive.
Kako je zapravo provincijsko kino propalo?
Pojelo ga je kućno kino koje kud i kamo pruža više užitka od lokalnog kina.
Neugdone sjedalice, loše platno, projektor iz doba braće Lumiere, EI-Niš zvučnici koji upitno rade su lokalno kino.
Radio se prilagodio novom vremenu i preživio, stoga ni staro kino nema šansu preživjet ako se ne reformira.
A reformiralo se tako što u izlogu stoji: “Nema projekcija – do daljnjeg”
I odlučim ja danas otić tako u kino, i to fino jedno sarajevsko kino nakon nekog vremena.
Pogledam na net da vidim imali šta pametno i vidim ima Pixarov crtić Wall*E. Odlično. Volim crtiće, pixarove pogotovo. Projekcija u 17h i 19h.
Odem u 19h, kupim kartu bez ovih ostalih aksesoara. Sjednem u stolicu ko dingospo, pogledam foršpane. Kad nema Wallya. Počinje nekakakva zajebancija s Ben Stillerom u džungli.
O sudbo kleta.
Propustivši Wallya gledao sam ovu komediju.
IMDB daje neloših 7.7 bodova, dalje se nisam ni informirao jer je IMDB autoritet za filmove, wikipedija za znanje, Jubito za zajebanciju i kako to već ide dalje u novom vrlom svijetu.
A sinopsis bi bio ukratko ovakakv. Snima se turbo visoko budžetni akcijski film s temom Vijetnama u džungli po nekakvom romanu, snimanje neslavno propada pa se stvar spašava tako što glumci snimaju film duboko u džungli i upadaju u čudnu situaciju ali i dalje misleći da snimaju film…
Moje skromno mišljenje je da je film očajan. Par gegova mi je bilo smješno i to “ha-ha (bez uskličnika)” smješno. Humor je u stilu Ben Stillera samo što je ovaj put preforsirano, Jack Black u lošoj ulozi, Robert Downey Jr. u smješnoj ulozi glumca koji je promjenio pigment u crnca, cameo uloga Tom Cruisea je OK ali sve u svemu loše potrošenih 90 minuta života.
Možda me razočarao zato što sam umjesto Wallya dobio nešto sasvim deseto, ali sumnjam da bih imao nešto puno bolje mišljnje da sam ovaj film gledao namjenski. Parodija je to na američke ratne filmove, Rambolike scene odnosno one klasične partizanske fore. Kritika je to i na kompletan Hollywood i vrli novi svijet (iPod, TiVo, YouTube i ostale proizvode što imaju veliko slovo u sred riječi).
Parodija i kritika ali sve u svemu – loše.
Dvojka na lijepe oči.
