Put do Stambola

Kad god bi se bosanski fratri zakačili s lokalnim pašom, vezirom ili kime li već oni bi jednog uprtili da ide put Stambola grada na Bosfor, dali bi mu sepet zlata i onda da ide direkt Sultanu šnjim pregovarat. Da poprave crkvu ili da izvuku jarana iz nemilosti kakog zatvora tamnog vilajeta. To bi se danas kod nas nazvalo korupcija na visokom položaju, Amerikanci bi rekli diplomatsko lobiranje, a u ono doba to je bio čisti opstanak.
Kako bilo da bilo, mnogi bosanski fratri su pisali putopise o putovanjima u Carigrad, spominje to i veliki Andrić, a svakako treba spomenuti i turskog putopisca Evliju Čelebiju.

Silom prilika i ja sam se naišao na istom historijskom putu od našijeh krajeva do velebnog Stambola, pa sam i ja odlučio da poput bosanskih fratara ili Evlije Čelebije napišem koje slovo o putovanju u Stambol kao i o samom gradu.

Moje putovanje počinje u Slavonskom Brodu, velebnom gradu na velebnoj rijeci Savi i to u ranojutarnjim satima ponedjeljka 9. kolovoza godine Gospodnje 2010. i to u smjeru prema nekadašnjem glavnom gradu nekadašnje bivše nam države SFR Jugoslavije.
Vlak za Istanbul iz Beograda kreće inače u 07:50, što znači da iz Zagreba slobodno možete kreniti vlakom 315 u 23:55 za Beograd koji dolazi tamo oko pola 7. Inače vlak/voz u Beograd ulazi iz meni nepoznatih razloga brzinom od 3kph što onda traje dobrih sat i više vremena. Zašto je to tako, ne znam, dal je taktička varka ili je nešto drugo, samo znam da nisam vidio nikakav remont u blizini.

U Beogradu smo kupili turbo karte koje se zovu Balkan Flexipass. Štae to? E pa to je neka turbo karta s kojim imate 5 (slovima: pet) putovanja po zemljama Balkana (Srbija, Rumunjska, Balkan, Crna Gora, Grčka i Turska) u roku mjesec dan pa ožeži. Dakle ja sad mogu opet otići u Istanbul ako hoću jer imam važeću kartu samo je problem što više nemam važećih novaca, ili preciznije rečeno nemam nikakvih novaca.

Karta za mlađe od 26 košta nevjerovatnih 56€, a ako ste baš navršili 26 kao ja pa niste mlađi od 26, nego jelte stariji, onda ta karta košta malo manje nevjerovatnih 86€ što opet dakako nije skupo. Dakle to je jeftinije od same karte do Istanbula, a ako imate vremena i što je još bitnije volje možete brijati po Balkanu dok se boje ne rastope. Iako moram priznati da je meni ovo i više nego dovoljno brijačine po Balkanu za neko vrijeme.

U Beogradu na šalteru za međunarodne karte ne primaju evre (ne znam zašto, u Zabregu i Istanbulu primaju svakojake monete na međunarodnom šalteru) tako da preporučujem da promjenite evriće u dinare nego da čekate pola sata u redu da bi vam onda rekli da ne primaju evre. 100 evra je oko deset hiljada i nešto dinara, što znači da ako kupujete flexi 26+ ostane vam još jedno nešto manje od iljadarke što je razumna svota da se potroši na pivo ili ako ste pušač na cigarete koje su dosta jeftinije nego u Hrvatskoj, Bugarskoj ili Turskoj.
Elem nejs, nakon kupljene karte krenili smo ka vlaku.
E sad tu isto ima jedna zanimljiva informacija. Naime u Beogradu, nakav Turčin traži rezervaciju za kušet kola do Istanbula, inače taj vagon je jedini vagon koji će se dofurati direktno iz Beograda za Istanbul. Mi mu naravno nismo htjeli dati pare, međutim i ta priča će imati kasnije svoj nastavak. Inače taj vlak se u Nišu razvaljuje na dva vlaka, jedan dio vagona ide za Skopje, a drugi za Sofiju, tako da ako budete putovali svakako pitajte konduktera koji je vagon za Sofiju. Inače vlak koji ide za Skopje, ide za Solun i također u Istanbul samo što dolazi dan kasnije u grad na Bosporu tako da ne preporučujem tu varijantu.
Dakle od Beograda do Sofije ste mirni ako sjednete u pravi vagon, a i ako ne sjednete uvijek se u Nišu možete prebaciti u vagon za Sofiju.

Inače od Niša pa sve do bugarske granice ja sam vikao kad dođemo u Bugarsku počinje rock’n’roll vjerovatno ni sam ne sluteći razmjer tih mojih proročkih riječi. Inače ulazak u Bugarsku, tj. Europsku Uniju prošao je poprilično dobro. Taj vlak je uglavnom krcat backpakerima Europe i Amerike, te babama švercerkama cigara. A ja i stvarno ne vidim razloga zašto bi itko drugi putovao Balkan Expressom. A nikada mi vjerovatno neće ni biti jasno po čemu je taj vlak express.
Carinik je pito nacionalnost, ja mu pokazao putovnicu, a on samo kratko: “Hrvat! Šta imaš od stvari? Lični stvari?” – “Da.” – “Dobro, Hrvat!”. Potom se preselio u drugi kupe maltretirat neku babu švercerku koja je kod sebe imala više cigareta nego dobroopskrbljeni zagrebački kiosk. Inače, vagoni su toliko razvaljeni tako da se cigarete mogu potrpati u svaku moguću rupu.

Granični prijelaz Dimitrovgrad – Kalotina

Put do Sofije je prošlo uglavnom uz bugarsko pivo koje se zove Astika i koje je jednako loša kao i Osječko pivo, ali je bilo hladno a i nismo nešto bili zainteresirani kvalitetom ako se uzme u obzir da smo od Niša do Dimitrovgrada popili sepet Lavova i Jelena. Ko na safariju.

Bugarska prometnica nam maše u Kostinbrodu

I kako sam ja najavljivao rock’n’roll je počeo upravo ni više ni manje nego u glavnom gradu europske nam republike Bugarske. Mi smo onako uljuljani sjedili u kupeu, supijani kada je vlak stao u Sofiji. Na prozoru se samo ukazala masna bugarska faca: – “Istanbul?”
– “Da.”
– “Pa hajde van, vreme je!”

Kada izađete u Sofiji na kolodvoru okružit će vas bataljon masnih bugarskih željezničara koji gledaju način kako da vas opljačkaju. Stoga kad izađete iz vlaka, i kada vam se prvi takav naljepi na vas sterajte ga odmah u onu stvar. Evo što se nama dogodilo prvi put u Sofiji. Drugi put je bilo još tragičnije, ali to tek u jednoj od nadilazećih epizoda.
Daklem, izlazim ja iz vlaka u Sofiji kad eto masnog crnog Tute: – “Prijatelju, moraš da kupiš rezervaciju!” 
Međutim kako sam ja bio supijan nisam se obazirao na njega nego sam mu rekao da mi pokaže gdje ima piva. I odvede on mene u pothodnik i tamo neka trgovina. Izvadim ja 10€: – “Daj mi sve piva za ovo!”. I sada se teta Bugarkinja počela derat na mene kako ne primaju evriće nego samo leve, dok je masi Tuta meni trpao pivo u ruke. Kada mi je potrpao 5 dvoguza (dvolitri/krmača) počeo se derat na tetu u trgovinu i nešto sam skontao da joj je rekao da će joj on dat leve da mi samo da pivo. I uglavnom izađemo mi iz trgovine, ja s ruksaskom, torbama, pivom kad kaže masni Tuta: – “Daj pari!”, na što sam se ja gromoglasno opalio smijat. Rekoh mu: – “Ne dam!”. A on: – “Daj 5 evra za informaciju!” na što sam se ja još gromoglasnije opalio smijat. On se nemilice cjenkao samnom i kad je vidio da mu ne dam pare, ukrade mi pivo iz ruku i pobjegne. Meni je to zapravo i dobro došlo jer ih nisam sve mogao nosit.
Taman kada sam došao do vlaka pojavljuje se drugi masni željezničar, širi ruke: – “Prijatelju!” Nije mi se nitko tako nikad obradovao. I uglavnom grli on mene i govori mi kako je sve sređeno i kako će njegov jaran sve nama srediti u Dimitirovgradu i da se ne brinemo. I priča on priča, naravno ja njega uopće ne razumijem, kakav Dimitrovgrad, pa sad smo ga prošli u Srbiji (da bi se kasnije ispostavilo da ima i Dimitrovgrad u Bugarskoj). Traži i one pare. Reko nemam, al pivo ćeš popit samnom. Pa baš me razveselio, nikad mi se nije nitko tako obradovao u životu.

Masni Tuta pije naše pivo.

Ispostavilo se kasnije da je Tuta jednoj drugarici što je putovala s nama, nakva Amerikanka s violinom (mislim stvarno i ti Amerikanci stvarno nisu normalni – 20 godina, žensko, putuje sama po Balkanu… katastrofa) uzo 10€ i rekao da joj je to za rezervaciju za kušet i da će on doći po nju kondukter u Dimitrovgradu. Aha, how yes no.

Sofija aka Europska Unija

Put od Sofije do bugarskog Dimitrovgrada smo proveli u nekakvom vagonu koji je bio dosta sličan onim vlakovima lokalnim, jelte bez kupeja, kao ovi naši naguzni vlakovi. Što znači da smo u jednom vagonu bili svi ko na ekskurziji. Backpekeri i opet neke babe. Babe baš vole putovat na Balkanu, to sam skontao. Uglavnom neki Amerikanac je pustio “Welcome to the Jungle” od Gunsa što je bio soundtrack i pol za putovanje.
Najluđa stvar je bila kad sam ja poslije ko-zna-kojeg qpacka otišao pišat ugledao bugarskog cigana transverstita. Prvo sam se uplašio jer je on/ona imala 2m. Onda nakon toga je jedan Španjolac nju/njega slikao i onda se dečko od nje/njega naljutio (koji je dosta niži od nje/njega) i htio je pretući Španjolca. Međutim transverstitu se Španjolac svidio tako da krv nije potekla. Ja nisam htio riskirati batine, a Španjolac mi je obećao poslati sliku na mejl tako da eto kad dođe ja je kačim na blog.
A pokušat ću ju/ga opisati. Dakle to je tip koji je visok 2m, izrazito ružan, s onom majcom što ti stomak ispadne. Ima dosta vitku liniju, moram priznat. I ima eto tog dečka kojeg drži za ruku. On je ovako niži lik. Nešto vrlo groteskno i odvratno. Proglasite me homofobom, šovinistom, vegetarijancem, što god hoćete al stvarno to je bilo nešto što ni Kusturica ne bi mogao smisliti da ubaci u svoje filmove. Zlo i naopako.
Sjećam se da su izašli u Plodvivu, zajedno sa “welcome to the jungle” Amerikancima.

Prije Dimitrovgrada opet se pojavio onaj brkati Turčin iz Beograda i pitao dal imamo rezervaciju i oćemol dat pare što smo mi zdušno odbili, na što je on rekao ok i da nas stoga ne želi vidjeti u svom vagonu kada se ovaj odvoji za Rumunjsku.
I onda se dogodilo upravo to da su nas u Dimitrovgradu isterali van iz vagona i da smo trebali preći u kušet kola za Tursku za koja nismo imali rezervaciju. Mi smo bili poprilično pjani i nismo htjeli dati nikakve pare.
Drug nedorečen i ja smo stajali vani, a naš drugi kolega je ušao u vlak i pregovarao sa željezničarem. Bili su na prozoru a mi smo ih gledali izvana.
Turčin je rekao: – “Rezervejšen! One person – ten euro!”
Na što je drug nedorečen izvana pitao: – “And 3 persons?”
– “One person -. ten euro, tri persons – thirty euro!”
– “No. Tri persons – twenty euro!”

Na ovo cijenkanje je željezničar popizdio ko pravi i počeo nešto psovati na turskom derajući se sve u šesnaest a ja i nedorečeni smo se povukli u tamu Dimitrovgradske stanice ostavivši drugog kolegu da se s njim raspravlja.
I mi njemu nismo dali pare na kraju nego smo odlučili da ćemo stajati radije na prozoru. Nije prošlo dugo da ja skontam da je to poprilična glupost ako se uzme u obzir da ćemo do Istanbula morati stajati barem 7 sati. Stoga se nečujno uvuosmo u jedan slobodni kušet.

Na bugarskoj-turskoj granici u Kapikule probudio nas je kondukter, mi smo snenovni otišli po muhur u policijsku bajticu i vratili se nazad. Tada je došao kondukter i vrlo nam smireno objasnio da vlak ide do Čerkezkoja i da od tamo do Istanbula vozi bus zbog kojeg moramo imati rezervaciju. A mi smo mu onda smireno dali pare i nastavili spavati u našem kušetu. A on se pojavio nakon koje minute i donio nam čistu posteljinu.

U tom famoznom Čerkezkoju, tj.Çerkezköyu izašli smo iz vlaka gdje su nas potrpali u buseve. Turci inače imaju odlične busove, klimatizirani Mercedesi i slično i kažu da su cijene jako povoljnje iz Turske za daljnje putešestvije po Bliskom Istoku. Pa eto ko voli – bujrum mu. Inače od tog Čerkezkoja do Istanbula, tj. do glavne stanice ima 150 kilometara od čega je valjda više od pola vožnja kroz Istanbul. Istanbul je po broju stanovništva vjerovali ili ne 5. grad na svijetu. Prije Istanbula su, redom, Šangaj, Mumbaji, Karači i Delhi.

Sirkeči – glavna željeznička stanica na europskoj strani Istanbula Srbija do Bospora iliti konobar daj tri Efesa.

httpv://www.youtube.com/watch?v=m-lh6zH74nQ

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *