Kaže meni baka danas poslije ručka: “A ti to ideš poslom u Vukovar ili onako… da ti guzica vidi puta?”
Normalno je zaključiti da ja u Vukovaru nemam nikakog posla, a poznato je od davnina da imam propeler u guzici koji me goni stalno negdje, pa joj onda i odgovorih: “Odo da mi guzica vidi puta!”
Inače, izraz “da ti guzica vidi puta” je jedan od mnogobrojnih narodskih izraza koje nisam nikad shvatio, počevši od činjenice da za početak guzica nema oči s kojima bi gledala. Osim ako slučajno ne progleda na hemeroide, što je u mom slučaju, da kucnem u drvo (kuc-kuc) barem zasad neizvedivio.
Druga stvar, da i guzica ima oči ili da progleda na hemeroide opet što bi vidjela? Pa veliko ništa, jer je guzica tokom puta utonuta u sjedalo prevoznog sredstva. Time dakle, ustvrdivši da se jedino onda može raditi o nekakvoj narodskoj metafori – može se zaključiti da je guzica putnik nenamjernik – u narodu također poznat kao lelemudan.
No dobro.
Moj drug Strizibuba i moua tako s vremena na vrijeme sjednemo u kola, on ćaći ukrade kola i ENC gedžet pa onda uludo palimo naftu i trošimo gume, Bože sačuvaj.
Jednom smo išli eto silom prilika, kao danas što smo išli u Vukovar, u Osijek, pa je to bio svojevremeno putopis koji je na mene navukao bijes i ogorčenje mnogih građana Osijeka, u narodu poznatih pod kolokvijalnim nazivom “Lege” koji su maltene pribili na stup srama Slavonije i Baranje iako sam ja, eto imao najbolju namjeru.
Al’ kako kaže filozof iz naroda: “Put do pakla popločen je dobrim namjerama” ili kako bi Ratko Milić – Koko, protagonist cijelog serijala knjiga za omladinu iz pera Ivana Kušana rekao: “Misliti je drek znati”.
Upravo tako, misliti je drek znati, stoga se ja u ovom kratkom putopiščiću popraćenim fotografijama neću niti jednom rečenicom osvrnuti na Osijek.
Genijalnom providnošću naše genijalne Vlade kojoj je na čelu genijalni providni doktor premijer i mi Slavonci imamo još brdo autoputa koji uz postojeći socijalističko-komunističko-nazadnjački auto-put Bratstvo-jedinstvo imamo i kapitalističko-hrvatsku-naprednu auto-cestu koja nosim ime ‘Slavonika’, a dio je famoznog koridora Budimpešta – Ploče.
Zašto se cesta zove Slavonika, a ne recimo Slavoniana ili Šokača turbo-brznica meni je, iskreno da vam kaže, nejasno. Ne znam na što treba asocirati ovaj sufix -ika.
Možda ne bi bilo zgoreg pripromenuti da Osječani, koji se neću doticati u ovom putopisu, u svom gradskom slengu imaju dosta riječi koje završavaju s tim sufiksom. Pa onda tako recimo za svjetski poznatu plažu Copacabana koja se nalazi na obalama velebne euroazijske rijeke Drave kažu “Kopika”, a recimo kada španciraju velebnom avenijom koja nosi ime po poznatom biskupu J.J. Strossmayeru onda kažu “Štrosika”.
Ne bih ništa preudicirao, ali mislim da je osječki lobi zajedno sa slobodnim zidarima, udruženim razvijačima pita i licitarskom ložom nekako utjecao da naša velebna vlada nadjene ovo ime auto-cesti.
A možda i nisam u pravu, iako mislim da jesam, ali da se opet pozove na Ratka Milića – Kokoa: “Misliti je drek znati.”
Rekao sam da neću spominjati Osijek niti jednom rečenicom, pa tako niti jednom fotografijom, da ne bih opet na sebe navukao srdžbu&bijes osječkog življa. Ipak ovdje imamo jednu zgradu, odnosno nekakav kompleks koji se možda i tehnički ne nalazi u Osijeku, a možda se i nalazi, ne bih najbolje znao pošto nisam vrstan poznavatelj administrativno-teritorijalnih granica Osječka općine, ali mislim da je fotografija zanimljiva time više što ja ne znam što je to. Odnosno što je to neka bilo.
Pa ukoliko netko zna i može pomoći, slobodno nek viče.
Tenk M-84, ponos jugoslavenske vojne industrije, najvećim dijelom rađen i sklapan u tvornici Đuro Đaković Specijalna Vozila u Slavonskom Brodu.
Svojevremeno predstavljao je najbolju inačicu poznatog sovjetskog tenka T-72. Ovaj tenk je uništen u Bitci za Vukovar i to na Trpinjskoj cesti koja je dobila naziv “Groblje tenkova” jer su hrvatske snage imale nevjerovatan uspjeh pri uništavanju kolona tenkova JNA.
Spomenik zapovjedniku obrane Borova Naselja, legendi domovinskog rata general-bojniku Blagi Zadri koji je najzaslužniji za organiziranje obrane Borova Naselja, i time najzaslužniji za nevjerovatne uspjehe na Trpinjskoj Cesti. Prvi je vodio svoje suborce u borbu, a u zadnjoj borbi je je stradao od rafala puškomitraljeza s jednog oklopnog vozila JNA.
Kuća preko puta spomenika Blagi Zadri i “Groblju tenkova”.
Vukovarski vodotoranj je, ne samo simbol ratnog Vukovara, nego i simbol domovinskog rata. Impozantna građevina, moram priznat, najveći vodotoranj koji sam ikada vidio. Dugo se debatiralo što sa vukovarskim vodotornjem i mislim da je odlučeno da se neće obnavljati, nego da će ostati uspomena na stradanje Vukovara.
Samostan i franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova su u ratu teško stradale. Danas je samostan obnovljen, a u crkvi radovi i dalje traju, koliko sam uspio vidjeti – pri kraju.
Na Dunavu.
Rijeka Vuka, po kojoj je i Vukovar dobio ime.
Brodica usidrena na Dunavu koja se zove “Tufna”! Genijalan naziv za brodicu. Iako brodica nije tufnasta, ili barem koliko sam ja vidio, nema niti jednu tufnu – ime je čista petica. Meni je riječ tufna sama po sebi zanimljiva jer je zapravo nisam nigdje niti čuo izvan Slavonije, ali opet ne mogu reći da je to neka naša riječ. A iskren da budem nema niti Klaića u kući.
Ali zato imam enciklopedijski rječnik… baš ću pogledat.
tufna ž mn tufna/-i> reg. točkica, mrljica (ob. kao uzorak, na tkanini i sl.) //tufnast prid. koji je ispunjen tufnama, točkast. *njem. Tupf
Dakle germanizam. Googlanjem sam otkrio da je i poznata u B&H, pretpostavljam da je poznata i dalje. Samo, eto zanimljivosti, nikad tu riječ nisam čuo van Slavonije.
Daljnim goooglanjem sam uočio da i postoji hostel Tufna u gradu Osijeku za koji sam rekao da se neću osvrnuti niti jednom rečenicom u ovom postu.
I dalje na obali Dunava, ova zgrada me podsjetila na jednu zgradu u centru Srebrenice.
Valjda sve spaljene zgrade isto izgledaju da podsjete na zlobu i idiotluk.
Hotel Dunav
Silos Đergaj kod Bršadina.
I tu završava naša kratka vukovarska priča.
Prošli smo kroz mnoge gradove, počevši od Osijeka za koji sam rekao da neću spominjati niti jednom rečenicom u ovom postu, pa dalje Vinkovci i Županja i na kraju – back to Brod.
Iako sam izostavio sve ove gradove, ponajviše zahvaljujući činjenici da smo prošli kroz njih samo brzinom svjetlosti, ipak ne mogu da se ne osvrnem na jednom nezaobilanzno mjesto na karti Slavonije.
To su dakako, Gundinci, centar svijeta, vrelo civilizacije, prvo mjesto pored omražene Babine Grede.
Kratka crtica iz povijesti. Zašto se Babina Greda zove baš tako. Naime, Babina Greda, kažu mi vrsni geografi, geomorfolozi, geodete, gerontofili i ostali ge-ljudi nalazi se na blago povišenoj ravnini koja se stručno zove – greda. Eh ti, i stručnog izraza…
Uglavnom, sada legenda ruralna kaže da je na toj gredi na kojoj je danas Babina Greda, neka baba koja se eto recimo da se zvala Manda imala tu nekakvu zemlju. Na gredi. A inače, specifičan je položaj Babine Grede jer ju okružuju tri vode (iskren da budem, nikad nisam vidio nikakvu vodu iako sam bio u Babinoj Gredi na kirvaju bio… pa jednom sigurno!). I šta se dogodilo, poplavile vode i jedino baba Manda ostala suva na svojoj gredi.
I otada je to Babina Greda.
Tako barem kažu Babogreci. Inače Babina Greda je vrlo specifično selo, svakako preporučujem da pročitate ove tekstove.
Ali Gundinci zato. Velebno selo. Šoru nikad kraja. Dobilo ime po gunji, odnosno po dunji. Voću koje ima zadatak da se stavi na ormar i da miriše. Vrlo jednostavno zapravo.
Ovo je roditeljska kuća mog kuma, naravno u Gundincima. Pa šta vi mislite da bih ja uz’o kuma od bilo kud. Je, al ma’unu.
Gundinci i možda Živince. To jedino dolazi u obzir.
Ne bilo zgoreg da završim s gundinačkim bećarcem:
Mala moja, evo ti ga evo
Pa sa njega – gledaj Sarajevo
