Biciklistička staza Slavonski Brod – Gajna

Recesija je, kriza je, na čelu države nam je srebrna lija. Reko bi čovjek zlo i naopako. Situacija od zla oca i još gore matere. Treba se štedit, treba se racionalizirati. Ipak to ne znači da život treba stati, naprotiv, kao što bi rahmetlija Freddie Mercury rekao:“Show must go on”, a nešto prije njega rekao je i slično i Marko Aurelije, samo na latinskom: “Navigare necese est” a u našoj slobodno prevednoj inačici na hrvatski jezik koristio je taj izraz i onaj lik što je bio nekad premijer nam države i to sloganom: “Idemo dalje!”.
I zaista idemo dalje, međutim ako idemo dalje ne moramo nužno ići dalje osobnim automobilom, vlakom, avion, autobusom ili borbenim vozilom nego dalje možemo ići i recimo biciklom. Bicikl je mirikl što bi reko Čeh, to je budućnost, ne može valjda milijarda Kineza biti u krivu. Da o ekolološkoj strani i ne pričamo.
Tako da sam ja odlučio napraviti putopis koje znam napraviti sporadično na ovom svom skromnom blogu međutim zbog trenutnog stanja (ili kako je meni u odbijenici MOZŠa za stipendiju rečeno: “zbog poznatih financijskih teškoća”) odlučio sam da zaobiđem sva prijevozna sredstva koja troše benzin, dizel, kerozin, metanol, kravlju balegu, struju ili neki drugi energent i da se odlučim za vozilo koje koristi moju , što bi braća Srbi rekli – sopstvenu snagu. Pošto nisam neki šetač, a romobil, skateboard ili pogo-štap ne posjedujem, odlučio sam se za svog crnog pastuva zvanog Đuro, sorta autohtoni južnokalifornijski baciklo. Ili točak što bi mi Šokci rekli jednostavno.

Prije par dana krenio ja na kavu u obližnje selo, 20km udaljeno od Slavonskog Broda, a zove se Oprisavci, pitoreskno selo u brodskoj posavini. Lijepo selo, župnik u selu vlč. Sokolović, meni predavao inače filozofiju u srednjoj školi. To su neke osnovne generalije. I tako sjedim ja u lokalnom kafiću koji se zove “Babilon” smještenom točno prekoputa seoske crkve i promatram kako prolazi čorda. Čorda vam je inače kad se blago vraća sa ispaše, u ovom slučaju krave, zapravo dosta i rijetka pojava u novije vrijeme, al eto Bogu hvala, u Oprisavcima se i taj običaj zadržao. Idu krave same svaka svom domaćinstvu, a zanimljivo je bilo da je jedna krava ničim izazvana došla na relativnu bilzinu meni, pogledala me i zamukala. Ničim izazvana. Nije mi baš bilo svejedno, pošto nisam ja baš ljubitelj krava, velika je to beštija i rogata, a ja dijete ipak gradsko. Al ipak sam se stoički držao i srkao kavu kao da me ne tangira ni pola posto njeno očigledno provociranje. Laknulo mi je kad je otišla ipak.
Srknio ja kavu, platio, uzjahao Đuru i krenem nazad put Slavonskog Broda kad ugledam znak kraj skretanja za zaštičeni krajobraz “Gajna” na kojem nacrtam čova na biciklu s kapom (ko mene da su nalipili na znak) i piše: Sl. Brod – Gajna. Nešto mi je govorilo da se možebitno očigledno radi o biciklističkoj stazi koja vodi iz Slavonskog Broda put Gajne (i vice versa vjetrovatno) i ja sam odlučio da moram probati tu stazu pa što onda nebih napravio i mali putopis. Stoga slijedi putopis, odnosno opis biciklističke staze “Slavonski Brod – Gajna”.

Biciklistička staza počinje na samoj sjevernoistočnoj granici grada, tj. kod brodskog Avenue Malla koji se zove “Supernova” odnosno u blizini OBI-a. Početak staze označen je kartom koja je gore i prikazana.

Ipak sam ja napravio i svoju kartu kretanja koja je možda bolje vidljiva. Žutim strelicama označena je biciklistička staza (ili bolje rečeno “trasa”) Slavonski Brod – Gajna, a ovom nekom magenta T-Com bojom moja povratna ruta kroz posavska sela.

Biciklistička staza je obećavala puno na samom početku, no to nije potrajali dugo jer nakon jedva pređenih stotinjak metara ovako je naprosto završila u travi. I tih stotinjak metara je sve što se može pričati o “stazi”. Jer staza bi trebala, barem po mojoj nekakvoj izopaćenoj logici, podrazumjevati poseban put za bicikliste. Međutim taj poseban put je dugačak, kao što sam rekao, stotinjak metara a ostale kilometre “staza” se dijeli s ostalim sudionicima u prometu, odnosno odvija se po državnoj i nekoliko županijskih cesta.
Silom prilika sam, eto, u nekim bratskim republikama poput SADa i SR Njemačke imao prilike vidjeti biciklističke staze koje su uređene kroz razne krajobraze, šume, gajeve, močvare i štajaznam šta već sve ne. No dobro.
Prokleta je Amerika i zlato što sja.

Ovo je bila moja prva zamjerka. Iako je biciklistička ruta lijepo zamišljena da vodi kroz razna pitoreskna sela u brodskoj okolici, jednostavno mi nije jasan onaj koji je rekao da ruta treba ići nadvožnjakom preko autoceste i to nadvožnjakom, dijelom magistrale, tj. državne ceste, kada nešto niže dolje ima perfektno dobar pješački nadvožnjak koji skrati put za nešto sitno ali je mnogo manje opasniji od ove prometne prometnice.
Stoga sam ja napravio prvo i jedino odstupanje od trase, jer nisam imao suicidalne namjere, i vratio se nazad i prešao autocestu na pješačkom nadvožnjaku.

Evo zar ovo nije puno ljepše. Tim više što s druge strane nema ovakvih prepreka pa se može zafurit nizbrdo fino bez kočenja u podnožju.

S onu stranu autoceste nalazi se pitoreskno selo Bukovlje, gdje sam kao klinac često išao na kirvaj, a tud se slavi sv. Terezija. Razlog tomu je što mi je pola familije iz Bukovlja, pa meni onda Bukovlje dođe skoro kao hometown. Iako sam rođen i odrastao u dalekom Slavonskom Brodu koji se nalazi velikih 6km južnije.
No da se vratim na trasu ili “stazu”. Dakle na raskrižju možete lijevo u Firov Kraj, pa dalje do Podvinja kod pekmezara, ali nas to ne zanima, nego treba skrenuti desno prema downtown Bukovlju pa i dalje prema Vranovcima.

Kad se prođu Bukovlje i Vranovci dolazi se na ovaj nizbrdno-uzbrdni pravac koji se zove, a kako drugo nego – Dolac.
Moram pripomenuti, ovo je i potencijalno najopasniji dio rute zato što ovdje vozači imaju tendenciju testirati svoja vozila do krajnjih granica brzina.

Kraj Dolca i znak da se skreće lijevo prema selima Šušnjevci i Korduševci, a i dalje prema jezeru Ljeskove Vode.

U Šušnjevcima znak kraj crkve sugerira da se ide ravno, iako su jedina dva moguća pravca lijevo i desno, u ovom slučaju desno jer se tako pruža glava cesta. Inače u Šušnjevcima sam zaradio svojih prvih sto kuna od fizičkog rada jer sam kupio šljive kod prijateljevog rođaka. Il je to bilo u Korduševcima? Davno je to bilo.
Il je bilo 200 kuna? Idemo dalje.

Sada znak sugerira da skrenemo nekom baji u dvorište, jer moguća dva pravca, kao što je vidljivo, su lijevo i ravno. Međutim ovo ravno zavija ka desno nešto dalje, pa valjda zbog toga desno.
Inače ova cesta ravno ili desno, kako se uzme, za mene je predstavljalo veliku enigmu jer nisam nikad bio tu. Koliko se ja mogu sjetiti.

Selo koje se zove – Vrhovina. Krajnje sjeverna točka rute, staze ili kako već. Ja moram priznat da nikad nisam čuo za to selo. Eto sramota, znam, ali ne sjećam se da je iko ikad spomenio ovo selo, niti sam ja tu ikada bio. Ali za sve postoji prvi put.

Idilična slavonska panorama. Sijem žito raste vjeverica.

Ovo je pogled, takoreć vulgarno, “zguza” – odnosno ovo je cesta koja vodi iz Vrhovine ka Klokočeviku.

U Klokočeviku znak nam pokazuje da treba skreniti desno i spustiti se turbo ravnom cestom u selo koje se zove Trnjani. Jedna od ljepših relacija inače koju nažalost nisam slikao jer da sam stao slikati izgubio bih inerciju koja me pogonila dolje.

No eto ipak komadić, kraj te ceste, i znak koji nam kazuje lijevo, odnosno opet ka istoku ovaj put prema selima Selna i Garčin.

U Garčinu nisam mogao a da ne stanem i da ne slikam spomen ploču Vjekoslavu Klaiću koji se ovdje rodio. Eto još jedan zanimljiv detalj za sabrane gluposti moje malenkosti. Ja sam donedavno mislio da se u Garčinu rodio Bratoljub Klaić, autor meni najzanimljivije knjige u Hrvata: “Riječnik stranih riječi”. Da bi stvar bila gora, uvjerio sam sijaset ljudi u to. Ali evo, da se riješi jednom za svagda – Bratoljub Klaić, iako također Slavonac, nije se rodio u Garčinu nego u Bizovcu, poznatim po toplicama, a inače u blizini Valpova, ili za one kojima još nije jasno, relativno blizu Osijeka.
Prokleti Osijek, sva slavonska blaga slijevaju se na obalu Drave!

U Garčinu, kao što znak sugerira, skreće se desno prema Bickom selu.
Jamačno se pitate zašto se Bicko Selo zove baš tako. Naime ovo selo ima dugačku biciklističku tradiciju. Biđani su vrsni biciklisti od vajkada. Malo je poznata činjenica da je badžo, ili pašanac Lancea Armstronga baš iz Bickog Sela. U Bickom Selu je od dolaska Šokaca na ovo područje vožena utrka Turni đir Slavonije, a zvao se tako jer se điralo po Slavoniji na bicklu, a zna se da se na biciklu sjedi turom, il da prostite dupetom. Kasnije su u znak zahvalnosti pionirskom pothvatu biciklističkih utrka Biđana dvije najpoznatije svjetske utrke preuzele nazive – Tour de France i Giro di Italia. Bicko selo je koljevka biciklizma. To je dosta slabo poznati faktografski podatak, ali eto tako je.

Slavno Bicko Selo presjekla je žila kucavica ovog dijela Europe, autocesta Bratstvo-Jedinstvo ili danas autocesta A3-samo-što-je-nismo-prodali-turcima.

Slavno selo Oprisavci. Ne znam zašto, ali meni jedno od dražih sela u brodskoj okolici. Možda zbog čorde. Nemam pojma, ali jako mi se sviđa ovdje.

I zamislite ovo, dođete pred sam kraj rute, staze ili kako već i nema znaka na raskrižju kuda da idete! Ne znam kako je to uspjelo promaknuti realizatorima ovog projekta. Srećom pa sam ja u Oprisavcima kao kod kuće. Dakle na raskrižju kod Crkve skrenuti desno u smjeru Poljanaca i drugih sela. Ravno cesta vodi do Svilaja pa i dalje do Babine Grede ako ste baš uporni.

 

I evo nas na samom kraju! Zaštičeni krajobraz Gajna.
Drumroll
DR DR DR DR DR DR DR DR DR

Pa i nije nešto, ha?
Livade, močvarica i krave što pasu. I sve ograđeno.

 TIP: Pauzu napravite u kafiću Babilon u Oprisavcima, prekoputa crkve. Naime i zaime, to sam htio i ja, al meni nešto pade napamet da ja kao napravim u nekom drugom kafiću recimo u Poljancima ili Trnjanskim Kutima. Kadli vraga! Nijesam birtije na glavnoj cesti našao do Vrbe, što je već maltene predgrađe Slavonskog Broda! Stoga, kava i odmor u Babilonu.

 Ovom znaku se obradovah jako jer sam već poprilično bio umoran a nisam napravio poštene pauze nikako do same Rušćice. A i vode mi ponestalo, a na đermu kod Kuta nikog nije bilo. A nije ni škripao doduše.

I na kraju moj pokušaj slikanja židovskog groblja koje je opasano visokim zidom.

Kako na kraju završiti.
Pa eto. Kratak putopiščić. Kao što sam na početku rekao, je kriza, ali ploviti se mora preko sinjeg mora, pa skejt pod noge, bicikl pod sebe, stanite na pogo-štap i idemo plovit. Jer se mora. Pa dok se boje ne otope.

Bis bald!