Fenomen Kiseljak

Onomad kad sam bio kod svog ex-cimera Sihre na jagodama i jambu, reče mi on kako je Herr Goran Milić u svojim putešestvijama po Bosni i Hercegovini dobro ustavovio kako omladina iz RH generalno pojma nema o B&H, svom prvom susjedu iliti komšiji.
Također je rekao da je prilog o ćevapima (jeo ćevape kod Ferhatovića, pih, i još hrabro ustanovio da su to najbolji sarajevski ćevapi – zna se da su najbolji kod Zmaja u Hrasnom, a najbolji baščaršijski kod Mrkve iako bi Sihra kao deklariraniManijak bezrezervno tu titulu dao legendarnoj ćevabdžinici Željo) napravio isto u džabalesku stilu kako bih ja to napravio.
No da se vratim na početak, tj. na činjenicu kako naša omladina generalno nema pojma o Bosni i Hercegovini.
Poradi te činjenice ja sam pozvan na svoju ruku da budem samo proglašeni Goran Milić, pa već godinama i pokušavam ići u tom smjeru. Sigurno imam Milićevski stas, samo mi još fali YuTelova press kartica i bio bi isti Milić.
Doduše Milić za mene nije uzor, ali narod voli tako pa što da se bunim.

Ono što sam htio napisati jest fenomen Kiseljak.
Po čemu je Kiseljak poznat? Poznat je po svojoj geostrateškoj poziciji, u relativnoj blizini grada Sarajeva (40km razdaljine). Najpoznatiji proizvod je svakako mineralna voda Sarajevski Kiseljak koji nosi pridjev sarajevski iz meni nepoznatog razloga. Kiseljak nije u Sarajevu, čak ni administrativno ne pripada pod Sarajevsku županiju. Pretpostavljam da je to marketinški trik. A možda je u pitanju i pravljenje razlike sa Tuzlanskim Kiseljakom (naime, kraj Tuzle također postoji Kiseljak, nikad bio, a ko bi išao u taj Kiseljak pored velebnih obližnjih mjesta – Kalesije i Živinica).
Možda bi se Zelinsko Kiseljo Zelje trebalo tako preimenovati u Zagrebačko Kiselo Zelje. Iz markentiških pobuda. Možda bi i bolje konkurirao Ogulinskom Kiselom Kupusu. Iako mislim da ogulinski kupus nema dostojnog konkurenta.
Eventualno semberijski kupus sa sjevero-istoka Bosne.
Druga najpoznatija stvar su kiseljačke pogačice. To su pogačice punjene kajmakom i baš poput ogulinskog kiselog kupusa nemaju dostojnog konkurenta. Doduše, ne treba zaboraviti ni famozne pogačice iz pekare u Ostrožcu.
Evo još jednog ‘tipa’ za omladinu. Ukoliko putujete recimo na velebni Jadran preko teritorije Bosne i Hercegovine, prije Jablanice (iz smjera sjevera, tj. Sarajeva) stanete u Ostrožcu, na magistrali ima pekara, ne možete je profulat i obavezno pojedite pogačicu-dvije. Taman da vas drži tih nekoliko kilometara do Jablanice gdje ćete stati na najbolju janjetinu na svijetu koja također poput Kiseljaka, kupusa i pogačica nema dostojnog konkurenta.
Ili recimo, šta ja znam, idete iz Ljubuškog u Sarajevo na ekstradicijsko saslušanje u Sud BiH, onda poslije janjetine stanete da zasladite pogačicom.

No da se vratim na velebni grad Kiseljak poslije ovog bloka reklama.
Ono što je također bitna činjenica je to da je Kiseljak, da se tako izrazim, najbliži “hrvatski” grad kraj Sarajeva. Naime u Kiseljaku živi oko, po nekakvim predratnim popisima, nešto više od 50% Hrvata koji su dominantna etnička skupina, pa tako Kiseljak ima jaki pečat, da se tako izrazim – hrvatstva.
Zašto iznosim ovu činjenicu.
Pa upravo iz tog razloga postoji fenomen Kiseljak.
Naime i Zaime, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini postoji izražena homogeniziranost etničkih skupina, što oće reć prevedeno na normalni jezik da se hrvatska mladež, te srpska i bošnjačka omladina ne druži međusobno. Tako kad dođete recimo u Žepče ili Novi Travnik odmah će vam reći koji kafić je “bošnjački” a koji “hrvatski”.
Baš sam nedavno gledao nekog čiču na teveju koji pokazuje u Glamoču koji je kafić hrvatski, koji bošnjački, a koji srpski. Pa pokazivajući tako kaže: “E vi’te, ovdi svira Mišo Kovač, prekoputa Tomislav Ilić, a tamo malo niže Halid Bešlić”.
Opet moram naglasiti da svako pravilo ima iznimku, tako da se ta homogeniziranost ne dolazi do izražaja u nekim većim urbanim središtima, najprije u Tuzli i Sarajevu. Međutim i tu treba spomenuti, na primjeru Sarajeva, da je Sarajevo grad s dominantim bošnjačkim stanovništom, kao i činjenicu da je Sarajevo podijeljen grad između dva entiteta – između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine i da istočni Sarajlije ne izlaze u Slogu (FBiH Sarajevo), ili da federalni Sarajlije ne izlaze u XXL (RS Sarajevo).
E upravo zbog te homogeniziranosti postoji fenomen Kiseljak kojeg ću nadam se ubrzo izložiti ukoliko opet ne odletim u digresiju.
Srednja Bosna je, gledajući po etničkom sastavom, mješana regija s gdje je omjer otprilike pola-pola bošnjačkog i hrvatskog stanovništa. A fenomen Kiseljak je to da vikendom Kiseljak bude prepun hrvatske omladine iz Kiseljaka i ostalih gradova srednje Bosne poput Novog Travnika, Kreševa, Fojnice, Busovače, Viteza, itd.
Kiseljak nije jedini takav grad, čini mi se da je velika koncentracija ‘rvacke omladine i u Vitezu vikendom, ali nisam sto posto siguran.
Ja osobno kada izlazim, kada to fiskalna situacija dozvoljava, izlazim u Sarajevo. Prvi razlog je čisto pragmatične naravi – živim u Sarajevu, pa što bih izlazio negdje 40km odavde. Pa kad se popije sjedneš ko dingospo u taxi i kažeš taxisti: “Care teraj do Grbavice i ne štedi gasa!” Naravno u to spada i činjenica da ja nisam mobilan u smislu osobnog automobila ili recimo oklopnog borbenog vozila.
Drugi razlog leži u tome što sam ja vrlo konzervativan i staromodan čovjek pa tako slušam onu starinjsku glazbu s bubnjevima, pojačalima, distorzijama i ostalim glupostima dok u mjestima poput Kiseljaka apsolutni je zakon ova napredna moderna turbo glazba s orijentalnim stihom. Balkanska MTV kultura, popularno poznata pod imenom turbo-folk.
Treći razlog leži u činjenici da se ja generalno ograđujem od homogeniziranosti i da ne samo da ne volim nacionalna sterivanja u jedan tor, nego mi i nacionalna mješanja, pogotovo po pitanju izlazaka ne predstavljaju problem.

Ipak jučer sam bio u Kiseljaku jer sam dobio izvrsnu priliku da sudjelujem u fenomenu Kiseljak, odnosno saborskim rječnikom rečeno, da se uvjerim u stanje na terenu. Pozvao me jedna od mojih bivši cimera, Ramac Drugi, državni podanik u službi očuvanje krhke Bosne i Hercegovine. Pa on tako kao čovjek od države je mobilan, nema oklopno borbeno vozilo, al ima solidnu Boru. To je onaj Golf s guzicom.
I tako pojavio se on s bocom rakije na vratima i kaže: “Cimeru, ajmo u Kiseljak!”
A ja mu na to kažem: “Kiseljačke djevojčice rumene ko jabučice!”, potegnem rakijcu i sjednem s njim u kola. I krenusmo mi tako put Kiseljaka via Ilidže, željni provoda, a nadali smo se u duhu MTV (ne)kulture da možda se ogrebemo i za snošaj kakav. A znate kako kažu, Nada umire zadnja, a Nada je žena i radi na Stupu kao prostitutka. (Stup – predgrađe Sarajeva).
Čitav noćni život Kiseljaka koncentiran je na Kreševskoj cesti, a to je put koji vodi, pretpostavljam, do Kreševa.
Došavši na tu famoznu Kreševsku cestu moj komentar je bio: “Jel ovo kirvaj?”, jer ovolike gužve sam ja jedino vidio kad je kirvaj pa auti budu naslagani po cesti i po kanalima. Kirvaj – kirvaj, jedino fale licitari.
Kreševska cesta je prepuna kafića – prepunih kafića. Kao što sam nekad gore spomenio – turbo-folk je tu zakon, tako da se Balkanska MTV kultura tu manifestira u svojoj punoj veličini. Žena ko salate, da se ne izrazim vulgarno pa kažem pičke ko salate. To grudi vrište iz dekoltea, kratke mini-suknje, u narodu poznate kao “dopičnjaci”.
Alkohola, piva i svega teče u potocima. Srednjobosanska Sodoma&Gomora.
Ono što je mene začudilo, da se tako izrazim je to da nisam primio niti jedan mrki pogled. Jamačno se pitate, a što bi mene netko mrko gledao. Jamačno se opravdano pitate.
Pa… već sam gore spomenio da sam ja konzervativni mladić stare škole, pa tako je i moj imidž staromodan i konerzvast. Imam kao neku podužu kosu svezanu u rep i nosim one odvratne staromodne vojne jakne u narodu poznate još kao i vijetnamke. Pa tako malo ispdam iz kanona imidža, ili još bolje rečeno dress-coda turbo kulture.
U nekoliko navrata, nevoljko to moram priznati, u alkoholnim eskapadama znao sam završiti na turbo mjestima gdje sam bio uvijek u centru pažnje, kao krme u Teheranu. Međutim u Kiseljaku sam bio, kao krme u Beravcima. Normalna stvar.

U Kiseljaku smo bili čitavu noć i kada smo došli u Sarajevo već je zora dobrano rudila, Božmeprosti, tad pošten svit ustaje, a kući se vraćaju taksisti i žene sumnjiva morala.
I što reći na kraju. Ono što je mene iznenadilo a to je količina omladine odnosno mladeži koja se sjati subotom u Kiseljak. Kod nas u kozmopolitanskom Slavonskom Brodu najveći udari budu kada se studentska stoka vrati za Božić/Uskrs i opet ne bude toliko milijunsko mnoštovo kao u Kiseljaku. Ovdje ljudi ko u Kineziji kad se druže poslije izbora.
Druga stvar – pošto nisam pobornik Balkanske MTV nazovimo je kulture – to nije moj štih. Opet ko voli – bujrum i svakako je nešto što treba vidjeti.
Osim mamurluka, postoji još jedna, gora stvar – cijelo vrijeme mi je ona stvar od Mile Kitića u glavi:
Šankeru noćas budi drug/cijele noći piće toči i tako u krug/ Šankeru prijatelju moj/ ako je zaboravim,bit ću dužnik tvoooooooooooooooj
Najjači mi je dio u toj “pjesmi” stih: ide negdje sa ekipom, brže bolje mojim džipom
Odakle mi džip, jadan ne bio?! I onda kažu: “Diraju me narodnjaci, nađem se u njima…” Ma odakle ti džip, pitam te ja, jadan ne bio?!
Toma Zdravković je one and only. Kafana je moja sudbina, Tužno leto, Ej Branka, Branka… to su bile pjesme.
Danas je samo nalij se džina, vozi džipa i reži vene.
Zato sam ja nazadan i konervast, a ne progresivan.

Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak.

Post scriptum kao dodatak na sve gore – ova priča će dobti svoj nastavak, kako je dogovoreno s mojim ex-cimerom nakon osamdesettreće pive u Kiseljaku, i to u formi – Fenomen Pale.
Pa da vidimo kako braća Srbi derneče.
Šankeru…

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *