Zbogom narode, Čaruga putuje!

Riječi iz naslova su zapravo posljednje riječi Jove Stanisavljevića Čaruge netom prije nego su ga objesili. Pitanje se nameće naravno, zašto nazvati jedan šumski post posljednim riječima posljednjeg slavonskog Robin Hooda. E pa, ne bih bio ja ja a da vam to ne kažem. Pa ću vam stoga i reći. Daklem, kao što je poznato Čaruga je bio vođa Kola Gorskih Tića koji su obitivali po slavonskim šumama (Slavonian Sherwood), pa eto stoga onda je logično da Čaruginim harambaškim koracima i mi zakoračimo njegovim putevima (iako mi je do današnjeg dana nepoznato to dal’ je Čaruga haračio i po šumama Dilj gore, najbliže Dilju da mi je poznato iz njegove biografije je epizoda kad se skrivao u Donjim Andrijevcima gdje je liječio sifilis, izdavajući se za gospodina Nikolu Drezgića vojnog liferanta 17. pješadijskog puka).

No o Jovi Stanisavljeviću Čarugi biti će možda govora drugi puta. A sada – spetakl! Odlazak u šumu pod nazivom “Zbogom narode, Jimbo putuje”. Jimbo to sam, naravno, ja. Daklem kratki uvod. Moj drug Darki koji je certificirani alpinist, magistar povijesti, svetski putnik i još mnogo čega svašta što nije za priču a još i što je za priču je to da je on i certificirani čovjek od šume. Nešto ko Jovo Čaruga, sam što nema sifilis. I ne pljačka ljude. Zapravo jedina poveznica s Čarugom je šuma. No hajd, o tome po tome.

Modernom tehnologijom, satelitima, stereoitima, aklumbulatorima i ostalim božmeprosti novotarijama uspio sam upratiti naš put od sela Rastušje, živopisnog slavonskog sela koje je poznato po tome što se u njem rodio pokojni Dragutin Tadijanović, a koji je poznat po tome što je jedini čovjek osim Josipa Broza Tite kojem su digli spomenik za života na ovim područjima. Živa istina, čak je i on bio na otkrivanju tog spomenika i pri tome je dao nekakvu cinično-kao-šaljivu opasku. No, da se vratim na put u šumu. Daklem putem moderne tehnologije možete vidjeti upravo taj kratki hod od nekih kilometar i pol od Rastušja do Čapljevika koji, ako sam ja dobro skontao sa svojim skromnim topogradskim znanjem upravo taj proplanak na kojem smo mi napravili mali kamp. A da, daklem rutu možete vidjeti upravo ako kliknete na upravo ovaj link.

Idemo dalje za iste pare! Ono što sam također zaboravio prispomenuti, a trebao bih prije bombardmenta fotografija i kratkih opisa je zapravo to da smo mi išli u šumu napraviti malu reportažu o bushcraftu, tj. o tome kako se snaći u šumi i razbiti frajera a da te frajer pri tom i ne zakači. Zapravo, kako se samo snaći u šumi. Naravno kako ja nisam certificirani šumoljubac, to će napraviti naš Darkijani za naš mali magazin FANFO.ORG, pa eto nadam se da će on to brzo napraviti da možemo svašta nešto naučiti… tj., da vi možete naučiti pošto sam ja naučio radeći tu reportažu šnjim, jelte…

Sad se pokušavam sjetiti trebam li dodati još što možebitno-bitno, ali ako se ne mogu sjetiti, onda nije ni bitno pa jel tako. Stoga, neka bombardment fotografijama otpočne! BUM BUM!

Vođa puta vodi pjesmom “Odo majko, Bosnu branit!”

Ako ste se ikad pitali odakle dolazi paradajz koji kupujete u Kauflandu, onda vam samo mogu reći da nije odavde. Prvo zato što je u Kauflandu uvozni paradajz, a drugo zato što ovo nije paradajz nego paprika. I mene je zavaralo na prvu, da vam budem iskren!

Ovo je kuruz ovršiti, il kako se to već kaže kad se kuruz pokupi. Ne znam vam ja baš najbolje te stvari, ja sam čaršijsko dijete, al brate volim pojist ko seosko.

Vođa puta vodi budnicom: “Vukovi su preko Drine, prešli mili sine”

Eto to je taj Čapljevik. Nije ništa spetakularno, ali zgodno mjesto za bjeg iz grada s vremena na vrijeme. U blizini je i izvor pitke vode (za kojeg sam se sad sjetio da sam ga zaboravio uslikati, DOI!), ima i ova nadstrešnica što je dosta zgodno u slučaju neki elementalnih (NE VRIJEDIŠ TOLKO DUŠO, PRECIJENILA SI SE!) nepogoda. Za prave autohtone Slavonce koji teško svladavaju svaki veći uspon od bundeve ovo je također zgodno mjesto zato što nema nikakvih uspona i padova.

E upravo je taj Čapljevik i povijesno-historijsko mjesto, jer kao što je vidljivo sa slike priložite, ovdje osnovan brocki partizanski odred od jedno 24 borca prvoborca osmog srpnja četresprve. E sad, kako je Darki, kao što sam i naveo nešto ranije, magistar povijesti i profesor iste onda je on meni ispričao ukratko storiju o tome kako je osnovan partizanski odred od 24 borca ovdje. Problem cijele priče je u tome što sam ja, da budem iskren, malo to zaboravio a i nisam baš bio najskoncentiraniji kad je on to pričao, a nisam ponio ni svoj mali crni notesić gdje bi ja inače to zapisao i tako to, tako da postoji realna mogućnost da ću ja sad malo krivo ispričat ali uglavnom to je tu negdje, razlika u detaljima. Ovako je to bilo: Rade Končar, po kojem se zovu naše veš-mašine, šporeti, pa čak i notebooki je bio na tajnom zadatku u Berlinu gdje je trebao ubiti Adolfa Hitlera, Führera trećeg Reicha. Nažalost njegov plan je osujećen, međutim na vlastitu sreću Rade Končar je uspjeo uspješno pobjeći ukravši avion Junkers Ju 52 koji je i danas izložen u Muzeju Vazduhoplovsta na Batajnici. Taj avion je vozio Rudi Čajavec po kojem su nazvani kasnije mnogi televizori, pojačala za bas-gitare i svašta nešta. Uglavnom Rudi Čajavec i Rade Konačar su tako bježali i uspješno su od Berlina doletjeli do Banje Luke, međutim tamo su vidjeli mnoštvo ustaša i zlih Nemaca pa su nastavili dalje letjeti gdje bi se eventualno mogli neometano spustiti. I tako su došli do Čapljevika. E sad vi zamislite da spustite transportni avion u po’ šume… to je poduhvat i po! Logično, onda je mnoštvo seljana (njih 24) došlo da vide što se to događa, i onda je njih Rade Konačar privolio za anti-fašističku narodnooslobodilačku borbu. Poslije toga su išli u Crni Potok i tamo su, ako se dobro sjećam, pekli rakiju i zvonili zvonima kada bi krenio led. Tako je on to meni ispričao nekako, sad kažem… možda sam u kojem detalju ja to malo iskrivio…

Imena tih 24 sretnika, među njima prepoznajem ime FUNARIĆ STJEPAN, po njemu se nekad zvalo brosko naselje Slavonija I – Aleja Stjepana Funarića Jote. To Jota mu dođe valjda nešto ko spitzname, nešto ko kad bi ja kao partizan bio Jimbo Jonez BRKO! Ima tu još tih poznatih imena svim Brođanima koji su školstvo završili za one države, ja eto silom prilika nisam taj. Ove rupe su, po mojoj skromnoj procjeni, rupe od metkova, morebit 9mm PARA, a morebit i nešto drugo. 

Internet killed the video star! Ma nema tevelizoru smrti bez sikire…. No, o tom po tom. Nažalost ekološka svijest naših naroda nije baš na razini, pa tako shodno tome tako je i iza ovog NOB spomenika svršio ovaj tevelizor-aparat. Vidio sam, pisalo je na njemu GOLDSTAR, a bilo bi baš fora da je recimo Rudi Čajavec ili Končar. Samo ja ne znam dal je Končar proizvodio tevelizore, ali eto rećemo da je samo da bi ova moja “bilo bi fora da je” fora uspije.

Iako smo Darki i ja ponijeli svu živu i neživu opremu digitalnu GPSove i šta sve već ne, kao da idemo u Ande a ne u zaboravljeno brodsko izletište, mi smo također ponesli i kartu. Kartu naravno treba uvijek ponest jer Darki ne vjeruje u GPSove u potpunosti i kao karta je karta. Ja, iskren da budem, ja GPSu u potpunosti vjerujem. Čak sam i skovao jedan blagoslov: God bless GPS! Jer evo, neki dan idem ja u neki salon namještaja, sad da ne pričam cijelu priču i uglavnom izgubim se ja. Mislim… nisam se ja izgubio, nego sam došao u ulicu gdje je salon namještaja a njega tam nema. I onda nađem novu adresu, neku totalnu vanzemaljsku nikad-čuo (nikad prije ni bio tamo), a GPS me dovezo ko gospodina. Iako je bilo malo zeznuto vozit točak (baciklo za ne-slavonce) dok mi je u desnoj ruci mobitel-GPS, a ta ruka mi je inače zadužita za kočenje stražnjim točkom na točku. Eto toliko o GPSu od mene.

Prirodna izvorska voda i prirodna vatrena voda. Ova prva je iz netaknute prirode Kalnika, a ova druga iz netaknute prirode Bukovlja.

Bez alata nema zanata, nit kampiranja bez švedskog noža! Ili u našem slučaju, švedskih – noževa! Noževe naravno treba naoštriti fino jelte. To s oštrenjem noževa mene uvijek podsjedti na svinjokolje ili što bi mi Slavonci puno jednostavnije rekli – klanje. Uglavnom, sad ne znam jestel ili niste bili na klanjima, al to jedan show bijelosvjetski. Na ovom blogu, Bogu hvala ne nedostaje postova o raznoraznim klanjima svinja. Ali, ono što sam htio reć, tj. napisat, o noževima i klanjima. Na svakom klanju mora biti majstor. E sad… majstor može biti tko je već zaslužio – možda i sam gazda domaćinstva, možda komšija, možda kum… uglavnom majstor je onaj koji nosi ponosno titulu majstora za klanje. Ono što je bitno je to da majstor ima svoj nož. I to je NJEGOV NOŽ. Taj nož ne smije nitko ni pogledat, a kamoli išta da radi šnjim. E pa da, jednako kao i Stephan Macci! Nitko ne smije ni kontemplirat o njegovu nožu. A taj nož je, u 99% slučajeva neki nož i 70-ih godina minulog nam stoljeća čija je drška redovito zaljepljena izolir-trakom. Ali to je najbolji nož u vasioni, i svi nek se prema njemu odnose kao prema Kovčegu Saveza. Inače će ih spržit bijes majstora za klanje.

Ponekad treba nešto i isteserisat, malom ručnom pilom.

A kad je čovjek na kampiranju treba nešto i žvaknut, a što li je bolje od kobasice iz Kranja koju zovu kranjskom kobasicom? Iako zapravo ovo nije kobasica iz Kranja nego iz mesnice koja spravlja te svoje delicije u selu Bartolovci koje je pokraj Broda koji je daleko od Kranja koji je u Sloveniji.

Kranjske kobasice iz Bartolovaca izložene nemilosrdnom djelovanju vatre.

Raznorazne điđe…

Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori.

Gotove kobasice! Jes da baš ne liče sad nešto super krasno, ali super krasno su ukusne. Njam njam.

Svinjska vratina, malo kobase i otkriće godine – sir Baća! To je domaći sir iz Babine Grede, o kojoj je u nekoliko navrata također bilo priče na ovom blogu. E uglavnom sir je domaći a može se kupiti, čini mi se u Konzumu da mi je Darki rekao. Sir je prva liga. Totalno, a ja bih znao jer sam ja siroljubac. Stvarno vrhunski sirček.

Ovo je improvizirani šator od kabanice s Hrelića. Taj Hrelić im dođe nešto ko Avenue Mall, samo na otvorenom, tako barem kažu. Uglavnom kako to napravit, tj skloniti se od elementalnih (POGRIJEŠILA SI DUŠO, PROMJENILA SI SE!) nepogoda koristeći kabanicu, komad kanafe i malo drveta pročitajte uskoro na FANFO.ORG (ovo je kako kad Yutarnji napiše “čitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg”. Kakve budaletine).

Također čitajte i kako napraviti ležaljku od šatorskog krila! 

I na kraju, pred mračak vrijeme je i da se krene kući. Vođa puta pjeva: “Ja sam vojnik sreće, mene metak neće”.

Čiča miča gotova je priča. Nadam se da ste nešto naučili danas, ja eto znam da nisam.

Cheers!

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

4 thoughts on “Zbogom narode, Čaruga putuje!”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *