Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah.

Uglavnom subota je bila relativno mirna na poslu uslijed ovećih padalina, a moj posao kao i poljoprivreda uvelike ovisi o vremenskim uvjetima. Čak sam i nešto ranije uspio zatvoriti butigu, obavio neke subotnje questove i zaputio se u Doboj, grad na rijeci Bosni ne bi li se našao sa svojim starim drugom Karajlićem koji se iz Žepča uputio također ka Doboju na čaščicu razgovora. Sve je teklo po planu – na granici nije bilo gužve, policijske patrole nije bilo u Derventi da mi očiste novčanik i nakon sahatak vremena vožnje našao sam se u Doboju gdje mi se ubrzo pridružio i stari drug Karajlić. Long story short – nakon druženja odlučili smo poći svatko svojim putem ka kućama, dok se nisam sjetio da je u blizini Doboja jedno mjesto u kojem je moj bivši kolega s faksa kapelan. To mjesto se inače zove Sivša i nalazi se u općini Usora, etnički čistoj općini u klinču između Republike Srpske i općine Doboj Jug koja je u Federaciji kao i Usora.

bosna_i_hercegovina

Kako sam ja čovjek od avantura i druženja odlučio sam potražiti i iznenaditi svog starog kolegu s fakuleta. I da sam ga iznenadio – iznenadio sam.

Pošto ja za Sivšu nisam nikad ni čuo do trenutka dok mi drugi kolega nije rekao da je ovaj na službi tamo, morao sam se osloniti na sva čuda moderne tehnologije, tj. na GPS. Ako ste se ikad pitali zašto su neke navigacije besplatne, a neke se plaćaju velikim sumama ova priča će vam dati odgovor. Inače ja vam imam uzrečicu: God bless GPS, koje se sada javno odričem nakon ove avanture.

Ukucao sam u navigaciju odredište – Sivša – i skontao: kada dođem u selo, prva stvar koju ću sigurno naći je crkva – a onda sam i na odredištu. I tako sam krenuo od Doboja cestom prema Banja Luci, tj. Tešnju i negdje pred, čini mi se, Tešanjkom, skrenio na sumnjivu malu jednosmjernu ćupriju koja me odvela u neko selo kojem imena ne znam jer table nisam vidio. Kiša je padala, a ja sam se vozio preko brda i dolina prateći upute besplatne Here navigacije. U datom trenutku našao sam se pred kafanom, a navigacija je rekla milozvučnim glasom: SKRENITE LIJEVO. Da sam barem imao pameti i sjetio se mudrih riječi Marka P. Thompsona da se na križanju staze ne skreće lijevo, ova priča bi imala sasvim drugačiji tok od sada, ali vrlo vjerojatnije da je ne bi ni bilo, barem ne u pisanom obliku.

Kao salonski proleter nisam zazirao od skretanja lijevo, pa sam poslušao navigaciju i nakon nekoliko desetaka metara crnog asfalta ispred mene se ukazao makadam. (Cestarska trivija: makadam je dobio ime po nekom Škotu McAdamu koji je izmislio nasipanje ceste tucanikom, a inače su Škoti izmisli i asfalt kao i pneumatike iliti gume za vozila).

del boy trotter new__55129Stao sam i gledao u taj makadam. Kuda dalje? Pogledao sam na zaslon telefona i tamo sam vidio jasno iscrtanu cestu kako se uvija kao i makadam u daljini. U glavi su mi odzvonili riječi Dereka Trottera, poznatijeg pod nome de guerre Delboy, koji uvijek prije svake katastrofe kaže: “He who dares wins”, što je inače moto britanskih specijalnih postrojbi imena SAS. “He who dares wins, Jimbo” – rekao sam sam sebi i sišao na makadam. Makadam je prvih stotinjak metara bio OK, da bi kasnije bio sve gori i gori i gori. I u datom trenutku taj puteljak se počeo strmo spuštati u nekakvo polje i ja sam bez razmišljanja došao do polovice te nizbrdice. Prvi znak da ne bih trebao dalje nastaviti tim putem bio je istančan zvuk grebanja lonca auspuha po šljunku. Stao sam i ubacio mjenjač u R, stisnuo gas, međutim auto je samo počeo kopati u prazno. Povratka nazad više nije bilo.

Da sam bogdo barem tada izašao iz auta i krenio prema prvoj kući koja se nalazi 50ak metara od mene i zamolio nekog pitomog seljana da me povuče traktorom nazad, ova priča bi imala sasvim drugi tok, ili opet – vjerojatno je ne bi ni bilo.

Ipak sam ja napustio vozilo i po kiši se pješke uputio da vidim što me čeka u dubini bespuća bosanke zbiljnosti – i vidio puteljak koji nije baš pružao previše optimizma, ali povratka za mene i mečku više nije bilo. Tada mi se u mislima ukaže lik pokojnog Danila Bate Stojkovića iz “Ko to tamo peva”: – JA BI AUTOBUS TU PROTERAO!

preuzmi

He who dares wins. Ja sam proterao mečku tim puteljkom i vozio se nekoliko stotinjaka metara dok nisam ušao u nekakvo šipražje i blato. Tada je mečka stala. Ipak, nisam gubio nadu jer mi se tada u mislima ukazao lik Besnog Mehaničara. “Drži malo kočnicu pa gas. Izmjenjuju brzo. Prevarit ćeš diferencijal. Dobit ćeš sekundu kada će oba kotača vrtiti. Izmjenjuj brzo rikverc i prvu.” Čovjek bi već pomislio da sam poludio kada mi se toliko likova ukazuje u mislima, međutim ja sam poslušao Besnog Mehaničara i polu-profesionalim off-road manevrom bez reduktora i blokade diferencijala izvukoh se iz blata. Nakon toga gas je uglavnom bio u podu, auto je vrtio u crvenom, tj. bilo bi crveno da imam obrtomjer. Kotači su se tokarili o blato. Šlajdrala je mečka kao da smo negdje na Pariz – Dakaru. Trebali ste vidjeti te manevre. Gromoglasni urlik 1.8 motora u šumi, šlajrdanje po blatu, moj vješti manevri s volanom.. ma to je izgledalo kao rally a ne bespućarenje po Bosni.

965051_355973351191396_1283420926_o

U jednom trenutku sam se našao na livadi na kojoj uopće više nije ni bilo nikakve staze, ali ja sam uporno pratio trail GPS-a dok opet nisam naišao na nešto što bi se moglo nazvati stazom. Probijao sam se kroz šipražje, zapado u blato i vješto koristio manevar kočnica-gas-kočnica-D-kočnica-R-gas. I tako sam ja driftao i driftao kroz šumu dok nisam naišao na jednu usjeklinu, kao kanjončić, aman-taman dovoljno širok da proteram mečku. Poslije te usjekline auto je trebalo popet na povišeni teren.

Stao sam. Udahnuo sam duboko. Stisnuo sam kočnicu. Prebacio sam u D. Držao sam stisnutu kočnicu. Lupio sam gas do poda i kao Jeremy Clarkson sam se proderao: POWEEEEEEER!!! Ušao sam u tu usjeklinu, počeo se penjati, auto je šlajdrao i u datom trenutnku stao, vrtio se malo u mjestu i spustio se nazad u usjeklinu. Stisnuo sam gas, a stražnji kraj je samo počeo tonuti. Više nije bilo manevara koji bi se mogli iskoristi. Pogledao sam u kazaljku temeprature vode koja se približavala crvenom i porazno zaključio: Sad je kraj. Svih laži, prevara…

jeremy-power-clarkson_thumb8

Ugasio sam auto i izašao (jedva) van. Stražnji kraj je bio dobro ukopan u zemlju. Pokušao sam gurnuti auto iako sam znao da je uzalud. I bilo je to uzalud. Popeo sam se na tu uzvisinu i vidio da puta dalje više nema. Tamo gdje GPS trail vodi – šikara je i neprohodan put vjerojatno i za traktor. Otišao sam lijevo i kroz šipražje sam vidio nekakvu sivu crtu. “CESTA! CIVILIZACIJA!” – uzviknuo sam i razmaknuo rastlinje da bi se predamnom ukazala siva rijeka. Točnije – Usora. Došao sam na obalu rijeke Usore. Oko mene nije bilo vidjljive civilizacije. Niti jedne kuće na vidiku. Padala je kiša. Dobro je padala kiša. Padao je mrak. Sam sam. Sam sam u Bosni. U Bosni u šumi. Gdje ima vukova. Možda i medvjeda. Pada mrak. Sam sam. Možda ima i mina.

Sada kada nakon svega razmišljam sam se sebi divim da se nisam predao u očaj. Sjeo sam u auto i otvorio mineralnu vodu. Ajmo sad Jimbo. Crisis managment, to ti je vrlina. Nisi se džabe sam prozvao Wolf.

digital_coach

Zvati konjicu iz Broda na čelu s Besnim Mehaničarom? Bacio sam kalkulaciju. U idealnim uvjetima da on spremi neko rusko vozilo koje mu je na raspolaganju zajedno s opremom je sat vremena. Dolazak do Doboja ruskim vozilom dva sata. Dolazak do mene minimalno sat do dva. Računica je bila jasna. Minimalno 5 sati. Vani je već pao mrak. Hiljade očiju me je gledalo iz šume. Neću ovdje zanoćiti.

Ništa, idem zvati druga Fra Željka. Nakon tri godine vidio sam da još uvijek imam njegov broj u telefonu. OSOBA KOJU STE NAZVALI – NIJE DOSTUPNA. O sudbo kleta. Nazvao sam potom drugog kolegu.

  • Halo
  • Halo
  • Ko je to?
  • Jimbo
  • Koji Jimbo?
  • Jonez.
  • Pa đe si Jimbo?! Jes ti živ?!
  • Moglo bi se reći. Jes ti živ?
  • Jesam, jesam. Evo na godišnjem sam. Tu sam kod kuće na selu. Evo baš sam tu kod nekog kolege došo na rakiju. Haha. Znaš kako je. Kako si ti? Otkud ti?
  • Treba mi broj od Nikolića
  • Željka?
  • Ja, od Željka
  • Jel moš pisat?
  • Mogu.
  • Piši: 06….

Zapisao sam broj i okrenio ga. OSOBA KOJU STE NAZVALI – NIJE DOSTUPNA. To je isti onaj broj koji već imam.

  • Halo
  • Halo
  • Reci drug.
  • Ne radi onaj broj
  • Kako ne radi?
  • Ne znam. Jel imaš fiksni broj od župe, od nekog?
  • Oš od župnika?
  • Oću
  • Piši: 06….
  • Kako se zove čovjek?
  • Fra Niko
  • Fala drug. Doći ću ti jedan dan da pijemo rakiju
  • Ajd dođi!
  • Živijo!

Nazvao sam fra Niku

  • Faljen Isus i Marija! Jimbo Jonez pri apratu. Jel fra Niko?
  • Uvijeke. Jeste.
  • Molim Vas, mogu li kako doći do fra Željka? Zovem ga na telefon ali je nedostupan.
  • Da, ima sada nekakav sastanak. Da li je hitno da ga odmah zovem?
  • Ne, ne… recite mu molim Vas poslije sastanka da mi se javi
  • Reći ću mu
  • A kada bi to moglo biti otprilike?
  • Reći ću ja njemu odmah da Vam se javi…
  • Hvala Vam.

I fakat, nije prošlo dugo. Drug Željko se javio. Ukratko sam mu objasnio što sam napravio, gdje sam, i kako sam došao do tamo. Poput pravog bosanskog fratra bio je pun suosjećanja i riječi utjehe: Nemoj se ništa sikirat, sad ćemo te naći. Stvarno je bio suosjećajan, osim sporadičnog smijeha kojeg nije mogao sakriti nakon mojih opisa kako i sam i dokle dospio.

Srećom pa sam imao rezervnu bateriju za telefon. Srećom pa sam uspio naći u autu malu baterijsku lampu. Osim toga, auto je izgledao kao Lada Niva Besnog Mehaničara nakon što smo ja i on jednom tako nevino krenuli na kavu na obronke Dilj Gore. Nije bilo mjesta u autu u kojem nije bilo blata.

Ovako je to izgledalo i u bespućima Usore, samo bez up-cuga, sajle i ruskog terenca
Ovako je to izgledalo i u bespućima Usore, samo bez up-cuga, sajle i ruskog terenca

Željo i ja smo se čuli još nekoliko puta telefonom jer me nije uspio naći. Zapravo, nije vjerovao da sam toliko uspio ući u dubinu šume. Po mom slobodnom nahođenju prema podacima GPS-a – oko 1500 do 2000 m.

Na kraju sam gacao pješke po kiši, mokar do gaća odnosno kože do one famozne livade na kojoj nije bilo puta. Na toj čistini smo se našli kao partizani imitirajući sove. HU! HU! Iz njive se ukazao lik dobrog seljanina imena Mato. Dao mi je kišobran iako mi kišobran više definitivno nije trebao. Za njim se ukazao i ujak Željo.

  • Jarane… u Sivši imamo: vodu, struju, kablovski internet – a i asfalt! Gdje si ti krenio?

U toliko se pojavio i drugi dobri seljanin imena Zoran. Srećom nije bio sam. Bio je za volanom Massey Fergusona od nekih 150 konja. Izašao je iz traktora i pružio mi ruku:

  • Jarane, svaka’t čast! Godišnje izvlačim jedno il dvoje odavde, al ti si daleko najjači! Oborio si sve rekorde kolko si oš’o duboko!

Lancem smo privezali Ferca i Mečku i za tili čas sam se našao na asfaltu. Šteta je zasad minorna – iskrivljena prednja tablica i nosač iste, te izgreban lak kojeg bi ipak trebalo spasiti jednoslojno poliranje.

Sjedio sam mokar do gole kože u dnevnom boravku samostana i uveseljavao ovom pričom braću ujake. Dvije samostanske rakije su me vratile u život.

Na semaforu u Doboju upalilo se crveno. Sa zvučnika je tugaljivo Knopfler pjevao Romeo & Juliet. Na satu su se poklopile kazaljke na 12. Kilometar sat je odvrtio točno 250 tisuća.

Idemo dalje za iste pare.

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

One thought on “Bespućima bosanske zbilje”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *