Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga

Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.

Onomad meni pade genijalna ideja na pamet da se odem provozat do Sovskog Jezera. Sovsko Jezero je inače jedan vrlo zanimljiv lokalitet na slavonskom brdu Dilj. Nalazi se u požeško-slavonskoj županiji što samo po sebi i nije zanimljivo. Zanimljiv je to lokalitet zato što se nalazi na brdu, daleko od gradske vreve, a najbliža civilizacija je obližnje selo Ruševo u podnožju u kojem se djeca navečer zabavljaju vozeći bicikle i slušajući pretposljednje hitove MTV-a na zvučnicima svojih mobitela. U selu čak nema ni birtija nego  jedna polu-trgovina pored poštanskog sandučića (što predstavlja poštanski ured Paka) i ispred jedna sečija gdje lokalno stanovništvo prepreda o dnevno-političkim temama, kao i svakodnevnim problemima s kojima se susreću žitelji jednog zaboravljenog poddiljskog sela. Sa Sovskog Jezera puca lijep pogled na okolicu, na požešku Valis Aureu, kao i na đakovštinu, Paoriju što bi rekli mi iz Granice – zaboravljanje je to podjela iz vremena K und K monarhije – mi iz Granice smo se uglavnom bavili graničarskim poslovima obrane velikog europskog carstva od drugog velikog carstva preko Save, a paori su se bavili… pa valjda paorijom. Bilo je to vrijeme nekog proto-schengena, davno zaboravljenog s granicama koje se danas suptilno opet ucrtavaju.

Tvrdokorni ljubitelji prirode će za Sovsko Jezero reći, ne podcjenjujući ljepotu prirode, da je to ipak rekreativno mjesto za obitelji iz Požege, Broda, Đakova koji dolaze s malom djecom koje mogu posjesti na ljuljačke dok oni opušteno roštiljaju i lagano ispijaju pivo. Nije to šuma za bushcraft, za Bear Grylls akcije. Svejedno za svakog rekreativnog biciklistu to predstavlja zgodnu destinaciju na koju se može uzverati brdskim biciklom, sjesti na jednu od mnogo brojnih klupa, napiti se hladne vode s izvora, dopuniti bidon i vratiti se nazad ili krenuti dalje.

Upravo sam tako i ja krenuo da se napijem hladne vode s izvora i vratim kući.

Kao što sam već ranije napomenio, jezero se nalazi na Dilju što, konkretno u mom slučaju, znači da će biciklist na putu do tamo i nazad napraviti penjanje od kojih 1000 metara nadmorske visine (caka je u tome što se dvaput valja popeti na Dilj – jednom na magistralnoj cesti koja dalje vodi do vječne zemlje salame, sira i tokajca, a drugi put iz ranije spomenutog sela Ruševa do samog jezera.

I ne bilo meni teško tako jednog utorka sjest na bicikl, od milja zvanog Đuro, nekada ukletog, danas, Bogu hvala, vjernog partnera. Nije bilo teško sjest na bicikl, ali da se bilo teško uzverat do Sovskog… bilo je. Pogotovo što nama Slavoncima svaki uspon veći od bundeve predstavlja značajnu prepreku. Ili barem meni.

Kako bilo da bilo, uvezrah se ka Sovskom, promjenih majcu, popih ladne vode s izvora, napunih bidon i krenem nazad kući.

I krenem ja tako kući, a kao što rekoh već ranije, pošto su potrebna dva uspona do Sovskog, onda je nekako logično da je potreban i jedan pri povratku. I to naravno onaj najgori. Koji vodi iz vječne zemlje salame sira, salame i tokajca, preko vječne zemlje kulina, slanine i rakije pa sve do vječne zemlje bureka, ćevapa i Golfova dvica. I krenem se ja tako penjat, vidno umoran takoreć, klonuo, biblijski rečeno: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo”. I tako penjući se niz svoju Maslinsku goru nekako dođoh na sam vrh. Vidno umoran, voljnog duha, slabog tijela. Želio sam samo jednu stvar – naći neko lijepo mjesto na koje bih mogao sjesti i malo odahnuti. Latinski rečeno Gluteus Maximus, u narodu poznato pod popularnim nazivom dupe me je više boljelo od turbo neudobnog sica brdskog konja Đure tako da sam sanjao sam nekakav fini panj na koji bih mogao sjesti i odhanuti desetak minuta. I baš u tom trenutku, na samom vrhu ugledah jednu pristupnu brdsku cestu koja inače vodi do najvećeg vrha Dilj Gore Degmana (460 m). Inače, naziv Degman će onima koji nisu iz diljske okolice biti poznat po tome što se tako zove prototip modernog tenka koji se proizvodi u Slavonskom Brodu. Iako nije loše ime za tenk, ja ga ipak ne bih nazvao Degman. Nego recimo Anakonda. Ili Miš kako su zli Nemci nazvali jedan svoj mali prototip od nekih jedva 188 tona.

Uglavnom, kontah ja tako i kontah, ako će igdje biti igdje ikakav panj ili nešto slično gdje bi se mogla posjesti zadnjica onda je to vjerojatno na toj šumskoj cestici. I skrenuh ja putanju sa već spomenute magistralne ceste koja povezuje tri vječne zemlje, a vjerojatno i više ako se povodimo onom starom da svi drumovi vode u Sofiju, i dođoh na taj famozni šumski put. Uprtio sam sva svoja osjetila ne bi li našao kakav panj, kad li poslije zavoja – biblijski trenutak:

U pol šume, u pol nedođije, odbačeni bijeli kauč pjesnički objasan zrakama sunca kao Pietà u bazilici svetog Petra. Sjedoh, otvorih bidon i sjetih se one: “Tražite i bit će vam dano”.

Ja isko’ i bilo mi dano.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

4 thoughts on “Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga”

  1. … a kauč sav bijel i kožnat kao da je došao ravno iz narodnjačkog spota 😀

  2. Jedna od omiljenih lokacija za otići biciklom od Broda, kad sam uopće tamo… Do Sovskog sam išao solo, prije 2 godine, temperatura zraka 36 stupnjeva, sunce piči, a ja k’o kreten do tamo. Izdržao, divna vožnja, ako zanemarimo hrpe kamiona prema Mađarskoj 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *