#JMBG

IMG-20130611-WA0001

Kad sam se ja rodio prije skoro trideset godina moji roditelji su me odlučili nazvati Vanja. To meni naravno ne bi predstavljalo nikakav problem da sam se rodio u nekoj ruskoj zemlji gdje je ovo ime poprilično uobičajeno i gdje je zapravo Ivan odmilja (Ivica). Međutim imao sam tu sreću kao milijuni drugih ljudi da sam se rodio u ne-ruskoj Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj eSeFeRJot gdje je ime Vanja nekim meni još uvijek nejasnim spletom okolnosti postalo unisex ime (vjerojatno po onoj logici da imena koja završavaju s –a su – ženska imena). U životu mi je to pravilo podosta nezgodancija (da ne kažem problema) i to već od samog početka. Tako se u lokalnim novinama na zadnjoj stranici među rođenima moglo vidjeti da su moji roditelji dobili – kćer. No, nije slučajno pisalo kćer i ne bi to bio izolirani incident da nije prethodila jedna bitna greška – meni je po rođenju u matičnom uredu u Brodu dodijeljen ženski JMBG.

JMBG ili Jedinstveni Matični Broj Građana u ex-SFRJ i u našoj mladoj Hrvatskoj do nedavno, a zapravo još i uvijek, bio je alfa i omega svega. Bez JMBG-a čovjek jednostavno ne postoji – ne možeš izvadit dokument, ne možeš otvorit račun u banci, ne možeš se upisat na fakultet, ne možeš kupit auto… ne možeš ništa. Zašto je JMBG bitan? Zbog J – jednostavno zato da se Ivan Kokanović u Gundincima razlikuje od šesti drugih Ivana Kokanovića koji žive u istom sokaku u kućama koje nemaju kućni broj. Da parafraziram Arijanu Čulinu – bolje se rodit bez one stvari nego bez JMBG-a.

Shvativši birokratsku grešku koja bi mi mogla zagorčati čitav život (na stranu ime) moj pokojni ćaća je otišao u matični ured da se to ispravi. Naravno, u matičnom uredu socijalistička birokracija na nivou:

“Druže. Ne može se tu ništa.” – rekao je pokojnom ćaći birokrat u tadašnjoj Općini gledajući ga preko debelih pepeljarki: – “Matični broj je dodijeljen i ne može se to mijenjat. Šta vi mislite da se to može mijenjat kako god ko hoće? Ne može. JMBG kad je dodijeljen on je nepromjenjiv. Da ja odjavim dijete iz matične knjige rođenih trebam umrlicu odnosno izvod iz matične knjige umrlih. Dakle, mali kad umre možemo možda nešto napravit.”

Po receptu socijalističke birokracije bilo je lakše meni odfikarit pišu il me jednostavno ubit, međutim ćaća nije bio ni za jednu od opcija po kojoj bi izgubio jedinog sina pa je onda pritekao jednostavnijoj metodi. Počeo je urlat, uglavnom neartikulirano, a u artikuliranim trenutcima dernjave prijetio se da će socijalističkom birokratu odfikarit pišu ili da će ga ubit i njemu promjenit lični opis i – JMBG. Mislim da nije potrebno istaknuti da je birokrat nakon te drame uspio meni promijeniti JMBG iz ženskog u muški, a da na nisam morao ni umrijet.

—-

934125_10200485269787730_48167107_n

U nazovidržavi Bosni i Hercegovini nazovipolitičari su nekakvim vrlo pametnom logikom odlučili jednostavno ukinuti JMBG. JMBG koji je alfa i omega, odnosno sve, u slučaju ukidanja može donijeti ogromne probleme, što smo svjedočili i mi u Hrvatskoj koja je, doduše jadna, ali ipak država, prilikom promjene iz sustava JMBG-a u OIB. Naravno nazovipolitičari u BiH nisu razmišljali o posljedicama , jer, pobogu, kad kao parlamentarni zastupnik imaš 7000 maraka (3500€) plaću, koga briga za raju.

– “Harač, harač, rajo, treba!”

-” Hljeba, hljeba, gospodaru!

Ne vidjesmo davno hljeba!”

Upravo se ova kratkovidna i bezobzirna odluka bosanskohercegovačkih nazovipolitičarima slomila na maloj tromjesečnoj Belmini Ibrišević koja zbog neizdavanja JMBG-a nije mogla dobiti putovnicu koja joj je potrebna za put u Njemačku gdje treba biti podvrgnuta medicinskom postupku presađivanja koštane srži.

I opet je JMBG postao pitanje života i smrti. Ubrzo se probudio revolt među sarajlijama, koji su jedini druge često optuživali za manjak istog. Ipak, revolucija se rodila. Bebe i roditelji stali su ispred kordona policajaca koji su čuvali debele guzice u zgradi Zajedničkih Institucija (Vlada BiH i Parlament BiH) uhljuba nazovipolitičara. Prvotno su te iste debele guzice čudile u stilu Marije Antoanete*, da bi kasnije od protesta gorućeg naroda i blokade svojih guzičetina napravili izliku za dernek (“olešili smo se kobasicama”) poput onog Eve Braun u Bunkeru zadnjeg dana Trećeg Reicha. Kasnije kad su guzice vidjele da je vrag odnio šalu, đavo vic, a šejtan šegu zaigrali su na onu staru kartu odjeljivanja torova u BiH – nacionalnu. Pa je sve to opet postala ustaško-džihadska zavjera, srpsko-muslimanski deal i vlaška “rađa”. Međutim, dječja kolica su i danas pred parlamentom.

Nije ovdje samo pitanje JMBG-a. Ali je početak. Nažalost, više nisam u Sarajevu i ne mogu sarajlijama dati svoju potporu fizičkom nazočnošću. Mogu samo reći da se nekad stvari mogu riješiti samo artikuliranim i neartikuliranim urlanjem, te blokadom. Mom pokojnom ćaći je uspjelo prije skoro trideset godina.

 

 

 

*Marija Antoaneta nikad nije rekla famoznu rečenicu o kruhu i kolačima, ali nema veze, u njeno doba ionako nije postojao JMBG

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

2 thoughts on “#JMBG”

  1. Jeb’ga, meni fascinira da netko dijete nazove Matija.
    Žensko mislim.

    Odlučio sam svoju djecu, koju doduše ne vidim ni blizu, nazivat duplim imenima.
    Tipa Franjo Josip ili Juriša Hrvoje.
    A žene Alojzija Jozefina ili Antonija Vesna 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *