No me gusto telenovelas

GRANDE FINALE SAPUNICE

Un hacienda u Mexicu. Raskošna i grande. Dvoje likova – Jimbo i Inmaculada. Svađa muy dificil.
– żPor qué no me amas JJJJJiiiiimboooo?! (dreždi Inmaculada, Concha odmilja pljunuvši Jimbu u oku odmjereno al hotimično izgovorivši HHHHHiiiiimbo)
– ˇPor qué soy comunista! (odgovara ponosito i stasito Jimbo)
– Jimbo, ˇno eres comunista! Eres un perdido Papa! (odgovara Inmaculada, odmilja Concha, te kida mu s prsa revolucionarnu SMB košulju. Jimbu se sada vidi papinski palij)
– ˇNoooooo! ˇNo es posible! żPor que, ˇMadre de Dios?!
– ˇSi! ˇEres madre de mi madre!
– żSoy tu abuela?!
– Si, y mi cuńado tambien.

Jimbo saznavši da je Končina baka i šogor, te izgubljeni papa ničice pada na zemlju. Maria, pokvarena kuharica iz hacijende skida masku. To je njegov zli brat-ujak blizanac. Vadi pistolero i puca govoreći:
– ˇVaya con Dios, Jimbo!
Jimbo es muerto.
Concha odlazi u noć s Mariom, mali Pepe je našao napokon svoje klikere a babi Josefi iz komšiluka je napokon progledalo kurje oko.
El final.

Nisam nikad bio ljubitelj telenovela ili sapunica kako bi to po naški narod rekao smatrajući korisnijim ubijati sive moždane stanice kakvim lošim alkoholom nego lošom produkcijom s onu stranu Atlantika. Ipak ne mogu reći da se nekih ne sjećam koje su na ovaj ili onaj način obilježili naše živote s ovu stranu Adriatika.
Moja generacija je odrasla na Santa Barbari na kojoj smo naučili svi engleski kao i to da će Cruz (odnosno Gruz kako su ga sve babe zvale) prohodat sa Eden (koje su sve babe zvale Eden, po Vuku) čim ova snagom kalifornijske volje ustane iz invalidskih kolica.
Kako je završio rat na našem poluotoku tako je nekako i završila saga zvana Santa Barbara, što je našoj državnoj televiziji omogućilo prodor nove (anti)kulture iz zemalja Latinske Amerike pod imenom telenove, ili po američkoj prevedenici sapunica. Sapunica (soap opera) je naziv koji se za ovu vrstu showa koristi od najranijih dana, a ne zato što se, kako bih ja recimo odmah pomislio, razvlači kao sapunica nego zato što su prvi sponzori ove umjetnosti bili proizvođači sapuna.
I tako se sjećam i ja dok sam bio mladi adolescent u nastajanju da je bila popularna stanovita Rosa Salvaje, koja je bila neka mala crna ubožna curica koja je živjela u nekom meksičkom slamu a bila je smrtno zaljubljena u stanovitog Ricarda koji je eto silom prilika bio naočiti visok tamnoputi (alto y moreno) mladac koji je imao para kolko ni kokuz ne bi mogao nasanjati. Završilo je naravno sretno tako da se udala za njega, a ministar im je asfaltirao prilaz do škole.
Poslije toga ih je bilo još more, a uglavnom su imale iste sastojke. Dobar temeljac nesretne ljubavi, nesređenih obiteljskih odnosa (incest i ostalo) podosta, mnogo mladića, djevojaka još više, maćehe, zli očusi, nekoliko mudrih žena, još više zlih, svešteničko lice i Gospa od Guadalupe.
Kako sam ja stasao kao adolescent otkrivajući parkove, klupe, gitare, vino, česta legitimiranja i ostalo sapunice više nisu bile zanimljive, dapače bile su mi vrlo odbojne kao i sam televizor.
Kad sam već kod toga – činjenica skoro da ne povjeruješ – kada sam krenuo u srednju školu pokvario nam se televizor, što se očitovalo tako da nije bilo zelene boje (!) tako da je u mom domu hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto u Francuskoj igrajući na crnom travnjaku (možda još jedan razlog zašto sam anti-sportski tip).
Novi TV smo kupili tek prije par godina.

Ipak, opet ipak, tv-novele su obilježile kulturno obzorje našeg puka, zahvaljujući odličnom terminom prikazivanja kada domaćice uglavnom gule krumpir ili peglaju veš što im je omogućavalo da metodom multitaskinga obavljajaju manje zahtjevne kućanske poslove i budu prikovane za svoje male ekrane. Tako i onaj tko nije gledao TV, ili je gledao sporadično TV bez zelene boje je znao da je Marisol pogledala. Ili da su brazilske sapunice nešto bolje od meksičkih iako čudno pričaju.
Eto i naši vrli producenti su se okušali u produkciji ove vrste zabave, što je meni bilo krajnje nezanimljivo ali opet sam, ni sam ne znam kako, u vrlo kratkom roku spoznao problematiku socijalnog života u Jablanovu. Mislim da je za to kriv mučki skrojen termin koji je, čini mi se, na TVu bio nekad prije Simpsona pa se meni znalo dogodit da odgledam koju epizodu tu i tamo.
A smijao sam se svom kolezi koji se bio navukao na Ratkatakatakakajeve nešto prije.

I sad već kad smo došli do trećeg pasusa (ne računajući nadasve konfuzni igrokaz s početka) počinje zapleto-rasplet događaja. Naime i Zaime, prije nekoliko vremena odlučim ja, tj. Jimbo da naučim neki strani jezik. Kontam ja, dobro bi bilo naučiti nakav jezik, jer eto to sad treba i tako. Moj engleski je, Bogu hvala, rather good actualy, iako se jakim pečatom južnoslavenskog naglaska, pošto su me učili British English, odrastao na američkom yeah engleskom, a na internetu čitam ovaj engleski kojem se naglaska ne čuje jelte, tako da moj engleski otprilike zvuči vrlo istočnoeuropski. GUGL RT! To je Google Earth, za primjer recimo. A šta ima veze ako imam naglasak. Ima ga i Stefan, pa to zvuči recimo simpatično.
Njemački, s druge strane, est nicht so schelcht aber nicht so gut auch. Otprilike na nivou našeg čovjeka koji je otišao arbajtovat kraj banofa u Schemevengedeningenu i koji još nije zaradio za bijelog mercedesa, al može priuštit solidnog crvenog passata. Znači prosječni šljaker koji je na pola puta svog privremenog cijeloživotnog rada u SR Njemačkoj. Dovoljno za naručit Wurst, Bier i cijenjkati se, ali nedovoljno za iole ozbiljnu raspravu, o akademskoj da i ne pričam.
Kontam ja, mogo bih ja taj njemački uobličit malo. Međutim kad sam upalio stranicu Goethe (dok je bio dete) Instituta i kada sam počeo rješavati nekakav gramatički test da otprilike vidim za koji sam stupanj nekakva muka me u donjem području abdomena ufati pa ugasih prozor browsera.
Mislim si ja, ma bit će vremena za njemački nekad u životu, možda bi bilo bolje da nešto probam, kako bi naši anglo-saksonski prijatelji rekli – from the scratch. Ipak sam ja još u cvetu mladosti.
Kratkim promišljanjem izbor je pao na neki od romanskih jezika, jer ja sam kao godinama učio latinski i kao sam nekakav klasičar a svi ti romanski jezici su, kako bi moj kum latinist rekao „seljačke verzije latinskog“.
Rumunjski sam otpisao u startu jer sam već naučio dosta gledajući reklame na National Geographicu stoga da se izbor suzio na francuski, španjolski i talijanski.
Talijanski je nadasve zanimljiv jezik, a i bio bi mi od koristi kad odem kod svojih prijatelja u Split, pošto sam u svakodnevnoj konverzaciji s njima odavno počeo koristiti talijanski rječnik.
Francuski me recimo oduševio kada sam vidio kako Hans Landa suvereneno vlada jezikom ljubavi dok širi teror i mržnju. Monsieur LaPadite! Fantastično.
Španjolski. Možda i najljepši od gore navedenih, pogotovo u kontekstu ovog našeg europskog kasteljanskog, rafiniranijeg i senzualnijeg od španjolskog Latinske Amerike.
I eto tako malo-pomalo, ne znam ni ja kako odlučih se ja na španjolski – jezik Cervantesa i gotovo pola milijarde još uvijek živih ljudi.
Odem ja u školu, dam pare i kažem: „Oću pričat španjolski/španski!“
Postadoh estudiante de espańol takoreć prekonoći.

Naravno moj ego veličine Kamčatke je mislio da ću ja propričat kroz koji dan španjolski, pa u najmanju ruku kao rey Juan Carlos Prvi.
Ipak sam ja belosvetski čovek koji je prošao birtije, gausthause, koschme, hospode i ostalo u jedno 5-6 europskih država, pet hrvatskih županija, četiri bosansko-hercegovačka kantona i ko zna koliko općina.
Da, malo sutra. Sí, un poco mańana.
Naime i Zaime, nađoh se u neobranim šljivama kada sam vidio da moji šul-kolege puno bolje vladaju predznanjem španjolskog od mene. Mene su do tada španjolski učili kalifornijski guverner (Hasta la vista, baby), Quentin Tarantino (Big cojones) i Santiago Segura (ˇmierda!).
Vrlo dobra kombinacija ako se u obzir uzme da je samo jedan od navedenih Španjolac.
I šta ću ja, pošutih se i krenem učiti ponizno.
Međutim, cijela zbrka se pokaza jednog školskog sata kada smo imali lekciju pod nazivom La familia. Svi počeše ko iz topa izvaljivati nazive za razno razne obiteljske relacije. Postoji još recimo taj problem da ja to ne znam ni na hrvatskom. Mislim znam ono – mater, ćaća, sestra, brat, baba, đed, ujak. Sve ostalo je rodo. A ima tu i tetaka, bratića, sestrični, šogora,zaova, nećaka, unuka, svastika (ja sam uvijek mislio da je to onaj Hitlerov križ), i tko zna kakvih još sve ne bedastoća. A u Bosni tek! O tempora, o mores – Lambaša Dolores! Pa daidža, amidža, sestrić, amidžić, stričević, rodica, sve neki nazivi kao da nisu sa ovog svijeta. A moji kolege sve pa tio, hermano, abuelo, sobrino, ovo-ono… pa đe ljudi to sve stigoše naučiti prije?
Nije meni dao vrag mira pa sam se dao u intelektualno promišljanje i onda napokon shvatih. Španske sapunice (koje uglavnom nisu španjolske).
Dakle odlika tih serija je što je gramatika kao i fond riječi dosta skroman. Time se lako uči. Druga stvar – pa sve se vrti oko nekih baba, tetaka, sestara i ko zna čega sve ne. Pa cijela poanta tih serija je da se ne zna ko je kome šta.
Nije meni dao vrag mira pa sam morao prokušati svoju hipotezu.
Pauza na faksu, dvije moje kolegice iščekujući predavanje ispijaju kavu iz automata. Činjenice su slijedeće: znam stoprocentno da ne uče španjolski, ali da gledaju Marichu ili kako se već zove aktualna serija. Pa da njih iskušam.
Sjednem onako, naizgled nezainteresirano i kažem, namjerno pogrešno: „Son casado…“
One me onako pogledaju zbugnjeno ko Bandić: „KE?!“
– „Ma, reko… umoran sam… učim španjolski pa malo vježbam.“
– „A nije son! Nego soy casado!“
– „A jel? A kako bi reko recimo Juan je moj ujak?“
– „Pa vrlo lako! Juan es mi tio!“


I tako sad ispred tevea čučim i španjolski učim.
Final.

httpv://www.youtube.com/watch?v=SsHJIyOytlc

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

One thought on “No me gusto telenovelas”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *