Stara ruhrska poslovica iz okolice Ruhra kaže: “Što možeš popraviti danas, popravi jučer.”
Nikad nisam bio fun njemačkih poslovica, pogotovo jer mi je često bilo govoreno:“Morgen, morgen, nur nicht heute, sagen alle faulen Leute”, što je zapravo vrlo slično gornjoj ruhrskoj poslovici, a vjerovatno je autor ove druge (Christian Felix Weiße) našao inspiraciju u ovoj prvoj.
Heute, heute, nur nicht morgen, sagen alle dumme Leute.
E to bi bila poslovica za mene. Ja da sam Njemac, Austrijanac, Švicarac ili neko drugi ko govori njemački jezik ovo bi mi bila poštapalica. Odnosno poslovica. Ili moto. He who dares wins, kao što bi rekao Derek Trotter.
Ipak, da sam slijedo mudrost i razboritost ruhrskog naroda danas ne bih bio na mukama poput starog Grka Tantala.
Naime i Zaime, prije nešto više od pola godine odnosno šest mjeseci upalivši jedno jutro notebook ili laptop, kako je uvriježeno u našem narodu začuh zvuk neugodan i nadasve neprirodan. Detaljnjijom analizom primjetio sam da dopire iz smjera ventilatora, odnosno hladnjaka kako je uvriježeno među našim serviserima računalne opreme. Neprirodan zvuk po mojoj slobodnoj procjeni bio je rezultat pokvarenog ležaja unutar ventiltatora.
Ipak ovaj kvar nije djelovao na efikasnost hladnjaka odnosno coolera kako je uvriježeno među našim anglistima jer je temperatura procesora i grafičke kartice i dalje bila u granicama normale.
Ovaj kvar je rezultat moje višegodišnje torture nad vlastitim prijenosnim računalom koji je uspješno zamjenjivao stolno računalo, pa tako je znao i raditi i preko nekoliko dana u cugu. Jeftina prijenosna računala ipak nisu napravljena za takav rad.
Konzultiravši internacionalni internet buvljak našao sam novi u Kineziji za nekoliko desetina američkih dolara plus još nekoliko desetina američkih dolara za dostavu.
I sad… da sam slijedio mudrost i razboritost njemačkog naroda iz Rurhske Oblasti naručio bih odmah taj hladnjak. Ali ipak povodeći se onom svojom poslovicom Heute, heute nur nicht morgen… odlučio sam to malo odgoditi za neko ljepše vrijeme.
I pola godine sam tako odgađao neizbježno, ventilator je drčao veselo šest mjeseci dok prije nekoliko dana nije jednostavno preminuo. Ne bih ja to ni skontao da nisam dobio opekline drugog stupnja na lijevoj ruci koja je bila na tastaturi ili tipkovnici kako je uvriježeno među našim lingvistima. Dostignuvši kritičnu temperaturu procesor se kao gripozni čovjek mučio sa izvođenjem svojih dužnosti i obveza a ja sam brže bolje isključio računalo. Doduše ugasio bi se on i sam kada bi dostigao pravu kritičnu temperaturu, ali kao što bi rekao mudri i razboriti engleski narod iz okolice Manchestera – Beter safe than sorry. Bolje sef nego pardon, to inače znači u prijevodu.
Ukoliko je netko imao sličan problem onda zna u kakvoj sam se banani našao kako je uvriježeno kod našeg premijera. Naime coolere, hladnjak, ventilatore i slične rezervne dijelove za prijenosna računala kod nas je vrlo teško naći. Pretpostavljam da je situacija zbog toga što rijetki ljudi servisiraju prijenosna računala na svoju ruku, nego ih nose IT serviserima koji onda rezervne dijelove naručuju direktno od dobavljača iz inozemstva.
Tako sam se i ja obratio svom IT savjetniku Vnuku koji se potom obratio hrvatskom najvećem distiributeru računalne opreme koji je naručio originalni dio iz Kinezije. Mogao sam to vjerovatno i sam preko internacionalnog internet buvljaka ali bi me taj poduhvat koštao višesturko skuplje, a moram i priznati da moja poslovanja (1. i 2.) s bratskim narodom Narodne Republike Kinezije nisu povoljno završavala po mene kao kupca.
Najveća nesreća cijele ove priče je u tome što po riječima dobavljača moram čekati 35-40 dana na dostavu čime sam doveden u stanje postuskrsne IT korizme.
40 dana bez kompjutera.
Mislio sam da će to biti lako izvodivo, pa jedan period života sam živio čak i 4 mjeseca bez pristupa internetu, a u jednom periodu bio sam odvojen od vlastitog računala i preko dvije godine. Pa i moram napomenuti da sam se uspješno skinio s fejsbuka.
Ali kako bi rekao poznati lik naše književnosti za djecu i omladinu Ratko Milić – Koko:“Misliti je drek znati.”
I zaista je tako jer sam vidio da već u prvim minutama moje 40-dnevne apstinencije doživljavam krizu iliti krisis što bi rekao stari Grk.
Pa sam tako kao herionski ovisnik koji grčevito grabi metadone zgrabio svoj mobilni telefon koji ima mogućnost korištenja interneta, među ostalim i putem wifija.
Iako mnogi moj mobitel zbog svoje veličine posprdno zovu digititron ili gemboj, tipke su isuviše male kao i ekran da se čovjek uz kavu i rahat surfači dok se boje ne rastope. Probajte vi surfat na valovima infraneta na digitronu.
To je neizmjerno teško.
No ipak predstavlja koliko-toliko zadovoljstvo u nemogućnosti drugog.
Evo recimo, ovaj post sam počeo kucati 27. travnja, a kada će biti objavljen i kada će biti gotov sam Bog zna. Svaki dan izgubim po pet-šest sati da nakucam nekoliko, hajmo ih nazvat smislenih, rečenica.
Šala mala, moj cimer ima također notebook pa kad on ode na WC ili kada zaspe ja mu ukradem notebook i sakrijem se ispod sudopera u kuhinji i onda skučeno surfam. Evo sifon mi se zabio u leđa, što isto predstavlja određenu nelagodu, ali barem radim na računalu normalnih dimenzija.
Evo čujem cimera, viče iz sobe, pita gdje je notebook. Rekao sam da pogleda među escajgom.
Moram priznat da vješto kopka po žlicama i vilicama. Samo da ne počne bacati noževe na mene ukoliko skonta mojuobmanu.
Poanta cijele ove đabalesku priče je… zapravo nema poante nego bi samo trebala malo potaći na razmišljanje o tome koliko smo ovisni o internetu. Ili o računalu. I sad u tu cijelu čorbu novjeke ovisnosti stavite prstohvat e-maila, pola kile bloga, dobar sočni komad fejsbuka, 20 dag twittera (il kako se to čudo zove), 300megabajta JubiToa i konstatno dodavajući MSN. Ma kakav bosanski lonac naspram ovog miksa.
Kao što bi onaj famozni narodnjak rekao: “Sve se to dogodilo na putu za ludilo”.
Stoga poanta slijedi upravo sada: Istopimo svoje fejsbuk račune i šetajmo oranicama. Izađimo van.
Pretvorimo megabajtove u minute i odimo na burek.
A potom vratimo se kući, ukradimo cimeru notebook i masnim prstima mu zamastimo tipkovnicu.
Kao što bi rekao mudri i razumni njemački narod Ruhrske oblasti:
Bis Bald!
