It’s probably me

September-11th-52

U prošlom postu sam najavio reminiscenciju jednog velikoga datuma, a postoji li veći datum u 21. stoljeću od 11. rujna 2001.? Svijet se od tada promjenio, samo u svakodnevni govor su ušle nove riječi poput “kolateralna šteta”, da ne pričamo o toponima poput Kabula, Abu Ghraibea ili Kandahara. Moglo bi se reći da je naše vrijeme donekle određeno nemilim događajem 11. rujna, da bi mogli govoriti od pred i post 9/11 svijetu. Nama na Balkanu barem to nije strano, kod nas je do nedavno svako vremensko određivanje počinjalo sa prije/poslije rata (a nekad i “za vrijeme rata”).

Kao i u slučaju Kennedy, većina zna gdje je bila i što je radila tog rujanskog dana, i to mnogo bolje jer je prošlo 11 godina. Tako postoji na netu nekoliko stranica koji se bave upravo tom temom, poput Where where you on september 11 2001?, a i country pjevač Alan Jackson je napisao popularnu country popjevku na tu temu – Where Were You When the World Stopped Turning. Sjećam se i ja i tog dana. Razmišljao sam da bi možda bilo bolje da se ovaj post napiše i objavi u rujnu na obljetnicu, ali opet s druge strane, do tad – ko živ ko mrtav.

When the world’s gone crazy, and it makes no sense

11.9. 2001. godine Gospodnje je bio utorak i to čitav dan. Znam da je bio utorak, zato što je to bio drugi dan škole. Dan prije je bio ponedjeljak i prvi dan škole i mene kao maturanta u istoj, a čini mi se da smo taj dan išli u školu samo po raspored, iako se naša škola kao baštinica nekih izgubljenih antičkih vrijednosti nosila onom ‘carpe diem’ pa smo mi uglavnom uvijek i uvijek imali nastavnu, bio prvi dan-zadnji dan, ili čak i subota. Ali ne mogu se sjetiti da smo taj ponedjeljak imali nastavu ili smo samo dobili raspored. To nije ni bitno zapravo koliko mene zbunjuje činjenica da je prvi dan škole bio 10.9., što je bio drugi ponedjeljak u rujnu 2001., a svi znaju da škola uvijek počinje prvi ponedjeljak u rujnu. Možda je te godine bilo prevruće pa je škola bila odgođena? Ili su možda prosvjetari štrajkali prvi tjedan? A možda je i škola počela prvi ponedjeljak, 3. rujna? Možda, ali se ja sjećam da sam ja trebao ići kupovati bilježnice za školu tog sudbonosnog 11.9. Ne bih ja ni kupovao te bilježnice da naši pojedini profesori nisu inzistirali na tome da se ima bilježnica. Zašto, opet nepoznanica. Recimo, meni osobono je bolji koncept jedna bilježnica za sve. Ja sam pet godina fakulteta završio sa tri rokovnika i dva lipa mill blokića. Fino uzmeš, pa pišeš, staviš datum taj i taj, napišeš predmet, npr. SAMOUPRAVNA EKONOMIKA i ožeži! Kad ispuniš rokovnik, spremiš, arhiviraš i volia! Meni dan danas ako treba neka informacija s predavanja, ja fino uzmem rokovnik na kojem piše PARLAMENTARNA SKUPŠTINA BiH, malo prolistam i nađem šta mi treba. Taj nepogrešivi sistem mi je nametnuo naviku da imam uvijek sa sobom jedan blokić koji nosim sa sobom, uostalom to je i reklama Moleskinea kako su sve velike face poput Dalija, Hemingwaya i Pavla Čuture sa sobom imali Moleskine-blok. Da su u Lipa Millu pametni mogu hipstero-popularizirat svoje retro blokiće pričom kako ih je koristio Tin Ujević. Dal je to istina, ko će opovrgnuti, a dal je Lipa Mill uopće tad postojao(la?) – kao da je bitno. Gavrilović se uostalom svojevremeno reklamirao da su njegove paštete jeli američki soldati u Vijetnamu. Ne sjećam se da je to iko ikad provjeravao.

Uglavnom, bio je utorak i ja sam se vratio kući iz škole, a kasnije sam trebao otići s drugom Nedorečenim (koji se izgleda, eto, uvijek zadesi tu na te velike historijske datume) kupiti bilježnice. Drug Nedorečeni je tad bio punoljetan (kao i sad), a imao je i vozačku dozvolu a i auto Opel Kadett 1.6 Beauty u narodu poznat kao Kadet-jaje, samo što ovaj nije bio jaje nego sedan, tj. sa guzicom. Što i tolko nije bitno. Al je bitno recimo da je drug Nedorečeni bio u Brodu jer njemu nije škola počela, a nije počela zato što on, za razliku od mene, nije bio maturant nego brucoš onog elektronskog fakulteta u metropoli. A njima škola počinje u listopadu. Uglavnom, drug Nedorečeni i ja smo trebali ići kupit skupa te bilježnice u neku knjižaru, jer eto, on ima kola, a Brod je inače velik ko Istanbul pa se čovjek lako izgubi.

Ja sam došao iz škole, a majka je došla s posla i bilo je ok0 15 sati. Sjećam se da smo sjedili na kauču, ručali pizzu i gledali TV kao prava američka familija. Gledali smo, čini mi se, drugi kanal HRT-a i ne mogu se nikako sjetiti što smo gledali, a ne mogu nać nigdje arhivu tv programa za 11.9.2001. Bio bi to zanimljiv podatak, ali nije od presudne važnosti. Uglavnom sjedili smo i gledali HRT2, ali ne više na našem ne-zelenom Grundingu iz ranih 80-ih. A ne! Mi smo početkom te 2001. uplovili u 21. stoljeće sa stilom – kupili smo TV marke MASTER dijagonale 55cm, koji je imao sve boje! Poslije jedno 2-3 godine i taj TV je krepao pa smo kupili novi, pa je i taj krepao nakon 2-3 godine tako da danas imamo LED TV na nogicu, ono totalno fensi. Šteta što više ne gledam TV ko nekad.

Gledamo mi tako TV kad ono se pojave ona slova na vrhu ekrana i nešto u stilu: IZVANREDNE VIJESTI NA PRVOM PROGRAMU HRVATSKE TELEVIZIJE. Čim sam vidio ta slova, znao sam da se nešto turbo događa, jer zadnji put sam ta slova vidio kao klinac kad je SR Njemačka priznala R Hrvatsku. I prebacim ja na prvi kanal, kad smo tamo imali šta i vidjeti. Iz jednog tornja se vijao gusti dim, reporter je u šoku ubrzano pričao kako se avion zabio u toranj WTC-a i kako gledamo izravan prijenos sa zgrade CNN-a. “Ne znamo radi li se o nesreći ili možda o terorističkom napadu!” Razmišljao sam o tome kakav se to avion spičio u toranj World Trade Centra, u glavi sam imao predodžbu nekakvog malog aviončića tipa Cessne ili Utve. Naravno, Utva za prašenje komaraca ne bi mogla napraviti onoliki dim. Nedugo zatim, uživo smo vidjeli grdosiju Boeinga 757 kako je spucala u drugi toranj, i moram priznati da je to bila jedna od šokantinijih stvari koje sam vidio u životu, tim više što se radilo o prijenosu uživo. Reporter je rekao kako više nema sumnji da se radi o terorističkom napadu.

Tornjevi još nisu pali, a drug Nedorečeni je došao po mene da idemo u knjižaru po bilježnice i po još nešto kod njega u vikendicu. Nema veze što se svijet bespovratno promjenio, bilježnice treba kupiti. Sjećam se da je bio ružan dan i da je padala kiša.

Prije svih tih questova ušli smo u našu birtiju, ljudi su sjedili i bezbrižno pili kavu. TV ugašen. Došli smo do konobara

– Jes vidio?

– Šta?

– Nisi dakle. Upali TV.

– Koji kanal?

– Bilo koji.

Tornjevi su i dalje gorili, a nedugo poslije će i pasti, ljudi više nisu bezbrižno pili kavu – dobro došli u 21. stoljeće, a sa zvučnika je Sting svojim unjakvim glasom pjevao hit iz, tada skoro 10 godina starog filma. I hate to say it, it’s probably me.

httpv://www.youtube.com/watch?v=SUYI7kIR0S4

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

One thought on “It’s probably me”

  1. Ja se sjećam da sam pobjegao sa teorije glazbe, sjedio u “Rupi”, pio kavu, gledao krš na mtv-u kad odjednom iznenadne vijesti i tornjevi gore… Da nisam pobjegao ne bi gledao povijesni trenutak!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *