Imam točak, ime mu je Đuro

Kupio sam si američki točak i nadjenio mu ime Đuro!
Ni sam ne znam zašto Đuro, ali kad sam ga uveo sinoć u stan i gledao ga onakvog crnog i velikog baš mi se činio kao kakav vranac od viteza nekakvog.
Konj Aleksandra Velikog se zvao Bukefal, a nije mi to ime neko za konja. “Điha Bukefalu!” – nekako mi ne zvuči to baš nekako za juriša po ulicama grada Sarajeva.
A i nisam ja kalibar Aleksandra Makedonca. Prije bih volio bit Diogen što je odbrusio našem Saši…: “Deder se ti malo pomakni s tog sunca.”
Pa navodno je i sam Aleksandar reko da nije to što je bio bi Diogen iz Sinope. Živjet u drvenom buretu okružen kostima tražeći čovjeka.

No, kako bilo ja ću bit Diogen na pastuhu Đuri. Đuro je moje bure.
Moram se ovom prilikom javno zahvaliti i prijatelju, humanisti i kolegi blogeru Vnuckukoji je bio glavna karika u ostvarivanju plana da se Đuro privede u moje vlasništvo.
Kad neće naše banke u talijanskom vlasništvu, ima mladih poduzetnika koji ce pomoći našoj studentariji. Tj., meni.
Hvala ti Vnucko od srca.

Inače plan da kupim bickl ili kako bi u našim šokačim selima rekli jednostavno – točak – je plan koji je duži i kompliciraniji od spasa globalne ekonomije.
Što je dakako imalo i posljedice.
Naime, jučer ugovorih kupnju točka i krenem ga pokupit na drugi kraj grada. Bukvalno. Moram napomenuti da je bilo oko pola 9 navečer i da je pala prava sarajevska magla ona od koje se ne vidi ni kuća ni avlija. Nakon testne vožnje koja je trajala punih 20 sekundi isplatio sam čovjeka i krenio nazad ća.
Izuzmemo li nedaće poput magle i mraka veliku nevolju mi je pretstavljalo to što nisam vozio ‘ozbiljno’ bicikl pa vjerovatno od potpisivanja Daytonskog sporazuma ili nešto prije. Možda Washingtonskog.
Kaže ono narod “like riding a bike”… neke stvari koje naučiš u životu nikad ne zaboraviš. Je to… nisam upo s bicikla il nedaj Bože što drugo, ali moram priznat da sam malo teže ovladavao kordinacijom pokreta i da sam onako šarao lijepo po cesti. Kao scena iz Vrdoljakovih filmova – pitoreksno slavonsko selo, zora rudi a pripiti Šolja na biciklu vrluda amo-tamo. Onda ga upuca zli Njemac. Il partizan.
Srećom mojom pa nisam bio pripit, srećom pa nije slavonsko selo nego Dobrinja, ne rudi zora i nema zlih Njemaca ni partizana već pokoji građanin koji čeka trolejbus.
Onda zanimljiva stvar je bila recimo u tome što taj Đuro, to je americka rađa pa ima te nekakve brzine. Ja sam odrastao na socijalističkim biciklima tipa Ponija gdje je jedini zakon bio ‘univerzalka’, ona kočnica kad okreneš pedale u kontra smjeru pa se zadnji kotač zablokira i ostavi lijepi crni trag gume na asfaltu. I nije meni dao vrag mira pa sam ja čačkao te brzine. I onda sam ga doterao do HI moda (tako je barem bilo nacrtano na onim pokazivacima) i nisam uspio jedno vrijeme spustiti brzinu jer nisam znao kako. Onda sam na jednom semaforu na oduševljenje ostalih sudionika u prometu prostudirao sistem spuštanja brzine.
Sljedeca nedaća bilo je brdo koje se zove Mojmilo a nesarajlijama je poznato eventualno po pjesmi Divljih Jagoda “Sarajevo, ti i ja”. Glavni junak pjesme ima vilu koja se zove Miljana (dugo vremena mislio sam da se zove Biljana…) i živi baš na tom nesretnom Mojmilu.
Za sarajevske pojmove to i nije neko brdo baš, al u slavonskim mjerilima sve što je veće od bundeve spada u klasu Himalaja.
Naravno, ja sam računao na brda i tako izbjegao najkraći put preko Republike Srpske i brda koje se zove Trebević. Ali nije mi dao vrag mira da bar malo skratim put pa sam se odlučio na osvajanje kote pod imenom Mojmilo.
Rezultat je bio da sam desno plućno krilo ostavio na samom vrhu.
No, ipak najveća nedaća dogodila se na Hrasnom brdu, nesarajlijama poznato po… hm… nema pjesme o Hrasnom još, morat ću se ja zaljubit tamo pa napisat pjesmu.
Uglavnom… skontah vec do Hrasnog koje je na pragu moje Grbavice da Sarajevo baš i nije bike-friendly grad (srećom pa je prednja suspenzija gutala rupe na cesti ‘ka da vozim po kušinama’ – izraz koji je patentirala djevojka mog cimera, inače iz Splita, ae!). Nisu toliko rupe predstavljale problem koliko nevjerovatna glupost i kratkovidnost urbaniste/a ili arhitekte/a koji su smisli mudro da bandere za žice koje napajaju trolejbus strujom stave posred pješačke staze koja nije široka ni metar i pol!
Jedan od mojih bivših cimera je bio u doba dok smo cimerovali apsolvent na sarajevskom Arhitektonskom fakultetu pa mi je rekao kako se Grbavica na faksu uči kao model promašenog urbanističkog planiranja.
Uglavnom izbjegavajući jednu od tih bandera, na samom vrhu Hrasnog a zbog još uvijek otežanog ovladavanja biciklom umalo da ne padnem s brda u podnožje!
Nekako sam preživio i uspio doci kući.

Moj biciklisticki početci sežu u daleku prošlost krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prvi bicikl koji sam imao bila je Violeta sarajevskog Unisa i imala je pomoćne tockice. Uz taj koristan dodatak ja ipak dugo vremena nisam nogao ovladati vještinom upravljanja tim sofisticiranim prometalom.
Ko zna koliko bi to dugo trajalo to da me moj bratić, vršnjak a uspješno je godinama vec pedalirao bez ruku, nogu, stojeci na sicu i kako sve već ne nije na selu naučio vozit bicikl.
Scena iz talijanskih filmova – pedaliram kroz suncem okupano žito, samo mi nedostaje još košarica sa sezonskim povrćem.
Violeta mi baš i nije bio nekakav bicikl tako da je jedan dan došao ujak s najboljim poklonom koji deran u tim godinama može dobiti! Rogovim BMXom! S plastičnim peterokrakim felgama! Ne sjecam se čime sam zaslužio taj poklon. Bio sam dobro dijete, bit će da je to.
Glavna faca u zgradi, to sam bio tad ja. U to doba je bio aktualan film nekakav koji se zvao BMX baniditi, pa smo i mi okupili bandu u uzoru na njih a ja kao vlasnik ROGovog BMXa s plastičnim peterokrakim felgama bio sam vođa bande. Harali smo parkom i uglavnom maltretirali umirovljenike koji su se prijetili prijavkom roditeljima i pleskom iza uveta. Ali, valjalo je nas stić….
To je otišlo toliko daleko da sam ja skinio sve ‘nepotrebno’ s BMXa kako bih ga što više olakšao ne bi li bio bolji za akrobacije.
BMX je inače bicikl koji ima ramu, dva kotača i kočnice. Pošto su mi rama i kotači trebali skinio sam kočnice. Kako je ipak trebalo ponekad i zaustaviti bicikl, razvili smo sustav kočenja desnom patikom. Zabaciš nogu i onda ju prisloniš na zadnji kotač. S druge strane to je rezultiralo novim patikama svaki tjedan popraćeno lijepim batinama.
Trenutak koji mi je ostao u pamćenju a vezano za taj BMX je bio kada sam se probudio iz nesvijesti na sred Pilareve ulice u Slavonskom Brodu. Prvo što sam vidio je krezavi milicajac s petokrakom na kapi.
“Dečko jesi dobro?”
Dok je on to rekao ja sam vec uspješno uteko kući.
Ubrzo je došao rat pa nam je glavna zanimacija bila izbjegavati granate koje su nevjerovatnom preciznošću padale po putanji gdje smo se mi dirali biciklom. Prekosavski komšije su iz dana u dan pojačavali to svoje precizno bacanje projektila po našem gradu tako da sam se ja samo jedan dan našao u Bjelovaru sa knjižicom na kojoj je bio Caritasov znak, a na kojoj je pisalo – prognanik.
Od BMX bandita do prognanika. Đirao sam nešto i bicikl po Bjelovaru dok se nisam zabio susjedu u ulici Vinka Žganeca u ogradu. Tada sam odlučio svoje biciklističke rukavice objesiti o klin.
Povratkom u razrušeni Brod odlučio sam se kao Rocky na comeback, ovaj put na ROGovom Poniju ali nije više to bilo to. Bilo je tu ponešto ozbiljnih višekilometarskih direva po okologradskim izletištima dok i Poni nije otišao u zasluženu mirovinu.
Ali nije se Rocky samo jednom vratio.
Moje vrijeme tek dolazi.
Na američkom Đuri u rodnom gradu mog prvog bicikla.

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

2 thoughts on “Imam točak, ime mu je Đuro”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *