U Stambolu nema žutih dunja

500 godina osmanlija u Bosni – još 500 iliti konobar, daj 5 Efesa!

Na stanici Sikirevci, tj. Sirkeči, tj. Istanbul HBF naglo sam ožednio. Srećom pa je Istanbul tako organiziran da na svakom čošku (hrv. uglu) postoji netko tko prodaje ledenu vodu po uvijek univerzalnoj cijeni od 50 kurusa (cca. 2kn) za 0.5l. I tako žedan i gladan odem na jedan kiosk.
– “Meraba! Water, please!”
– “Algeria! Are you from Algeria?!”
– “Whaaaa….?” –
 tupavo sam pogledao brkatog mladića koji je razvukao te brkove po cijelom licu svojim cerekom
– “Algeria! You are from Algeria, no?”
– “Nooo… Hrvatistan!”
– “Hrvatistan! Oooooo, komši!! No Algeria?”
– “No Algeria, komši from Hrvatistan…”

Ono što me je patilo nekoliko dana, tj. pati me i dan danas je to da zašto je on pomislio da sam ja Alžirac. Mislim, ja sam u supermarketima viđao edamere koji su tamniji od mog tena. Pa ne kaže se đaba (ili što bi Turci rekli – bedava) – Visok, lep i plav ko Džimbo. A kolko se ja sjećam svojih stereotipnih shvaćanja Alžirci su ovako više crni jerbo je to Afrika i Sahara i svašta nešta.

Biti Hrvat u Istanbulu je dobro. U turskoj svijesti je još uvijek da smo mi komši iliti susjedi, kao da gledamo jedni druge s čardaka u Brodu na Savi, i s druge strane u Turskom Brodu. Kada im kažete da ste iz Hrvatistana onda odmah pitaju dal ste iz Dubrovnika, Splita ili Rijeke, pa ako ste kontinentalac kao ja pa kažete da ste iz Slavonije to im otprilike jednako znači kao da ste im rekli da ste iz Mianmarskog zaselka.
Inače turska ljubaznost i gostoprimstvo su legendarni, kao vjerovatno i na ostatku bliskog istoka ako se uzme u obzir da individualizam tamo (još uvijek) nije otuđio ljude. To je super stvar, zato što su uvijek spremni da vam priskoče u pomoć, zapnete li recimo s kupovinom žetona za javni transport, ili ako se izgubite ili bilo što drugo. S druge strane, to zna i biti naporno zato što stalno iskaču iz restorana, kafića i trgovina i stalno vam nešto nude i hodaju za vama. Što zna biti i dobro, nama je gazda lokalne birtije iskočio i rekao magične riječi: “Bira – tri lira!” Pa tko na te lijepe riječi ne bi došao u njegov establishment.

Pita mene moj drug jedan, inače vrlo ovako što bi se reklo svetski čovek, kozmpolita i to jesam li jeo kolače u Istanbulu. Jerbo kolač u Istanbulu je must have. A ja stvarno ne znam kako je meni promaklo, iako sam stalno vikao moramo poist kolač.
I kažem ja njemu njet, a on vidno popizdit mi kaže da je to kao da sam bio u Varešua da nisam jebo! Da prostite, al tak se kaže za Vareš, pogledajte u ranije priloženom liku.
Međutim, ja bih prije rekao da je otić u Istanbul a ne pit čaj u Aziji, jednako kao otić u Vareš a ne snosit se s njiovim ženama. Dabome.
Stoga smo mi odlučili da ćemo ići svaki dan dok smo u Stambolu u Aziju (jedino nismo išli prvi dan) tako da kad me netko pita: – “Džimbo jesil ikad bijo u Aziji?”, a ja ko iz topa: – “Baćo moj, tri puta!”.

I tako odlučismo mi preko vode do slobode na drugi kontinent i to ni više ni manje nego u Kad1köy koji je, vjerovali ili ne, antički Kalcedon. A Kalcedon je u povijesti važan, ni više ni manje nego zbog 4. ekumenskog sabora. U to doba Kalcedon je bio mjesto u Maloj Aziji s onu stranu Bospora, a danas je to dio Istanbula, također s onu stranu Bospora, nisu ga nigdje selili.
U Kadikoy smo išli nekakvim turbo-brzim katamaranom koji smo platitli 6TL, inače normalni trajekti dođu 1.5TL kao i sav ostali vid javnog prijevoza. Međutim mi nismo baš najbolje znali kako i šta, pošto smo krenuli iz luke koja nije glavna (glavna je pored Sikirevaca) pa smo se još malo i provozali po južnom dijelu Bospora.

Došli smo u Aziju
Ataturk pokazuje školarcima novo pismo, tj. sada turski latinicom umjesto arapskim pismom.

Sokak u Kadikoyu

Možebitna dobra stvar u cijeloj našoj kalcedonskoj ekskurziji je u tome što smo mi ispali iz turističke karte Istanbula. Dakle jednostavno nas bukvalno više nije bilo ni na mapi. Što ja smatram da je zapravo jako dobro zato što kad ispadnete iz turističke mape onda imate priliku osjetiti bilo pravog grada u kojeg ne zalaze turisti. A to se u Kadikoyu svakako i vidjelo, gdje ulice nisu uređene kao na Taksimu ili Sultanahmetu, a i dosta ljudi je bilo iznenađeno našom pojavom pošto se vrlo vjerovatno jako rijetki turisti koji zalutaju u ove krajeve.
Kako se u Kadikoyu zapravo i nema što zanimljivo vidjeti, mi smo bili u potrazi za jelom. A kao što sam rekao – samo tražiti lokalne restorane gdje sjede brkati.

Vrlo jedna zgodna stvar se poklopila s našim putovanjem, a to je da je baš kada smo mi došli u Istanbul počeo Ramazan. A zgodno je zato što sam vidio nešto što mi se jako svidjelo. Naime, kada dođe iftar, odnosno vrijeme prestanka posta, kada zađe sunce, u mahalama postoji sofra, tj. trpeza/stol gdje se skupi čitava raja, svako donese nešto i onda svi skupa iftare. I tko god prođe bujrum mu za iftar. Dođeš fino i mezneš. Sad ja ne znam jel to generalno muslimanski običaj, ili je to tursko, znam da to u Sarajevu nisam nikad vidio a otkako sam tamo uvijek sam bio za Ramazan dolje. U Istanbulu je uglavnom tako.

Mehk ko duša

 Uglavnom u potrazi za klopom nakon nekoliko ulica lutanja upali smo u jedan restoran (nije ovaj mekani) i koliko se moglo vidjeti po njihovim licima bili su poprilično iznenađeni što smo ih počastili posjetom. Domaćini su slabo pričali engleski, mi još slabije turski ali uglavnom smo se razumjeli. A kako se ne razumjeti kad je čorba i u turskoj – čorba!
Inače klopa je u Turskoj prva liga, barem meni. Ja inače nisam ljubitelj egzotičnih kuhinja i uglavnom se gnušam kineske i ostale istočne hrane, ali turska kuhinja je zaista prva liga.

Čorba nije do’ra dok ti neš na brku ne ostane. Inače, uvijek je bitno pojest nešt kašikom.
Dolme, nešto ko sarma al nije sarma pošto se puni u raznorazne povrćke, meni je sa patlidžanom izuzetno ukusno.
I naravno, što bi bio odlazak u Aziju bez čaja.
U Turskoj je već godinu ili dvije na snazi zabrana pušenja, i moram priznati da se revno provodi. Kada sam čuo za to mislio sam da od toga neće biti ništa, kao i većina ljudi vjerujem jer ne kaže se džabe – “Puši ko Turčin”. Ipak, zakon je na snazi, a u zatvorenim prostorima se ne puši. Niti na tramvajskim, željezničkim, busnim stanicama te trajektnim pristaništima.

Ovaj put smo se odlučili vratit normalnim trajektom i to u normalnu luku, tj. u Sikirievce odakle nam je lakše ići u daljnja istraživanja Istanbula.

Haydarpaşa Gar iliti Hajdarpaša banof

Haydarpasha HBF je kolodvor na azijskoj strani Istanbula, i moglo bi se reći da je jedan od važnijih kolodvora Turske i Bliskog Istoka uopće. Trenutačno je u izgradnji tunel koji će povezati Europu i Aziju, ali zasada je ovo još uvijek prva/posljednja stanica u Aziji. Ovu neo-klasičnu građevinu inače su izgradili Njemci pod pokroviteljstvom kajzera Wilhema koji je želio učvrstiti političko-ekonomske odnose sa Osmanskom Imperijom.

Zgrade Leventa u pozadini
Most preko Bospora

Pogled na pristanište s trajekta
Pazar sa začinima

Začina nema kakvih nema. Čajeva, čilija, ima čak i turska vijagra. Doduše ima i brdo ovih turističkih drangulija za kupiti, tako da sam ja na začinskom pazaru kupio suvenire i majcu.
Ovdje sam popio odličnu hladnu limunadu koja vraća iz mrtvih. Inače, sokovi su prava stvar u Istanbulu, ništa ova naša konzervirana sranja, sto posto domaće i ladno.

Cisterna Bazilika
Cisterna Bazilika

U neposrednoj blizinio Aja Sofije nalazi se ova cisterna sagrađena za vrijeme cara Justinijana I. (6. stoljeće). Inače, vrlo je impresivna zbog stupova koji se nalaze ispod zemlje, a u svoje doba sustavom akvadukta opskrbljivalja je krug od 20km tadašnjeg Carigrada. Svojevremeno je skladištila 80 tisuća kubika vode. Kroz povijest često zaboravljanja i obnavljana, za javnost u ovome stanju otvorena 1987.

Topkapi palača

Million – ovo je sve što je ostalo, a odavde je kretao super splet autoputa Istočnog Rimskog Carstva
Tehnologija na djelu – ne radi

Kapali čaršija

Kapali čaršija iliti natkrivena pijaca je THE tržnica Istanbula. Ogromna ne znam ni ja koliko (mi smo obišli možda cca. 20%) gdje ima svega od igle do lokomitve. Najnormalnija je stvar da dok hodate da vam izleti čiča: “Leather jacket for you! 100€! 80€! 50€, for you my friend!” Ovdje je cjenkanje najnormalnija stvar i naravno ako ste vješti kažu da se cijene mogu višestruko oboriti. Dovoljno je reći da je unutra 58 natkrivenih ulica, 1200 trgovina i vjerovali ili između 250 i 400 tisuća posjetilaca. Dnevno!
Kada se cjenkate nemojte pregovarat otvoreno na hrvatskom sa drugovima pošto ih većina solidno vlada ovim našim balkanskim jezicima. Uglavnom da dođete u Istanbul ovdje bi ste mogli komotno nekoliko dana za redom dolaziti svaki dan i samo gledati. O šopingiranju da ne pričam.

Ovo je brodica na kojoj čiče prave ribu. Ako ste ljubitelj riba – bujrum.

Mi smo se ipak odlučili za nešto mesnije, stoga preko Zlatnog Roga do slobode, naišli smo na jednu zgodnu zalogajnicu ispred koje je bila postavljena sofra za iftar. Domaćini su bili vrlo gostoljubivi (kao i uglavnom svugdje u Istanbulu) i rado su nas primili i posjeli u svoj lokal. Neki curetak koji je radio tamo stalno nam se obraćao na ruskom, a to je radilo i dosta drugih s kojima smo se sretali. Bolji i Rus nego Alžirac na kraju krajeva. Iako mi se kelnebarica u Sofiji zahvalila na francuskom, ali o tome u jednom od idućih nastavaka.
Elem kada smo naručili, pitali smo za pivo i onda su se neki momčić koji nas je posluživao i taj curetak nešto dogovarali i dečkić je rekao: “Ok!”. Nakon 5 minuta pojavila se neka nana (valjda njihova?) koja nam je donijela 3 ladna Efesa iz trgovine. E to ja zovem uslugom. Iako moram priznat da sam se prepao kada se pojavila bakica koja je počela vaditi nešto iz kese na naš stol. Mislio sam, evo privjesaka. Kad ono ladni turski pils.

Ovo je bila moja narudžba, nekakav kebab-yogurt tako nešto, uglavnom bilo je vrlo ukusno jerbo je bilo i mesa i nekakvog pečenog somuna unutra.
Taman kad smo jeli oni su sjeli iftarit i nas su pozvali na nekakvu tikvu, lubenicu, dinju, tako nešto uglavnom što smo mi kulutrno odbili jer smo bili poprilično puni. Iz pristojnosti smo pričekali da ljudi iftare, do tada smo mi lagano pijuckali pivo, kada su završili platili smo i otišli ča. Konobarica nam je rekla: Spasiba, dosvidanja!

NASTAVITI ĆE SE…

 

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *