Kozmički Kusturica i 2009.

Za koliko se može prijeći 230 km?
4 sata? Možda 3? Modernim autocestama za ispod 2?
Pa… kako kome, ali ja se moram pohvaliti da mi je jučer, 2. siječnja nove 2009., dakle u 21. stoljeću u Europi trebalo ni više ni manje nego 10 punih sati!
10 sati za put od Sarajeva do Slavonskog Broda. A moram reći da mi je jednom trebalo isto toliko vremena za put od Zagreba do Washingtona D.C-a. Onog Zagreba u Hrvatskoj do onog Washingtona u Ameriki, tamo gdje će Obama živjet.
10 sati. Što bi reklo da smo se ja i moj drugar nedorečeni kretali prosječnom brzinom od 23 kilometara na sat. Da smo se vozili mopedom u rikverc brže bi došli. Da smo splavarili od vrela Bosne do ušća Bosne u rijeku Savu na komadu masnog burečkog papira brže bi dosplavarili.

A što ja ne bih opričao kako je to sve zapravo bilo…
Dakle, 2. siječanjsko jutro u Sarajevu, vani fino zapo snijeg do dupeta, minusa dovoljno da nije prohladno, vrijeme sunčano i bez ikakvih, fala Bogu, oborina.
Trebao bih pripomenuti vjerojatno da smo drug nedorečeni i ja spletom okolnosti završili na proslavi nove godine u Sarajevu koja je protekla jako odlično usprkos mom inače krajnjem negodovanju glede proslave tog poganskog praznika.
Prijevoz koji nas je doveo u Sarajevo, nećemo imenovati tko je reći ćemo samo da je doktor veterine i moj bivši cimer i buduće lice naslovnice novog izdanja Murphyevih zakona trebao nas je vratiti nazad u našu prelijepu Slavoniju. Međutim pod još nerazjašnjenim okolnostima dotični doktor je parkirao automobil u jednom pitoresknom planinskom selu u Sarajevskoj županiji na malo takoreć neortodoksan način. Na krov.
Ide lola i vozi renola.
Tako da nas je takav rasplet situacije prinudio da se pouzdamo u javni prijevoz na putu do Slavonskog Broda čime se vraćamo na lijepo drugosiječanjsko jutro.
Drugi siječanj je inače u Bosni uz prvi siječanj neradni dan tako da su ulice bile prazne jer su ljudi mamurali od raznih after-partya koji će sad potrajati tamo nekad do korizme odnosno ramazana. Samo što će većina dana ipak biti radni.
I uputismo se tako moj drug i ja ka autobusnom kolodvoru u nadi da sjednemo u autobus i za 3 sata pijemo kavu na brodskom korzu. Kako smo većinu novca popili i ostavili taksistima (drug nedorečeni je ipak bio najbolji… on je plaćao u kunama uporno i taksistima i ugostiteljima na što je jedan taksist sarkastično pitao dal će to Sarajevo bit uskoro Hrvatska) morali smo dići love za kartu na bankomatu.
Ali 2.1. u Bosni i Hercegovini ne radi nitko pa čak ni bankomati. Tražeći bankomati koji nije «nažalost trenutno izvan funkcije», propustili smo autobus za Slavonski Brod.

Srećom pa u podne postoji autobus za Bosanski Brod (koji je, srećom, udaljen samo 2km od Slavonskog Broda).
Na novogodišnjoj proslavi sam konstatirao kako cijela atmosfera ima nekakvu nadrealnu notu kao da smo u Kusturicinom filmu. Jer bilo je tu nevjerojatna količina rakije, Titovih slika i jugoslavenskih trobojki, igralo se kolo, harmonika je treštala, samo je nedostajalo da uleti prasad u restoran, a da se sa stropa naglavačke spuste cigani trubači koji će svirati Ševu.
Po tipičnom novogodišnjem poganskom praznovjerju kažu da će ti godina biti onakva kako je započneš… iako sam ne vjerujem u taj BS moram priznati da se stvar kretala u tom smjeru, odnosno da će cijelo vrijeme dan više ili manje imati pečat Kusturicinog filma.
Ka-la-šnji-kov!
I sam taj autobus je najčešće Kusturicin teatar balkanskog apsurda, nekakva mješavina Šijanovog busa firme Krstić, zatim autobusa Lepe Brene iz «Hajde da se volimo part. 1» s Kusturicinim likovima. Bivši borci, veterani, nadriliječnici, četnici, partizani, špijuni, travari, čudotvorci, lažni Mesije… ma, pun paket.

I već sam se ja psihički pripremio na susret s cijelom svitom likova u autobusu a i na to da će autobus vjerojatno kliziti po cesti zbog snijega i guma koje su promijenjene zadnji put ’89. u proljeće. Hej, pa ove godine te gume će proslaviti 20. rođendan!
– «Dobar dan, dvije karte za Bosanski Brod molim vas.» – rekao sam teti na šalteru. Teta na šalteru kao i gotovo svi uposlenici Centrotransa na autobusnom kolodvoru u Sarajevu pak spadaju u grupu likova kao da su ispali iz pera pokojnog Ephraima Kishona.
– «Autobus nikad nije došao u Sarajevo.» – reče teta
– «A trebao je doći jutros u 10.15 iz Bosanskog Broda i vratit se nazad u 12.15?»
– «Da, al nikad nije došao. Evo sad je pola 12, busa nema.»
– «Fala ljepa.»

2. siječnja u Sarajevu ne rade bankomati ni kooperacija Centrotrans-Bosnaexpress na liniji Sarajevo – Bos. Brod.

Kasnije će nekad na kraju ovog našeg road tripa po Bosni, i to dosta kasnije gotovo na samom kraju drug nedorečeni reći kako barem sa mnom nije dosadno putovati, da se od toga može napisati uglavnom uvijek dobar putopis. A što jest jest, ljetos smo lutali vrletima Bosne do Splita i nazad, kao srednjoškolci smo lutali raznoraznim linijama do Zagreba itd. I to valjda po onom receptu – «kad se dva zlatoroga sretnu zazivaju trećeg», samo u našem slučaju – «kad se Jimbo i nedorečeni sretnu zazivaju belaj».

Bitno je da je moving i u maniri svi partijanera predložio sam da mi krenemo dalje na bogati sjever pa nek nam je Bog na pomoći.
I tako je bilo.
Nismo se ni okrenuli a već smo sjedili u otpisanom mađarskom vagonu lokalnog vlaka Sarajevo – Zenica na putu prema krajnjem odredištu.
Nije trebalo ni sumnjati u to da će se u priču ubaciti kozmički Kusturica koji će tako fino režirati sudbinu.
Mađarski otpisani vagon bez kupea bio je gotovo pun i apsolutno su svi, ali svi pušili i zadimili tako da je atmosfera bilo kao u 2 ujtro u folkoteci ili barem diskoteci.
A bila je tu cijela suita likova, mladi automehaničar bez prednjih zubi, lokalni hillbiliji spaljeni od loše šljivove rakije, šibicari, prosjaci ali ipak najviše pažnje nam je privukla skupina hrvatskih aktivista. Da su hrvatski to sam ja dešifrirao po naglasku, iz Zagreba nisu, nisu ni iz Osijeka, Dalmoši definitivno nisu… možda Riječani, Karlovac ili tako nešto… Nije ni bitno na kraju krajeva. A to da su aktivisti je dešifrirao nedorečeni temeljem njihovog izgleda. Kasnije će to biti vidljivo i iz njihove kvaziintelektualne priče.
Zaboravih reći, ta grupa se sastojala od dvije djevojka (kaže nedoređeni – od zla gore, ja nisam vidio, leđima im bijah okrenut) i jednog gejpedera. Gejpeder je pričao kao gejpeder a i jedna djevojka mu je morala otvoriti prozor pošto on nije mogao. Teški su prozori u vlaku.
Hrvatski aktivisti koji su 2.1. krenuli put Visokog iz Sarajeva da gledaju piramide, osim što očigledno nisu normalni, su raspravljali kako jedino mi pogani Hrvati Nizozemsku zovemo tako, odnosno «niska zemlja» dok ostatak normalnog neoliberalnog i oslobođenog svijeta nisku zemlju ne zove niska nego Holland ili Netherland.
Nether land inače znači, pazite sad ovo – niska zemlja! Iako dosta ljudi u svijetu misli da je i za Hol Land ista stvar, ipak je tu nešto drugo po srijedi.
Talijani za Nizozemsku kažu Paesi Bassi a vi pretpostavite što to znači.
Poslije rasprave su se slikali za profil slike na facebooku.
Bosna je sve samo nije niska zemlja, vlak je veselo grabio uz korito rijeke Bosne. Idiličnu atmosferu zadimljene folkoteke na šinama prekidao je kondukter s cigaretom u ustima koji je proizvoljno naplaćivao karte bez izdavanja iste i to otprilike u granicama od 1 – 2 konvertibilne marke spremajući plijen u svoj džep a ne službenu konduktersku pederušu.
Sigurno mogu tvrditi da su u našem vagonu pravu kartu platili aktivisti i nas dvojica čime je naš vagon napunio budžet ŽFBiH za sigurno čitavih 15KM.

Zenicom mrzim svaki kamen tvoj, zbog tebe ja mrzim život svoj.
Došavši u Zenicu uputismo se odmah u traženje linije za daljnji prodor na sjever. Vlakovi kao da su umrli kao i ideja o omladinskim brigadama tako da smo potražili možebitni spas u autobusnom prijevozu.
Kako živimo u 21. stoljeću, vremenu kada komunikacije nisu najbolje riješene (kako pokazuje i ova priča) objasnio sam gospođi na šalteru da autobus za Bosanski Brod nikad nije došao u Sarajevo tako da zna pošto ipak tu radi.
Rekla nam je da ima bus za nekih 2 i pol sata za Tuzlu koji staje u Doboju što je predstavljalo našu iduću vezu za bogati sjever.
Spletom okolnosti moglo bi se reći da smo putovali u etapama od 77km, jer Sarajevo – Zenica je 77km, a Zenica – Doboj isto toliko. U metar.

Ovo me podsjetilo na vic kad su mumije izašle iz piramide u Visoko pa u čudu pitale: “Jel to vrijeme išlo unaprijed ili unazad?”

Dva i pol sata odlučili smo utući u gradu Zenici odnosno u zeničkoj čaršiji. Nakon određenog lutanja našli smo se u jednom kafiću. Kozmički Kusturica se opet pojavio sa svojim scenarijem. Dva stola pokraj nas sjedilo je 5-6 ljudi, srednjih godina, viših-srednjih godina takoreć. Jeli su ogromnu platu s ćevapima i pili margarite.
Moram bit iskren pa sam tek tada i prvi put vidio čašu za margaritu, ali nikad nisam čuo za kombinaciju margarite i ćevapi. E, to je zenički jet-set!
Kasnije smo u čaršiji pojeli anemični burek, prvu stvar koja je ušla u recesiju u 2009. Bio je vrlo zanimljiv, burek nako, zvrk gotovo pa klasične veličine samo težine otprilike 20% normalnog zvrka, jufka tako moderno razvijena da se kroz nju vidi kao kroz pleksiglas a mesa nešto manje nego u vegetarijanskom meniju.

Margarite, pivo i ćevapi

 

Grad Zenica inače ima vrlo zanimljivu strukturu, leži na rijeci Bosni koja zavija više nego vuk u ponoć tako da smo moj drug nedorečeni i ja prešli rijeku otprilike 6 puta i napravili barem 6 kilometara nepotrebnog puta što je umalo rezultiralo našim kašnjenjem na autobus.
Na autobusnoj stanici-kolodvoru u čekaonici je spavao pas, neki cigo je paćeničkim braco glasom fehtao kovanice, drugi zajebaniji je prodavao ukradeni Levisov kožni novčanik. Na novčaniku toliko kože da bi ga i prijatelj životinja nosio. Treći neki lik je gađao čikovima psa koji je spavao. Pas se nije obazirao pa mu je ovaj pokušao objasniti (psu) da mu je čik pod rebrima na što je pas samo lijeno odmahnuo nogom.
Osvrtao sam se gledajući kada će kozmički Kusturica još ubaciti trubače i krmače u naletu.
Čekajući trubače, gospođa na šalteru nam je rekla da se famozni bus za Bosanski Brod ipak pojavio u Zenici te nas je optužila za dezinformiranje i kontrarevolucionarnu aktivnost. U bijegu pred prijekim narodnim sudom uskočili smo u autobus Transturista Tuzla.

Šofer je na semaforu gdje famozni koridor Beograd – Banja Luka ili Beograd – Knin prekida cestu M-17 otvorio stražnja vrata od autobusa i bukvalno nas istjerao na magistralu.
Doboj… nešto kao kod nas Vinkovci, željezničko čvorište, samo ponešto veći od Vinkovaca, ako ne veći grad i od Broda. Ili tu negdje.
Uputili smo se na stanicu gdje je bila ona ista žena koja je mene prije jedno godinu-dvije optužila za rušenje srpstva kada sam pitao kada ima bus za Bosanski Brod. Poučen starim iskustvom pitao sam kada ima bus za Brod. Bez ikakvih prefiksa.
Rekla nam je da nema do kasno navečer ništa.
Stoga smo odlučili da ćemo na bus za Derventu koji je kretao za otprilike sat vremena.
Pa od Dervente dalje na bogati i hladni sjever.
Kada smo htjeli kupiti karte, teta čuvarica srpstva nam je prodala samo kupone za ulazak na peron jer kaže: «Sarajlije (centrotrans, op.a.) neće da primaju naše karte»
Na pitanje što je s busom za Bosanski Brod iz Sarajeva, odgovorila nam je da nije viđen u Doboju. Fantomski bus je zasad viđen samo u Zenici.
Autobus je kasnio, pao je već debeli mrak a i temperatura je poprilično pala.
Nisam nikad čitao Murphyeve zakone, ali me zanima dali su ovakve situacije definirane jasno. Recimo da ovakav niz pehova i putešestvija se mora događati zimi, neradnim danom, kada je snijeg do dupeta.
Zašto nikad se ovo ne može dogoditi na lijepi svibanjski dan kada stvarno nije problem čekati autobuse i šetati po gradovima?
Autobus je kasnio ni 45 minuta. Sarajevo – Bosanska Dubica pisalo je na šajbi, a teta čuvarica je rekla na razglas: «Na 2 peronu je autobus Sarajevo – Kozarska Dubica, preko…»
Šofer je izašao iz autobusa, pogledao u nas pola tuceta jadnika koji smo izmrzli čekajući ga i pitao: «Jel imate karte?»
«Nemamo!» – odgovorismo unisono.

Ušli smo u autobus, šofer nas je pokrenuo, a kondukter je pitao: – «Nisu vam htjeli prodati karte?»
– «Nisu!» – opet odgovorismo unisono, a nedorečeni se još ubaci pa reče:
– «I teta je bila bezobrazna!» – zapravo i nije, al eto, pa sam onda i ja dodao:
– «I gradove nam je prekrstila! Dubicu iz bosanske u kozarsku, a Brod iz bosanskog u srpski!» – to je bila istina.
Kondukter nam je objašnjavao da oni primaju karte iz Doboja, pa da mu nije jasno čemu zbrka.
Pitali smo i njega znali što je s busom za Bos. Brod, nije znao al su nam putnici koji su sjedili ispred nas rekli da taj bus nikad nije došao u Sarajevo.
Fantomski autobus je dakle viđen samo u Zenici.

Beograd je novi Rim.

 U Derventi su nam rekli da bus za Brod imamo tek nekad poslije 21h što je zapravo isti onaj koji smo mogli čekati u Doboju.
Na Trgu Pravoslavlja, tamo preko puta hrama sv. Save u pekari gdje je ljetos bilo sjedište srpske radikalne stranke dr. Vojislav Šešelj (ovo sve što sam napisao je apsolutna istina i nije sarkastično preuveličavanje) pojeli smo nekakve pice na komade.
Agoniju višesatnog putovanja završio je spas iz Slavonskog Broda, veliki i nezaboravni Babihno koji je doplovio sa svojim autom po nas i vratio nas relativno zdrave i u jednom komadu kući u Brod.

21. stoljeće.
230 km.
10 sati.
Bosna i Hercegovina.

Sretno vam novo ljeto, dve iljade i deveto!
A ja ću, izgleda, morati naučiti živjeti 2009. u Kusturicinom filmu.
Ka-la-šnji-kov!

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

One thought on “Kozmički Kusturica i 2009.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *