Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

Spremi se Ferdinande, idemo u Sarajevo!

Još 1998. kada je pokojni papa Poljak došao u Split zakleo sam se da neću ić na nikakve susrete s katoličkom poglavarom dok sam živ. Na Žnjanu je tad bilo vruće preko svake mjere, izgorio sam, bilo mi je vruće, dehidrirao sam i izlomio sam se na onom kamenju. Mislim da sam u jednom trenutku rekao: „Bože uzmi me, ja ne mogu ovo više“. 400 iljada ljudi. Previše je to.

Kad konj bi reko, kobili se nado nije prošlo ni pola godina a ja sam se našao opet na susretu s pontifexom maximusom, ovaj put u Rimu. Na trgu Svetog Petra nije bilo vruće, kao ni grozomornog dalmatinskog kamenja a i sjedio sam na nekakvoj plastičnoj stolici. Ima Boga.

Stoga kada sam vidio najavu da papa Argentinac dolazi u Sarajevo, odlučio sam da idem u Sarajevo . Meni je Franjo zakon, pogotovo zbog svojih subverzivnih latino-američkih stavova koji potkopavaju temelje europskog feudalnog katoličanstva. Kao što Vam je poznato iz medija, lajtmotiv papin posjete bio je mir (mir vama) što je najsnažnije odjeknulo kada je u propovijedi rekao: mai più guerra – nikad više rata. Inače, uzgred budi rečeno, papa prima Vladimira Putina u srijedu u audijenciju.

Papa Franjo je star i napaćen, izgleda nemoćno, slabo i bolesno, dosta drukčije od onog čovjeka koji se 2013. pojavio na balkonu na Trgu Svetog Petra i stidljivo mahnio raji na trgu. S neredom kojeg ima u svojoj kući sigurno mu nije lako, a mi se možemo pomoliti za njegovu snagu i zdravlje, jer – šta ćemo mi Franjo ako nam ti odeš?

IMG_0796

Misa na Koševu je bila veličanstvena – i zapravo čitav program koji je bio i prije mise je bio odličan. Formiran je veliki zbor od 1600 pjevača (!) kojeg je pratio vojni orkestar OS BiH. Organizacija je stvarno bila na nivou, a posebno treba pohvaliti mlade volontere Vrhbosanske nadbiskupije koji su letali na sve strane i konstantno opskrbljivali vodom hodočasnike po onom sarajevskom zvizdanu. Ja ne znam koliko je bilo vode tamo, valjda pola milijuna boca vode kad sam ja popio jedno 5-6, a bilo je oko 70ak tisuća ljudi. Koliko sam primijetio, Sarajevo još uvijek nije prebrodilo svoju fobiju koševa za otpatke, čemu ta fobija i nedostatak istih ostat će mi uvijek misterija.

Inače, na Koševu je bio takav prosjek godina da sam ja bio star. Na stadionu se moglo vidjeti svakakvih zastava – naravno hrvatskih kolko oš, al bilo je tu i srbijanskih, makedonskih, slovenskih, ukrajinskih, pa čak i jedna velika kineska (!) koja je dominirala u relativnoj blizini oltara. Bosanskih, nažalost, malo.

Sve u svemu jako dobro i pohvale svima u organizaciji, kao i policajcima raznih katona, a poglavito su simpatični bili policajci MUP-a hercegovačko-neretvanskog kantona koji su u čoporu hodali po Kovačićima u refelktirajućim prslucima s lunch-paketima u ruci.

IMG_0795

Sigurnost je bila na nivo, na ulazu su malo pipkali ruksake i puštali unutra. Najbolje je bilo kad je neka žena stajala kraj ulaza a bezbednjak ju pita: „Alo bona, ša ćekaš?“

„Ćer, u nje mi je karta.“

„Ma kaka karta bona, ajde bolan voz unutra sjed đe oćeš!“

11390092_10205812837413886_9172423088773872449_n

THE CAR STORY

Nakon što sam bacio nekakvu računicu i kalkulaciju došao sam do zaključka da bi najbolje bilo za Sarajevo krenuti u 1 ujtro jer tu je taman dovoljno vremena da se izbjegne eventualno gužva na granici, kao i gužva u samom prometu. Naravno, bilo je tu i prikupljenih raznih obavještajnih podataka, tako da sam došao operativnim saznanjima do informacija da Zagrepčani kreću u ponoć iz ZG (čime se oko 2 u Brodu), a konvoj požeške biskupije se skuplja u Batrini oko 11h. Long story short – gužve na granici nije bilo, a konvoje autobusa sam sreo u Zenici na auto-bahnu sve ih pretekao do Kaknja. Ide mečka ko zvečka.

Naravno, kako sam ja to sve predobro izračunao i kako sam obišao sve gužve dogodilo se to da smo u Sarajevo došli u 4 izjutra. Inače, stadion se otvarao već od 4 sata, ali mislim stvarno što bih na stadionu već tad. Moja prvotna ideja je bila da ostavim auto na parkiralištu groblja Bare, jer sam nekakvim kalkulacijama izračunao da bi to moglo biti najbliže gdje bi se auto mogao ostaviti do stadiona Asim Ferhatović Hase iliti Koševo. Inače za one koji ne poznaju Sarajevo, ali poznaju opus Zabranjenog Pušenja, Bare su groblje gdje je završio Hakija iz pjesme Zenica bluz nakon što mu je junak pjesme presudio čakijom: „Al raduje me jedna istina/ iz KP doma vratit ću se ja/ Ali Hakija nikad neće sa Bara/ Sa Bara se niko ne vraća/. Međutim, kada sam ušao u Sarajevo tako rano i uvidio da nema prometa, da nije gužva i da policija (još) nije blokirala prometnice odlučio sam se u uvuć negdje u pitomije dijelove Sarajeva.

Logičan izbor bila je Grbavica, naselje koje je za nepoznavatelje Sarajeva a poznavatelje filmova poznata po tome što se jedan bosanskohercegovački film zove po njoj. Pa čak i pjesma Mladena Vojičića Tife se tako zove a spjevana je u čast naselja za vrijeme rata kada je bilo okupirano od strane narko-četnika. Uglavnom – došao sam do stana u kojem sam nekad živio i tamo je parking bio dupke pun – inače na tom parkiralištu je uvijek bilo teško naći mjesto za parking, ali sada je bilo još teže jer je dio parkinga bio „očišćen“ i zatvoren policijskom žutom vrpcom. I tako dosta parkinga po Grbavici, po čemu sam logički zaključio da će milicija početi otvarati te parkinge i usmjeravati hodočasnike na njih kada dođe za to vrijeme. A vrijeme očigledno nije došlo.

Onda sam se sjetio drugog aduta – malo dolje niže na Grbavici, točnije na Kočvačićima, mogao bih se uvući u zgrade pored Franjevačkog studentskog doma gdje sam također nekad živio u Sarajevu. I tako sam ušao u Grbavičku ulicu koja se nekad zvala Lenjinova a nepoznavateljima Sarajeva, a poznavateljima opusa Zabranjenog Pušenja poznata iz pjesme Yugo 45 kada porodica napušta Sarajevo: Pobjegli smo jednog jutra s dvije kese najlonske/ prvo malo Lenjinovom pa preko Ljubljanske.

I tako se ja kroz ex-Lenjinovu uvučem i nađem slobodno mjesto tik pored vrpce koja je zatvarala prolaz do FSD-a. Mašala. I taman kada sam ugasio auto, pojavi se jedan mladi milicajac:

– „Vi ste gosti?“

„Jesmo.“ – ispalim mu ko iz topa, a još smo mater i ja naljepili na šajbu papinu sliku po preporuci organizatora. Ispostavit će se kasnije da je to „gosti“ zapravo značilo nešto drugo.

„Samo malo, prič’kajte, samo da vidim sa svojima“ – reče mladi milicajac i izgubi se u vidu magle.

„Izvol’te, parkirajte se na ledinu!“ – reče mladi milicajac nakon nekoliko minuta i skloni vrpcu koja je blokirala prolaz do doma.

I ja šta ću, parkiro na ledinu.

 

Prije no što smo otišli na Koševo pili smo na Ciglanama kavu u Caffe Paris (kojeg od Caffea London dijeli – Caffe Rio) i tamo samo gledao papin plan i program u Sarajevu da bih uočio da će se papa naći s Međureligijskim vijećem BiH u Franjevačkom studentskom domu! Tamo gdje sam ja ostavio auto. Onda sam pomislio da zapravo ono „gost“ nije značilo „gost u našem gradu“ nego nešto sasvim treće ili četvrto. Šta ja mogu kad zračim interreligioznošću i ekumenizmom. Međutim, teško da će mi to pomoći da dođem do svog auta.

Kada smo se vratili do FDS-a ispred je bio sijaset milicajaca i raznih uniformiranih i neuniformiranih bezbednjaka. Taman je stigao i nekakav auto iz kojeg je izašao čovjek u odjelu, a jedan policajac je s ogledalom na šćapu pregledavao podvozje, a drugi je kopao po gepeku. Pomislio sam kako će danas neću doći do svog auta. Utoliko su policajci uočili mene i počeli se nešto domuntavat i pričat međusobno, da bi izašao jedan od njih.

„Dobar dan, jel vaš auto unutra parkiran?“ – reče drot pokazvajući prema parkingu FSD-a

„Jeste…“ – rekoh mu ja oprezno

„E, nije! Vaš auto se ‘premjestio’.“ – reče drot a ja sam odmah pomislio najgore – da ga je odvukao pauk negdje u Ilijaš il ko zna gdje.

„Premjestio? Dobio noge?“

– „Ma, jah! Al nemojte se niš’ brin’t! Auto vam je eno tamo“ – pokaže prstom ispred jedne zgrade – „I sve je uredu, sve je kako je bilo, sve je na svom mjestu. Fala Vam i sretan put!“ – reče milicioner i nestade.

Kada sam došao do auta, auto je bio uredno parkiran, brave nisu bile obijene i sve je bilo na mjestu.

A kako je to vrlo vjerojatno sve bilo? Daklem kada je netko priseban primjetio moj auto na parkingu gdje se trebao parkirat papin protokol vjerojatno je napravio uzbunu:-

  • „Mersadeeeee!!! Kakav je ovo krš ovdje?!“
  • „Pa od gostiju.“
  • „Kakvih gostiju, majmune jedan! Jel imaju gosti akreditaciju?“
  • „Jok, al imaju papinu sliku na šajbni, jel vidiš…“
  • „70 iljada ljudi danas ima papinu sliku na šajbi! Pa ovo je mjesto rezervisano za protokol! Kako si mogao hodočasnike pustit unutra“
  • „Pa ja…“
  • „Pa ti! Zovi Dragana na motorolu“
  • „Koševo, koševo ovdje ankes, ankes. Javi se.“
  • „Ko je to?“
  • „Mersad je, Dragane…“
  • „Đe si Merso, mišu stari! Šta je bilo“
  • „Jel moš obit 190ku?“
  • „Jok eto ti možeš. Normalno da mogu. Jel papa katolik?“

Nisi bio u Sarajevu sve dok ti ne obiju auto. Pa makar bio i MUP Kantona Sarajevo u pitanju.

Jok, eto ti možeš
Jok, eto ti možeš

 

 

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

3 thoughts on “Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo”

  1. Hahahaha, zdravo Vanja. E predobar ti je tekst, bas se ismijah… Sjetih se i druzenja u tom studentskom domu. Pozdrav za tebe iz Sarajeva.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *