Nek’ padaju ćuskije

Da jedan dan padnu ćuskije (ćuskija [bos.] – metalni štap, šćap ili kolac multipraktične naravi – od Arhimedove poluge do sredstva za izvlačenje nečega iz zemlje) na Sarajevo iz vedra neba, a i oblačnog, svejedno, mene to ne bi začudilo. Izašao bih na balkon, kratko promatrao kišu ćuskija i onda bih pokupio bijeli veš sa štrika. Samo bi mi još falilio da mi hrđav kolac zasere plahte. Vratio bih se, pio kavu i nastavio gledat Camp Lazlo na Cartoon Networku.

Od plinske krize iz siječnja/januara i današnjeg općeg gradskog kolapsa scenarij s ćuskijama nije ni najmanje nemoguć. A što se danas značajno dogodilo, jamačno se pitate. A ja ću vam jamačno odgovoriti.

6. travnja 2009. godine Gospodnje, za mene je počeo kao i svaki početak radnog tjedna. Ustavši se na lijevu nogu iz kreveta (zbog položaja kreveta, manevar je teško izvodiv s desnom nogom), uvidjevši da opet poslovično kasnim, u žurbi sam bacio mobitel iza kreveta nemogavši naći snooze ili stop tipku u polusnu. U boksericama sam izašao na balkon na sablazan građanstva i ostalog puka s ulice da ocijenim temperaturu zraka na uranak u gradu Sarajevu. Naravno, mogao sam provjeriti i temperaturu na konfjuteralu, međutim digitalni Vakula me ne jednom slagao glede temperature i meterološkog stanja. Pokazuje mi tako jednom kako je vani nice i sunčano, a kroz prozor se vidi da gusti snjeg pada, samo što ćuskije nisu pale. U oči me gleda i laže! Stoga se ja ipak pouzdam u svoju subjektivnu procjenu s balkona, na sablazan građanstva i ostalog puka s ulice.
Ocjenivši da je vrijeme predivno i proljetno, okrenuh se prema Đuri, svom vrancu dvokotačnom, proljetno sunce se osijavalo po ramu, a mrvice brašna s blatobrana koje su pale pri prethodnom razvijanu pite kao da su pozivale na jutarnju jurnjavu do zgrade Fakulteta. Ima Sjerković nekakvu meterološko-narodnu izreku na tu temu, ali nažalost sam je zaboravio.
Kako bilo da bilo, obavivši jutarnju higijenu bacio sam se u potragu za mobitelom kojeg naravno nisam mogao naći, tako da sam se sam nazvao sa fiksnog telefona te sam krenio u potragu za mobitelom kojeg sam našao, kao i svako jutro, iza kreveta.
Upalio sam Kauboje iz pakla, uzjahao Đuru i rekao: “Oj, điha, crni pastuše!”. Sad biRobica rekao kako bi autohtoni Šokac sa šeširićem na glavi uzviknuo: “Bista!”, međutim on vjerovatno ne zna da Đuro nije slavonska vrsta, poput recimo Limexa, nego čistokrvna južnokalifornijska sorta. Stoga se njemu treba obraćat američki.
I krenem ja tako suludom brzinom od sigurno 20kmh, a možda je bilo i 17kmh nemam ciklokonfjuteralo pa se kao i za vremenske prilike moram i za brzinu osloniti na svoju subjektivnu procjenu sa sica na sablazan građanstva i ostalog puka s ulice.

Nevjerovatno je bilo to što je bio nevjerovatan broj ljudi na ulicama grada Sarajeva ponedjeljkom ujtro. Cijela plejada sijonskih mudraca, fetulja, indolentnih mudraca, školaraca, srednjoškolaca, biznismena, studenata, sanitarnih inspektora, eko-policajaca i ko zna sve kakih nije bilo ljudi na ulicama. Kojih je bilo nevjerovatno mnogo za jedno sarajevsko jutro. Međutim s Panterom u ušima (teksaški kauboji iz pakla, ne životinja) izbjegavao sam uspješno, nekad i manje uspješno velike kolone ljudi koji su panično telefonirali, trčali, histerično se smijali, plakali ili pak bili indifirentni. Kao da je pijačni dan a ne ponedjeljak ujtro.
Na gotovo samom kraju svoje rute, baš je pjesma završila i zahvaljujući tom sudbonosnom spletom okolnosti, uspio sam ćuti kako mi isti onaj mobitel svira kojeg sam prije nešto vremena tražio panično po stanu.
– “Ko smeta?”
– “Alo, ja sam.”
– “Oooo, dobro jutro!”
– “Pojedi ga ako ti je dobro.”
– “Šta je sad?”
– “Daj reci profesoru da ću kasnit na predavanje.”
– “A zašto?”
– “Za babino brašno! Ma ovdje je….”
Tu-tu-tu…
Osto čovjek bez kredita.

Iako sam napisao da ću vam jamačno odgovoriti na pitanje današnjeg značajnog događaja, kao što vidite to se još nije dogodilo u napisanih par pasusa. Da bi ipak razjasnili današnju priču moramo sada paralelno pratiti priču mog sugovornika koji je ostao bez markica na mobitelu tako da ni ja nisam saznao što se to značajno dogodilo.

6. travnja 2009., za mog sugovornika je bio još jedan naizgled standarni početak radnog tjedna, iliti ponedjeljak što bi rekli u našem narodu. Nesretni sugovornik je izašao na ulicu, točnije Zvorničku ulicu i to na trolejbusku stanicu u narodu poznatu kao “kod pilića”. Na negodovanje neuobičajenog broja slučajnih prolaznika uvidio je da danas gradski autoprijevoz ne radi i time smo napokon došli do značajnog događaja koji se dogodio na ovaj sudbnosni dan.
GRAS, sarajevska inačica ZET-a nakon nekoliko upozorenja obistinila je svoje najcrnje prijetnje i stupila u generalni štrajk. Kolaps javnog transporta u gradu poput Sarajeva može itekako imati dalekosežne posljedice. Recimo, mnogo ljudi kasni na posao. Mnogo studenata kasni na posao. Mnogo školaraca u školu. Mnogo eko-policajaca na teren.
Sugovornik je, vjerovali ili ne, mlad i nadobudan, masne kose, željan znanja i akademskog obrazovanja istrajno čekao sat i pol vremena na trolejbuskoj stanici. Naravno, nije nadobudno čekao da GRAS obustavi štrajk, nego je neumoljivo pokušavao zaustaviti taxi. Ali u sat i pol vremena nijedan taksi nije bio slobodan. Taksisti su sa smješkom na licu samo rukom odmahivali – ili su bili puni – ili su išli po mušterije. Čini mi se da im je samo bilo žao što nisu čekali još koji dan sa pojeftinjenjem tarifa.
Centrala Crvenog Taxija – jednog od glavnih konkurenata kantonalnog Sarajevo Taxija – nije bila dostupna. Svi taksi štandovi su bili prazni jer taksi vozila nisu imala ni priliku da se vrate na stajališta.
I tako je moj sugovornik danas ostao lišen akademskog obrazovanja za jedan, naizgled, obični ponedjeljak.
Posebno je dojmljiv bio susret s pučkoškolcem koji mu je polako prišao, s naprtnjačom na leđima težoj i od njega samog. Upitao ga je sa jakim sarajevskim akcentom:
– “Dečko, jel to taksi loviš?”
– “Ma, jah…”
– “Ocam, ja sve pješke ozgor! Kasnim sat vremena u školu. Samo da potraje…”
(ocam [sar.] = klasična sarajevska ulična poštapalica, a označa zaklinjanje na patera familiasa, skraćeno od “Oca mi”)

Ova situacija me uveliko podsjetila na nemilu krizu od prije 3 mjeseca kada je nestalo plina u Sarajevu. Strka, puno ljudi. Samo što je na cestama bio neviđen broj taksi vozila. I manje kvarcnih grijalica.
Zato ću ovaj post završiti sa riječima poznatog grčkog matematičara, Arhimeda iz Sirakuze:

“Dajte mi dovoljno ćuskija i veliko Sarajevo i ništa me neće iznenaditi.”