Od kada je najavljeno snimanje ovog filma nestrpljivo sam isčekivao da novi Tarantinov ugleda mrak kino dvorana. Naime, veliki sam poklonik lika i djela dotičnog gospodina još od kad sam kao pubertetlija na nekoj izlizanom VHSu iz videoteke pogledao prvi put Pulp Fiction. Poslije toga niti jedan film više nije bio isti. Kako za mene, tako i za mnoge.
Tarantinovi filmovi imaju takav nekakav utjecaj na mene gdje gledanje filma poprima nekakvu vanzemaljsku dimenziju. Kada sam gledao Kill Bill nisam mogao s lica maknuti nekakav blesavi smješak i osjećaj dragosti dok se Beatrix kroz krvavi pohod osvećuje. Koliko god zvučalo bizarno&morbidno.
Na kraju Death Proofa skoro sam ko nabrijana djevojčica na koncertu Beatlesa počeo skakati kada se dogodio preokret. Koliko god to zvučalo blesavo.
Inglourious Basterds ili Nemilosrdni Gadovi kako su preveli u Hrvatskoj, odnosno Prokletnici kako su preveli Srbi, a preko srpskog distributera pod tim prijevodom film je došao i u bosanska kina film je koji je Tarantino definirao kao “špageti western u nacistima okupiranoj Francuskoj”.
Sinopsis ukratko – Bastardi su dakle skupina židovsko-američkih vojnika, specijalaca koji u Francuskoj za vrijeme WWII imaju jedan zadatak a to je unositi paniku u njemačke redove tako što brutalno ubijaju i masakriraju njemačke vojnike. Put Bastarda se u vihoru rata ispreplete se sa sudbinom Shoshane Dreyfus, francuske Židovke kojoj je brutalno pobijena obitelj i koja traži svoju osvetu. Toliko je dovoljno.
Iako izraz “špageti western” izgleda u najmanju ruku čudno (neću reći neprimjereno) ljubitelji ovog žanra primjetit će veliki utjecaj majstora ovog žanra Sergia Leonea, što je na kraju krajeva i sam Tarantino više puta napomenio.
Ovakav spoj zapravo i nije čudan, veliki majstor westerna Sam Peckinpah (Divlja horda, Patt Garrett & Bill The Kid…) snimio je genijalan (anti)ratni film Željezni križ.
Zanimljivost vezana za Željezni križ – ovaj film je sniman u Sloveniji i okolici Zagreba s tehničkom podrškom koju je dala JNA (kamioni, tenkovi…) a u filmu se u ulozi ruskog vojnika-dječaka pojavljuje Slavko Štimac. U jednom djelu filma ruski kamioni (koji su zapravo TAMovi) prolaze cestom a ruski vojnici (jugoslavenski statisti) pjevaju: “Oj Kozaro”. Vjerovatno nisu znali pjevati ništa rusko. Uglavnom filmoljupci ne bi nikako smjeli propustiti ovaj film.
Iako se vidi utjecaj špageti westerna, utjecaj makaroni borbe , tematika slična Željeznom križu i Dvanaestorici žigosanih opet je to jedinstven Tarantinov film koji će vjerujem dostići kultni status kao i Pulp Fiction.
Iako sam bio donekle upućen u radnju filma, iako sam bio “nabrijan” da ga pogledam, iako sam veliki fun Tarantina čini mi se da sam debelo podcjenio film. Od samog početka filma toliko sam bio oduševljen preplavljen raznim emocijama i kad je film završio bilo mi je žao što je film već završio. Film inače traje 2 i pol sata.
Ne sjećam se kad je neki film ostavio toliki utisak na mene, tako da sam dva dana poslije opet otišao u kino, kupio kokice i još jedanput ga pogledao. Kao što Vnukkaže: Tarantino je još jednom pokazao kako je majstor nad majstorima.
Da je majstor… majstor je.
Tarantinov trademark je svakom funu vidljiv – dugi napeti dialozi, specifični kadrovi (poput trunkshota, ovdje zamjenjen “corpse-shotom”), fetiš ženskih nogu i tako dalje…
Ono što je na najvišoj razini to je profil SS pukovnika Hansa Landea kojeg glumi izvanredni austrijski glumac Christoph Waltz. Tarantino je rekao da ovaj lik ne bi nitko bolje odglumio od Waltza i mislim da će svatko tko je pogledao ovaj film složiti. Waltz bi, po meni, trebao dobiti Oscara.
Svi njemački glumci su inače bili na visini zadatka, i mogu reći što mi je žao što nisam u mogućnosti da ih nekad češće vidim.
Naravno, vidim da je bilo i ljudi koji su bili vidno iznervirani Tarantinovom fikcijom i odstupanjem od povijesnih činjenica, međutim ako netko želi gledati realan WWII onda preporučujem da ostanu kod kuće i upale National Geographic koji sad ima odličan dokumentarni serijal, WWII u boji i HD-u (ovo zadnje mi nije jasno kako su to digitalizirali) i uživaju.
Ostalima koji cijene film kao umjetnost, koji cjene odličan scenariji, odličnu glumu i sve ostalo – preporučujem ništa drugo doli trk čim prije do kina.
You know somethin’, Utivich? I think this might just be my masterpiece.
