Nedelja kad je otišo Hase

Većina dovoljno starih Amerikanca se sjeća gdje su bili 22. studenog 1963. Tad je, naime, izvjesni bivši marinac Lee Harvey Oswald, mutna ličnost koja je je radila u lageru knjiga u Dallas, Texasu, a prije toga u tvornici kućanskih aparata u Minsku, Bjeloruska SSR gdje je prebjegao iz SAD-a, ubio američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedya. Kennedy je stradao od metka koji je oborio sve moguće zakone fizike, a Oswald je stradao nekoliko dana po uhićenju kada ga je ubio Jack Ruby, razjareni šef noćnog kluba. Ako smo išta naučili iz Stoneovog JFK-a s Kevinom Costnerom, onda je to da nemamo pojma o čemu se radi al da ćemo možebit saznat 2017. kad se otvori arhiv i slučaj Kennedy. Kako bilo da bilo, većina Amerikanaca koja je toga dana bila svjesna sebe će vam reći gdje su bili u trenutku kad je Kennedy ubijen jer takvi događaji postaju dio kolektivne svijesti jednog naroda, a u globalnom svijetu kojem živimo i čitavog čovječanstva. Kažem, svjestan amerikanac, tj. čovjek, jer sam se sjetio jedne zanimljive anegdote iz jedne Kunderine knjige. Naime, jedan junak je početkom ožujka 1953. zaglavio u svojoj vikendici u alkoholom berzerku. To ne bi bilo ništa čudno, da se nije probudio mamuran 5. ili 6. tog ožujka i otišao na fakultet, čini mi se u Pragu. Tamo je zatekao ljude koji su stajali ukipljeni i njemi, a njemu nije bilo ništa jasno. Onda je gledao u jednu kolegicu koja je stajala kao kip i opalio se gromoglasno smijat nadrealnoj situaciji i ukipljenom svijetu kojeg je zatekao nakon svog pijanstva. Ubrzo su došli bolješvički dušebrižnici, zarobili našeg junaka kojeg su optužili da se raduje što je umro veliki drug Staljin (a on naravno nije imao pojma). Koliko se sjećam imao je strašnih problema zbog toga. Ni kriv ni dužan.

Uglavnom postoje veliki događaji koji ulaze u kolektivnu svijest, a ja u svojih skoro trideset godina života sam preživio dva sistema (jedan još uvijek preživljavam), jedan rat, nekoliko predsjednika, itd. Među njima je i pad Berlinskog zida, vjerojatno najveći globalni događaj s kraja 20. stoljeća, al da vam pravo kažem ne mogu se uopće sjetiti gdje sam bio i šta sam radio kad se rušio Berlinski zid te sudbonosne ’89. No, dva datuma se dobro sjećam gdje sam bio i šta sam radio….

BBC na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama

11. prosinca 1999. je bila subota a to se sjećam jer sam taj dan trebao ići u školu. Naime, ja sam imao tu sreću pa sam išao u takvu srednju školu u koju se povazdan moralo nešto nadoknađivat. Npr., odvede nas škola na ekskurziju da gledamo papu u Split – 2 dana preko vikenda i 3 dana preko tjedna, dakle gubimo tri dana škole, a mi svejedno opet nekako zaglavimo da to nadoknađujemo malo malo neku subotu. U jednom periodu, više se nitko nije ni pitao o kakvoj se nadoknadi radi nego su i profesori i učenici po inerciji išli subotom u školu. Te radne subote i nisu bile tako loše – profesori su uglavnom gledali da ne pitaju učenike, radilo se skraćeno i sve je bilo nekako opuštenije – najdalje do podne sve gotovo pa hajmo svi na kavu.

Tako slično je trebala biti i ta prosinačka subota da nismo imali nadoknadu, pajz sad ovo – iz tjelesnog! Koji se kod nas zvao TKSZ ili tako nešto, kao tjelesna kultura i samozaštita pošto smo jednom godišnje padali po strunjačama u cilju da padnemo u pravoj aikido maniri u slučaju da nas napadne netko na pijaci. Ono što je još bilo zanimljivije kod ove nadoknade je to da je naš profesor fiskulture skonto da bi bilo odlično da mi tu nadoknadu imamo u dvorani! To naravno ne bi bilo ništa čudno da naša škola ima dvoranu. Ali naša škola nema dvoranu, nego ima teretanu (!), pa je stoga naš profesor fizičkog skonto da bi bilo najbolje da on žica dvoranu od neke škole koja ionako ne radi subotom. Ono što meni do današnjeg dana nije jasno je to zašto on nije isfehto dvoranu u blizini škole, nego je baš izabrao dvoranu neke osnove škole na periferiji grada. No dobro.

Uglavnom tog sudbonosnog 11.12. zvoni u rano jutro meni zvono na vratima. Ja se ustanem, krmeljiv i u gaćama otvorim, a ono moj kum Nikola, tad razredni kolega na vratima. “Umro je.” – reko je umjesto dobro jutro, a ja sam ga pustio u kuću bez pozdrava. “Ozbiljno?” – pitao sam ga, a on slegne ramenima: “Ne znam. Pričalo se svašta u autobusu.” Inače, moj kum je “vozario” svaki dan 50km u Slavonski Brod u našu katoličku školu. Imao je jedan moj drug za njega izraz: “Budi se u 5, dolazi kući u 5, prolazi s 5.”

Ušli smo u dnevu sobu gdje sam ja upalio naš Grunding televizor iz doba Helmuta Schmidta kojeg je dida nekad ranih 80-ih dovuko iz Münchena za nekih tričavih 2-3 hiljade dojčmaraka. Taj TV je bio fascinantan jer je radio, eto skoro 20 godina, al doduše na guranje. Dakle nije bilo slike kad se upali nego se morao jako udarat japanice-udarcima ili se jednostavno trebalo čekati 15ak minuta da se zagrije pa bi onda bilo slike. Ali kad bi bilo slike, ne bi bilo zelene boje. Nikad. Tako da je godinu prije toga Hrvatska osvojila broncu na svjetskom prvenstvu u Francuskoj na crnoj ledini. Uglavnom, kresnem ja TV i lupam japanice po TV-u, dok je iz zvučnika dopirao glas Martina Sheena, slavog ćaće, slavnog Charlieja Sheena. Kad je došla slika, vidjeli smo da je na prvom programu dokumentarac o Franji Tuđmanu u kojem je narator Martin Sheen. Prebacio sam na drugi kanal HTV-a da bih vidio da je i tamo isti taj dokumentarac. Pogledao sam u kuma, on u mene i gotovo u isto vrijeme smo rekli: “Umro je.”

Stajali smo u vrsti na igralištu osnovne škole na periferiji grada. Stajali smo svi ko neka spadala, scena ko iz lošeg Vrdoljakovog filma kad zli komunisit natjeraju jadnu djecu da na Božić imaju predvojnu. Ja sam se osjećao kao vojak Švejk, ali ja sam se doduše uvijek tako osjećao na satu gombanja. Potom je došao naš profesor tjelesnog, izašao pred nas ko nezainteresirani kaplar pred vojsku u rasulu:

– “Umro je predsjednik. Nema nastave.”

Jednostavno tako. Boljševici cara skefali, rat je za vas gotov, razgulite kući.

Igrao sam bilijar u našoj britiji gdje je sve bilo kao svaku subotu prijepodne samo što nije svirala glazba. Čak je i naš profesor-kaplar sjedio za šankom i pio neku kavu. Čuo se žamor ljudi i udaranje kugli. Sve regularno, kao kad nema struje.

Kasnije sam bio kod druga Nedorečenog gdje smo slušali, vjerovali ili ne, Disciplinu Kičme. Tj., slušali smo dok nije njegov otac ušao u sobu i rekao: “Stišajte glazbu, umro je predsjednik.”

Navečer smo bili vani, pili pivo i sve je bilo kao i normalna subota navečer osim što nije nigdje bilo glazbe i što je po kafanama bilo policije u civilu. A to se, u prčiji od grada, vidi iz aviona. Sad kad razmislim, govore i govorili su da je Franjo bio oligarh pa čak i diktator, a opet nitko nas nije tjerao da plačemo za njim kao što su ljudi ronili suze za mašinobravarom iz Kumrovca. Uvijek se sjetim one babuskare koja je rekla da bi radije da joj je sin jedinac umro nego drug Tito. Nekako mi je drago da u moje vrijeme i za mog vakta nijedna majka nije (nadam se) izgovorila te riječi. Barem ne javno, ako ništa drugo.

Sutra dan smo išli na Arizona pijacu i ja sam bio u kupleraju, a tome sam već i ranije pisao.

O drugom datumu u slijedećem postu…