Istanbul, Istanbul, ubit će me dan

httpv://www.youtube.com/watch?v=C_g5fKr8L8w
Daklem jutro je i to vruće na glavnom željezničkom kolodvoru europskog Istanbula koji se inače zove Sirkeči. Kolodvor, ne europski Istanbul. Međutim kako ja nisam to mogao nikako zapamtiti, to sam ja preimenovao u stanica Sikirevci. Stoga ako spomenem u ovim pisanjima Sikirevce, vrlo je vjerovatno da se odnosi na Istanbul HBF.

Moja genijalna ideja prije putovanja je bila da ne rezerviramo nikakav smještaj jerbo su te internet rezervacije za tulave Amerikance i blesave Evropljane, jer kako ću se ja cijenkat preko interneta. Naravno tu sam iz svog genijalnog plana izostavio nekakve vrlo važne čimbenike. Kao npr. da ću putovati Balkanom skoro dva dana. To da kad napokon dođemo u Stambol da će biti oko tri zilijona stupnjeva Celzijevaca. To da ćemo i usprkos tome imati tri tone stvari koje će trebati nositi kroz Istanbul. I tako dalje…
Ugledavši turistički informativni centar na stanici Sikirevci, drug nedorečen i ja pohitasmo ka toj bajtici. U tom uredu bila je jedna lijepa Turkinja, baš lijepa koja je pokušavala objaniti nekom talijanskom paru nešto. Problem je taj što ti Talijani nisu pričali niti jedan jezik, meni se čini čak ni talijanski. I uglavnom dugo su se oni unutra pokušali razjasniti dok napokon nije došao red na nas.
Uđosmo mi kod lijepe Turkinje koja je bila vidno uzrujana talijanskom indolentnošću, ali ja sam mislio da lijepa Turkinja neće, kao i mnoge prije nje, odoljeti mom neodoljivom šarmu.
– “Hellou!”
– “Hi!”
– “We need a budget hostel.”
– “Do you wish to go by foot or by public transport?”

Pogledasmo se drug nedorečen i ja jerbo fakat nismo znali dal pješačit ili ne, te duboko udahnusmo. Lijepa Turkinja je to shvatila tako da mi nju ne shvaćamo i vidno je popizdila pomisleći da će opet imati talijanski slučaj. Galamila je i pričala o tramvajima, vlakovima, ulicama, mahalama i sokacima. A ja sam razmišljao kako je još lijepša kad se ljuti.
Uvalila nam je kartu Istanbula i poslala nas ća da tražimo smještaj.
Nakon kratkotrajnog vijećnja odlučismo uzeti lokalni vlak do stanice Čankurtaran, kojoj ja također nisam uspio zapamtiti ime sve dok nismo otišli iz Istanbula.

U mahali istog imena nakon nekoliko desetina metara hodanja našli smo apartman.
Tipičan turski sokak u tipičnoj turskoj mahali Istanbula, gazda našeg apartmana osim što se bavi hotelijerstvom u istom objektu ima i trgovinu s mobitelima (?) te ima još jednu radnju kod Plave Džamije. Kasnije ćemo vidjeti da je kod Turaka, ili barem u Istanbulu sasvim normalno multi biznisi, naizgled nepovezani.

Naša mahala, noćna snimka
Kafana odnosno, čajana u našem sokaku

Gazda je prava raja, skuhao nam je čaj i bio je poprilično susretljiv. Međutim ako ste dovoljno blesavi da idete u kolovozu u Istanbul onda gledajte da tražite apartman koji ima klima-anlage. Što zapravo i neće biti teško, jer koliko sam ja vidio u Istanbulu svi apartmani imaju klimu osim onog u kojem smo mi odsjeli.
Ono što je bilo dobro je to što je taj naš suite bio udaljen 10 minuta hoda od plave džamije, a time i Aya Sofije. Što je zapravo vrlo nebitno, jer nećete svaki dan tamo ići. A Sultan Ahmet strasse, tj. taj centar oko gore spomenutih znanosti je apsolutni no-no za klopu i cugu jer nabijaju cijene nemilosrdno.
Tako da je moja preporuka smještaj tražiti oko Taksima, tj. modernog Istanbula. Kao prvo tu su cijene normalnije, a i sav noćni život je baziran na tom potezu, a do Sultanahmeta se uvijek može relativno brzo doći tramvajem.

Otuširasmo se i opet se oznojismo u kratkom roku, ali smo barem koliko toliko sprali smrad bugarskih vlakova sa sebe, te smo potražili nešto za jest.
Inače kebab se prodaje u Istanbulu u više varijanti. Imate nešto poput one naše sendvič varijante, i tu cijena varira od otprilike 1.5TL do 5TL. (1TL = 0.50€). A u restoranima se kebab služi kao nekakva plata s nekakvim prilozima i šta ja znam šta već i tu isto cijena varira, ali uglavnom se vrti oko brojke od 10TL.
Restoran koji smo mi našli odmah blizu našeg apartmana je bio nekakav turistički magnet za duvanje nargile, ali mi nismo previše razmišljali o tome. Inače, preporuka: jesti u lokalnim turskim restoranima/ašćiniciama – dakle, kad vidite brkatu raju, upadajte i tu jedite. Tu su cijene normalne i klopa je odlična.
I tako dođosmo mi u taj restoran i kad smo vidjeli da je kebab 14TL, naručimo mi nešto hot&spicy što je bilo kao jefitno i po pivo.
Konobar je tada donio:

Pinđur?! Mislim, istina to smo sami naručili… a štaš kad ne znaš. Pomazali smo taj pinđur po somunu, maznuli pivo i krenuli dalje u turizam.

Sultanahmet Camii iliti Sultanahmet džamija iliti Plava Džamija

Prvo kulturno blago na to-do listi bila je Plava Džamija. Nekoliko informacija: sagradio, tkoli drugi nego Sultan Ahmet i to 1616. godine da udobrovolji Allahu dž.š. nakon nepovoljnog rezultat ratovanja s Perzijom. Sagrađena je u arhitektonskoj kombinaciji bizantske tradicije i tradicionalne islamske arhitekture, a plave se zove zbog plavog mramora kojim je uređena u unutrašnjosti.

Upad u plavu džamiju je inače đaba, a ja sam ostavio jednu liru za džamiju i dobijo sevap napismeno! Što je jako dobro, kad dođem Bogu na istinu, pa sv. Petar kaže: “E Jimbo, bijo si vaki – bijo si naki…”, a ja iz teftera izvadim sevap napismeno: – “Aha! Sevap napismeno! To vrijedi bar vikend u raju!”.

Sevap napismeno!

 Plava džamija je još uvijek turska državna džamija, tj. nije muzej kao Aja Sofija, nego se tu obavlja molitva normalno, a tada je džamija naravno zatvorena za turiste. A ovaj štos sa kesom im je dobar, jer da sam ostavio patike vani negdje, vjerovatno bi ih još uvijek tražio. Mnogo je turista.
Pogled na Hagia Sofiu s ulaza/izlaza Plave džamije.
Ali prije odlaska do svete mudrosti morali smo nešto pojesti jerbo onaj pinđur nije bio dovoljan.
Već sam rekao, a nije na odmet ponoviti da Sultanamhemt treba biti no-no zona za jesti i piti jer su cijene nenormalne.
I tako mi tražeći jeftin kebab naletimo na nekog čiču koji ima, pazite sad:
Osiguranje, fotokopirnicu, govornicu, fax, fotografsku radnju, kebabdžinicu i bife. I to sve u, ne pretjerujem, u prostoru od možda najviše 8 četvornih metara. Zapravo taj čiča je nas pozvao da dođemo kod njega. Kao ima dobar kebab. Jeftin.
I čovjek strašno voli sok od naranče. Naranči u toj svojoj bajtici ima kao u onoj epizodi Mućki kad je Delboy švercao istima pa im je cijelu epizodu stan bio pun naranči. Mi smo njemu objasnili da nas ne zanima sok od naranče nego pivo, al on je uporno uvaljivao
sok od naranče. Ipak, mi nismo popustili.
Onda nam je donio “kebab”. Za koji je rekao da je: “good!”. To kebaba nije vidjelo ni u obližnjem izlogu. To je bio nekakav topli sendvič s tri komadića nekakve turske sudžuke promjera cca. 8 mm. KATA-STROFA.
Treći put već spominjem, Sultanahmet izbjegavat za klopu i cugu.
Isti dan navečer smo naručili nekakav durum kebab koji je bio prihvatljivih 5TL. I onda vam naplate 5€ nekakav service.
Tri turska sladoleda, tj. dondurme u istoj ulici smo platitli 25TL ilit 100kn što je apsolutno preskupo. A ako meni ne vjerujete, pročitajte Lonley Planet, oni isto preporučuju. Za klopu i provod preko Zlatnog Roga.
Upad u Aja Sofiju se plača 10€, tj. 20TL i nažalost nema nikakvih studentskih popusta.
Aja Sofija je izgrađena 537. godine, a izgradnja je počela samo pet godina prije i zaista predstavlja remek djelo umjetnosti i dostignuća čovječanstva. Najveća crkva Istočnog Rimskog Carstva, a dugo vremena i najveća crkva općenito.
Kostantinpolska katedrala, mjesto krunidbe bizantskih careva, mjesto održavanja nekoliko sinoda.
Upravo u Aja Sofiji se dogodio 1054. raskol Istočne i Zapadne Crkve kada je kardinal Humbert, papin delegat stavio na oltar bulu kojom izopćuje carigradskog patrijarha i čitavu Istočnu Crkvu, a potom ovaj vratio istom mjerom papi.
Međusobno ukidanje tih bula dogodilo se tek nedavno, tj. u 20. stoljeću.
U 15. stoljeću Mehmed Osvajač osvaja Carigrad, turska vojska upada u crkvu u kojoj su još izbjeglice i svećenici koji vrše liturgiju. Crkva je opljačkana, izbjeglice i svečenici pobijeni i odvedeni u roblje. Jedan ulema se penje na propovjedaonicu i recitira šehadet čime je crkva odmah transformirana u džamiju. Ikonostas, freske i ostala obilježja su prefrajkana, a osmanlije u ckvu unose islamska obilježja i okolo grade minarete.
1935. Ataturk Aja Sofiju “sekularizira”, tj. pretvara je u muzej što je i danas.
Inače, prenamjena sakralnih objekata iz jedne u drugu vjeru nije samo turski izum. Velika džamija u Cordobi, koju su izgradili Mauri pretvorena je u katoličku katedralu, stoga da bi se moglo reći da je to u ono doba bila relativno normalna stvar.
Velika ili carska vrata. I drugarica s dobrim nogama.
U pravoslavnim crkavama inače postoji ikonostas, tj. zid s ikonoma na kojem postoje troja vrata. Dvoja mala + središnja velika ili carska vrata. Carska su zato što je samo car smio ulaziti kroz njih. Inače car je na istoku imao veliku ulogu u crkvenom životu, što se i vidi dan danas u pravoslavnim zemljama kako je crkva duboko povezana s politikom. Npr. ruski ili srpski dvoglavi orao s grba je upravo nasljedstvo Bizanta – dvije glave jedno tijelo. Sad da ne ulazim u duboka razmišljanja o tome, uglavnom car u Bizantu je imao vrlo živu ulogu u Crkvenom životu, a služio je kao i teološki arbitrar. Na zapadu je stvar izgledala drugačije, jer je papa pokupio političku moć. No o tome u nekoj drugoj epizodi.
Thetokos - Bogorodica
Nakon kulture slijedi nešto drugo!
Odlučismo da nakon starog sada oči počastimo novim. Tako da smo se preko Zlatnog Roga uputili do Taksima.
Taksim
Taksim je trg – središte modernog Istanbula i vrlo je gužastvo. Ili kako su Lonley Planetu napisali – hektično. Ovo će biti kasnije naša baza za daljnja lutanja Istanbulom. Do Taksima se inače vrlo lako dođe tramvajem.
Što se tiče javnog prijevoza u Istanbulu, na raspolaganju su vam tramvaji, autobusi, metro, podzemne uspinjače, trajekti i prigradski vlakovi. Cijena karte za apsolutno sve je 1.50TL. Švercanje u Istanbulu je no-no, zato što sve funkcionira u zatvorenom sustavu gdje se u prijevoz ulazi sa žetonima. Isto kao u NY metro. Ako vam to išta znači. Moja preporuka je za putnike namjernike u Istanbulu da ako misle intenzivno koristi gradski prijevoz (kao mi) da kupe nekakav device (kao što mi nismo) koji se koristi za prijevoz. S tim deviceom je prijevoz jeftiniji 10%, postoje još neke začkoljice, a device može koristiti više osoba, tj. jedan se može provući nebrojeno puta na istoj stanici. Ali više o tome pročitajte ovdje.
O Taksimu će biti još kasnije priče, ali mi smo se odvažili pa s Taksima otišli još malo dosta dalje.
Levent.

Levent je BDC iliti Business District Center Instanbula i isplati se vidjeti jer ćete predodžbu Istanbula nadopuniti činjenicom da je to pravi europski, ili još bolje rečeno svjetski grad. Iako uglavnom ljudi imaju u glavu Istanbul kao nešto iz 1000 i jedne noći, brdo džamija, prosjaci, prljavština i ostalo. Međutim, Istanbul je kao prvo jako čist grad. Barem Sultanahmet, Taksim i ti prestižni europski dijelovi. U Aziji je malo stvar drugačija. Druga stvar, ja sam u Istanbulu za svog boravka vidio komada dva prosjaka što me je stvarno začudilo. Inače, to je boljka svih velikih gradova, ali u Istanbulu je to jako minimizirano.
Istanbul je siguran grad. Policija je na svakom koraku, vojnici se muvaju. Kako s vremena na vrijeme Kurdi znaju baciti kakvu paklenu napravu u Metro ili tako nešto, tako da turska murija vreba na svakom koraku.

Osmanlije u lovu. Mozaik u Metrou.

A sad malo sličica Leventa:

NASTAVIT ĆE SE…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *