Ukleti točak

Karma je vrlo zajebana stvar. Ima ona poslovica anglosaksonskih prijateljskih naroda koja kaže: “What goes around, comes around”, a kako smo mi narod koji se voli izražavat u privredno-gospodarskim terminima onda bi mi to rekli: “Sve se plaća, sve se vraća”.  Karma je zajebana stvar upravo iz tog razloga što nikada ne znamo kada će doći da naplati svoja potraživanja, niti na koji će ih način naplatiti. Istu dilemu je imao i biblijski Job, ali je on imao ustrajan princip – nije gubio vjeru i nadu. I tako je to – čini dobro, budi dobar i karma će ti naplatit dobrim višestruko.

Međutim, ne mogu da se nekad i ja poput biblijskog Joba ne zapitam “zašto baš meni, o Bože?”. Naime, postoje neke stvari koje se ne mogu objasniti karmičkim principima “dam-daš” ili “dam-daj”, nego zadiru uvelike kroz metafizičke procijepe do onostrane ‘treće strane’ ili možda do samog nečastivog. Dolazimo u područje karmičke naoblake, ukletih polja, voodoo ravnica. U vladavinu poltergaistova i ostalih neobjašnjivih entiteta.

Prije nekoliko godina, a ima tome i više od nekoliko, imao sam ja jedno računalo. To samo po sebi nije bilo čudno jer je tada dosta ljudi imalo računalo, ali ipak je nešto bilo čudno s tim računalom. Ono je, naime, a u to sam uvjeren gotovo sto procentno, bilo ukleto računalo! Na tom računalu je hardware (hrv. – tvrdovlje) krepavao nenadano i stalno. Koliko me sjećanje služi prvo što je bilo da je krepalo je bio hard disk (hrv. – tvrdi disk). Poslije toga je sve krenilo po zlu: promjenio sam valjda 6 pločica RAM-a, dva diska, četiri modema, tri matične ploče, sedam grafičkih kartica, dvije zvučne kartice.. uglavnom to računalo uopće nije bilo to računalo na kraju. Ali se i dalje misteriozno kvarilo (istina, jedino je kučište uvijek bilo isto, stoga je moguće da je ono nosilo neku vjekovnu kletvu!). Stoga sam ja uzeo komplet cijelo računalo, bacio ga nepropisno u smeće (tj., to je tada bilo propisno jer nisu postojale norme o odlaganju elektroničko-elektronskog otpada, a da budem iskren nisam siguran niti da danas postoje) i kupio gajnc novo računalo koje je radilo besprijekorno dugi niz godina s mnoštovo hardverajskog-tvrdovljevskim apgrejdovima iliti nadgradnjama. Poslije sam imao još nekoliko računala i raznorazne elektrike i sve je besprijekorno radilo čime sam ja mislio da su poltergajstovi napokon napustili moju privatnu svojinu.

A onda sam kupio baciklo…  Sad bih ja mogao napisati cijelog jednog trotomnog Tolkeina o tome kako sam ja kupovao bicikl, pošto je to također bio višegodišnji proces kroz dolinu suhih kostiju i suza. Međutim, long story short – kupio ja bicikl. E sad, ne bi bilo zgorega ipak reći možda jednu činjenicu… ja sam kupio bicikl star cca. ni pola godina za cca. 30ak % manju cijenu od novog bicikla. Sad vi jamačno mislite, a Jimbo, Jimbo, stara škrtica, proradila mu galcijanska krv. E pa, vrli čitatelju, nije! Nego o čemu se radilo. Daklem, nakon što sam ja napokon pribavio pare (zahvaljujući starom drugu Vnuku) odem ja u trgovinu kupit baciklo. I umarširam onako kao ruski vojnik u zgradu Rajštaga: – “Dobar dan! Ja došo! Dem točak. ĐI-TI AVALANŠ TRI NULA!” Onda se trgovac opalio smijat kao Stripy a ja sam se osjećao poput onog brke iz crtić. Pa mi je kroz smijeh govorio da “tko je to vidio kupovat bicikl u 11. mjesecu” (svako normalan, pa tad se valjda bicikli kupuju), “da se rasprodalo sve do 8. mjeseca” (pa naruči nove, jebem te pametna), “da svako zna da novi bicikli dolaze u februaru” (jest, ta informacija je baš narodno blago). I šta ću ja jadan, odem pokunjen iz radnje. Dođem ja kući i uhvati mene panika da ću ja te pare rastrajbat do drugog mjeseca ko zna ovo-ono, a oću ja baicklo odma-sada-odma i upalim ja oglasnik na internetu. I ukucam baciklo, model koji hoću ovo ono, kad izbaci točno model koji hoću, i veličinu koju hoću- Što bi reko naš narod “nemreš belivit”! Uglavnom da skratim, odem ja pod okriljem noći na Dobrinju, gotovo na samu crtu entiteta, dam čovjeku pare, a čovjek meni baciklo, garanciju i račun. Zbogom Marinko, odo ja u penziju!

Klasična socijalistička pribadača, stereotip slap-sticka

I tako se ja vozim na svom novom baciklu drugi-treći dan pukne meni guma. Zadnja. Mislim si ja, a šta je tu je, događa se i najboljima da pukne guma. Pokrpam ja gumu, tj. stavim novu, kadli konj bi reko, kobili se nado, pukne opet guma. Opet zadnja jelte. I ja sad šta ću jadan odem i opet promjenim gumu. Međutim vidim ja nešto zanimljivo. Naime, iz gume (iz – to znači u području između vanjske i unutarnje gume) sam izvadio ni više nego rajsneglu iliti… iliti ne znam kako se to zove na hrvatskom jeziku, rekao bih pribadača al… ovo je bila baš rajsnegla. E sad koja je razlika (meni) između rajsnegle i pribadače. E pa, pribadače su u veselim bojama i uglavnom služe da se nešto pribode (ko bi reko!) na one plutene ploče (baš kakvu sam nekad imao i ja u svom sarajevskom čumezu). Inače te plutene ploče su totalno zakon ja sam imao gore pribodeno sve, da su pribadače malo jače mislim da bih i odjeću kačio gore. No, da se vratim na rajsneglu. Dakle nakon što sam valjda razjasnio što je pribadača, čitateljima sam dužan objasniti što je to rajsnegla. E pa rajsnegla služi u istu svrhu samo što nije fensi kao pribadača nego je napravljena iz jednog komada aluminija (Al), a u sredini ima savinuti špičasti dio koji služi za pribadanje. Klasična ona socijalistička pribadača koju danas ne rabi više nitko a totalni je stereotip u tzv. “slap-stick” humoru, ili humoru gega kada se npr. rajsnegle metnu nastavnici na stolicu pa da ona nakon što se oštra sredina rajsnegle zarije u njeno dupe iliti gluteus maximus, poskoči od bola i iznenađenja.  Također je to i dio stereotipa da se ljudima podmeću rajsnegle pod kotače bicikala ne bi li probušili gume. To je zato što valjda rajsnegla zbog svog specifičnog dizajna često pada tako da je vrh uperen prema gore (što je na fensi pribadači malo vjerojatno) čime je vjerovatnost da će doći do penetracije u dubinu gume veća.

Osim što je onako totalno stereotipno da mi je gumu probušila rajsnegla i to negdje na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu (da sam se vozio po nekakvom uredu pa bih još i shvatio), kako je rajsnegla dospjela UNUTAR gume? Misterija je to do dana današnjeg neobjašnjiva, neobjašnjiva barem po empirijskim znanstvenim mjerilima. Ipak niti nakon toga nisam ja još okrivljavao mračne sile za njihovu možebitnu prljavu rabotu.

I tako poučen iskustvom učestalog pucanja guma (kineskih) po cijeni od popularnih 5KM, odem ja u trgovinu gdje se prodaju biciklističke drke, a među njima i gume za bicikl. Kažem ja čiči tamo: “E vako. Sad ćeš mi dat par vanjskih guma debelih ko svinje pred dan Republike. Znači ako pregazim pijanog četnika i nakačim se na njegovu bajonetu da mi ne probuši gumu. I dat ćeš mi par najboljih zračnica koje imaš. Ne marim za cijenu.”

Gleda on mene onako sumnjičavao: – “Najbolje?”

– “Najbolje!” – velim ja njemu

“Pah… Ako već hoćeš najbolje onda uzmeš i najskuplje. A reko si i da ne mariš za cijenu. Evo ti kralj svih guma svijeta, a nije Durex. MIŠELIN “

Kako je on rekao meni Michelin nekako se meni u glavi kroz maglu provrtila besjeda mog pokojnog ćaće o Michelin gumama i superiornoj kakvoći istih, tako da sam samo odlučno kimnuo glavom:

– “Doro. A kolko je to para?”

– “Kvaliteta košta. 8 marki. Komad!”

Moram priznati da me to malo šokiralo. Prije sam plaćao gume 5 marki, a sad je to 8! I šta ću ja, onakav jadan kakav jesam, odriješim kesu i platim skupu francusku kvalitetu. Što bi rekli stari prijatelji Francuza Englezi – “Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino.”

I evo, to moram ovdje reći zaista se tih nevjerojatnih 8 marki isplatilo jerbo sam ja s tom gumom prešao preko hiljadu kilometara bez ikakvih problema. No, i o gumi će biti riječi kasnije.

Nakon što sam napokon servisirao baciklo, tj. nabacio nove gume krenem ja opet u vožnju, piči čiča po Kantonu Sarajevo. Kad ne prođe dugo vremena – karmička naoblaka – razlete mi se tri žbice što je u potpunosti decentriralo (može li se to tako reći?) kotač. S tim svečanim razletavanjem žbica otvorena je sezona novih problema na stražnjem kotaču. Đavo nikad ne spava, pa ako ne može protiv francuske gume, onda može protiv kineskog aluminija. Uglavnom, žbice su se na kotaču razletavale pa brat-bratu svakih 10 dana. Tako, jedna – dvije, nekad tri.

Kada sam se vratio nazad u Slavoniju ravnu jedno ljeto odvezao sam Đuru (to je ime mog bicikla, btw., ako sam zaboravio spomenuti ranije, a čini mi se da jesam) na servis. Tamo je serviser rekao da je felga iskrivljena na jednom djelu ali da ne brinem da bez problema mogu odvoziti tu sezonu pa i iduću ali da razmišljam o mjenjaju iste nekada u daljnoj budućnosti. Ovdje sada treba doći poslovica koja veli “If it’s broken – fix it!” Nema sad tu moš vozit, nemoš vozit. Ali, istini za volju uspio sam cijelu tu sezonu odvoziti bez ikakvih problema na stražnjem kotaču.

Međutim, problem je i dalje postojao – zloduh se iz kotača (privremeno) preselio u prednju mašinicu. Nekako, eto spletom okolnosti nisam mogao mijenjati baš brzinu uvijek kad sam htio što je bilo dosta zajebato kada sam pokušao osvojiti kakvu slavonsku planinu ili kad mi je trebao veliki prijenos (ili mali – nikad ne znam šta je šta) za svladavanje nepreglednih ravnica Panonije. Tako da sam promjenio tu mašinicu, tj. mjenjač, i stavio kao neki nabrijatiji iz bolje serije (Deore, ako to ikome ovdje išta znači). To je radilo neko vrijeme dok ta mašinica nije postala samosvjesna i dobila svoju volju pa je radila poprilično crnogorski. “Op’šteno, čoče! Đe si navalio, ka Rus na kurve!” Tako da eto… mašinica je radila kad joj se radila, a kasnije joj se uopće nije radilo. Tako da sam ja promjenio opet mašinicu, i tu su napokon problemi stali. Ali đavo ne miruje. Vratio se u točak…

Kako sam ja promjenio mašinicu, opet su počele misteriozno pucati žbice. Čime je moj serviser bio izrazito zadovoljan jerbo sam pola svog budžeta zajedno sa svojim točkom ostavljao kod njega. I tako ja vozim bicikl, malo na Poloj, malo u servis, malo do Oprisavaca, malo u servis, u Kaufland po Radler, pa malo na servis i tako.

Nije prošlo dugo da je meni takav ritam života, da prostite, pripizdio pa sam ja odlučio da ću ja vozit bicikl i s pokojom puknutom žbicom. Šta sad tamo oni svjetski đabalebaroši voze Tour de France i Giro i svašta nešta s polomit žbicama, što ne bi mogo ja ko amater-rekreativac. A to što mi točak neće biti centriran… pa ja ionako nisam nikada bio rob simetrije. Pa jasno.

I čak je to i radilo jedno vrlo kratko vrijeme dok nisam ja jedno jutro se probudio mamuran. I to baš onako… momački mamuran. I probudim se ja dakle momački mamuran, al kad kažem momački – baš momački – i to na nekakav sabah morgen, onako sjutra u 7 čini mi se. E sad, znate kako se pijane ideje uvijek čine apsolutno genijalnima i ispravnima? E pa slično je i sa mamurnima, samo što to zna imati i gore posljedice… Naime, čovjek kada je mamuran onda je u takom psihofizičkom stanju da su, da se biciklistički izrazim – popucale karmičke žbice, a čakre su debalansirane iliti decentrirane. E a to je odličan recept za sunovrat sa ceste svakodnevnice u provaliju pizdarija. Daklem, noć prije si se šasijo, napravio se budalu od sebe, danas pati i nemoj glumit junaka i prebrodi do kraja dana. Al nije dao meni vrag mira (koji inače spava u mom točku) i tako padne meni na pamet genijalna ideja da idem ja eto taki pametan i mamuran onako razbacit jedno trijest-četrsest kilometara ne bili centiro svoje čakre, izbacio alkohol iz tijela… ukratko – zajebo karmu. Svako zna da se karma ne može zajebat. Sad znam i ja.

Vozi se tako čiča (čiča, to sam ja) baciklom, onako poprilično jedva pošto mu je tijelo dehidirano, a u mišićima slabost. Kad zove mene moj drug Teča i kaže: “Ajmo pit kafe.” Naravno nije meni trebao dugo da se nagovorim i krenem ja u stožer loše karme – kafanu. Kako sam ja krenio, prešavši prije toga 20 i nešto sitno kilometara, razleti se sepet žbica i ja postanem momentalno imobiliziran. Gotovo.

Imao sam oko dva kilometra vremena da guram bicikl i razmišljam o karmi, čakrama i poltergajstu u mom točku. Moram priznati da se ne sjećam kada sam se osjećao tako jadno kao tada kada sam s migrenom, nejakim mišićima gurao bicikl kroz babe na pijaci (hrv. – tržnici).

Odem ja kod svog servisera, pojadam mu se i tako svašta nešto na što on meni predloži da bi najbolje bilo da ja promjeni vascijeli točak. Pa ono – kom obojci, kom opanci. Il Đavo il ja. Reko, pametno ti je to.

Međutim kako je servis izbacio poprilično nepopularnu cijenu za kotač to je bilo na tzv. “holdu” nekoliko mjeseci dok ja nisam napokon skupio pare. Skupim ja tako pare, nakon nekoliko eona, skinem prokleti točak (al, DOSLOVNO, prokleti) i odem tam kod njega.

– “Evo ti točak, skini s njega gume i meti na novi. Evo imam i pare.”

– “Drž pare. Trebam točak naručit, bit će idući tjedan.”

– “Mašala, aj živijo.”

Nakon moje slavne pozdravne rečenice “Mašala, aj živijo” prošlo je puna tri tjedna. Da bih ja došao u servis i tamo su totalno zaboravili na moj točak al kao “pa nema točkova još nigdje”. Nema točkova? NEMA TOČKOVA?! Pa nije plutonijska šipka, majku mu!

Uzmem ja svoj stari prokleti točak (kojeg je ovaj ipak nekako skrpao) instaliram ga na bajk i tako sam nekako oprezno vozio bicikl na malim relacijama (žbice su, naravno, i dalje pucale). Da, zaboravih pripomenuti, naravno da sam onda u bijesu sve one pare za novi točak razjebo i tako je prošlo opet nekoliko eona dok nisam skupio nove pare za novi točak.

I napokon, što bi rekli Bosanci ‘nova godina, nova nafaka’, odem ja sa keš lovom u drugu radnju kupit točak. Ili naručit. Ili nešto. Dođem tamo (btw., radnja je na kraju grada u Pizdićima Donjim) kad – NA GODIŠNJEM DO 15.1. Inače, vrlo zanimljivo ja sam došao valjda 3.1. Naravno kako sam se ja pobojao da ću opet raspizidt pare, obiđem sve trgovine u gradu (koje su inače apsolutno fantastične) i vidim da nigdje nema točka.

Na internetu sam bio iste sreće. Ili postoji točkovi u klasi “Jimbo ih lomi pogledom” ili u klasi “Tolko Jimbo misli platiti pola rata za svoj prvi auto”. Sedam tisuća kuna za točak? Ma dajte, ne budite bedasti. Srećom u pomoć mi je priskočio drug Šaman Sadam koji je našao kotač u Osijeku i kupio mi isti. Taman to što mi treba.

Poseban alat

Samo je trebalo napraviti još jednu stvar da napokon i ova priča dođe do kraja – staviti gume na točak, staviti kazetu i staviti točak na bicikl. I Jimbo’s on the road again! Kako je proces stavljanja kazete poprilično zajebat… zapravo i nije toliko zajebat koliko je zajebato da nitko nema poseban alat, pa onda treba tražit stručnu pomoć nekog ko ima poseban alat. Sam taj proces je trajao valjda 6 dana jer su uvijek izljetale neke vanredne situacije koje su imale veći prioritet od finaliziranja točka. No, napokon onakav raspižđen odem kod jednog servisera da mi to sredi. I sredi to meni čovjek. Ja opet mobilan. Perfekcija, savršenstvo. Đuro prede bolje nego kada sam ga uzeo prvog dana. Čak sam ga i raspalio 30 na sat po brodskom korzu i onim drndavim pločama. To u protest miliciji što piše kazne biciklistima.

I mislim si ja, e Jimbo, flundro stara, došlo je vrijeme da sad napokon odvezeš dužu rutu ko gospodin čovjek nakon svih ovih peripetija i sranja. Spremim se, nazovem tamburaša Robicu da mi se pridruži, kad primjetim da mi je guma prazna. Pušta. Moja vjerna Michel. Rastavim gumu da stavim novu, kad pogledam da onaj kreten od servisera nije stavio traku u felgu (koja btw. čuva zračnicu od bridova oštrih i tako to da se ne bi probušila, kao što se probušila meni). Šlag na torti je bio kada sam Teču zamolio da mi kupi novu traku – a njemu čiča u trgovinu uvalio traku za veći točak!

I hajde sad vi meni recite… trebam li ja nakon svega ovoga i dalje voziti bicikl? Možda bi bilo najbolje da pozovem egzorcista da proba istjerat tu sotonu iz bicikla, poškropit ga svetom vodom i zakopat ga u slanoj pustinji Utaha?

Devil went down to Slavonia, he was lookin’ for a wheel to steal…

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

19 thoughts on “Ukleti točak”

  1. Joj je se dobro nasmijat ovako na uranak. Držim fige da kotač poživi i nadživi unuke. Da jebemu bez trake ne ide. Al to si komotno mogao izloriku namotati dva tri kruga na široko.

  2. hahaha, fakat te žalim. nekako nemaš sreće. mislim da je i moj bajk počeo otkazivati poslušnost, ali više zbog starosti nego zbog uroka 🙂 a gumu sam samo jednom probušio u 9 godina kako imam ovaj bajk, i to je bilo prošlo ljeto kad sam se napio s jednom ukrajinkom na koncertu the poguesa. nemam pojma kako ali naletio sam na one klamerice za tapeciranje namještaja i precvikala mi gumu. jebemumiša.

  3. Zbog ovakvih stvari ja ignoriram savjete servisera koji su ujedno i prodavači djelova i magle. Ja pitam kolko je zadnji lančanik, on meni veli da bi trebao mijenjati i lanac i prednji lančanik u kompletu. Ja onda ne napravim ništa od toga i vozim se već tri godine bez problema. Istina moram izbjegavati jednu brzinu u kojoj mi lanac preskoči kod jačeg opterećenja, ali to i nije tako strašno.

    1. meni je to sve izglodano pa moram mjenjati cijeli prijenos. preskače na svakoj brzini. nažalost

  4. neznam sta bi ti reko na ovo sve 🙂
    kod kojeg si to bisera bio da nije stavio drkadžiluk za štitit zračnice od žbica?
    inače ja nikad nisam to kupovo nego sam stavljao rezane korištene zračnice u tu svrhu. kao privremeno rjesenje koje ostane jel 🙂

  5. da si sam uzeo u svoje ruke to, već bi davno surfačio zlatnim poljima Panonske ravnice i grebenima Krndije, Dilj gore i Papuka – ovako si dobro i prošao

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *