Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda treća: Grčka

Na desetu godišnjicu mature došao sam kao ozbiljan čovjek na pragu svojih 30-ih, s diplomom u džepu, doduše neoženjen i nezaposlen, ali sam imao nekakvu satisfakciju što se vraćam u gimnazijske klupe kao akademski svršen čovjek unatoč predviđanju mnogih profesora da od mene neće u životu nikad ništa biti i da ću biti zauvijek propalica iz treće klupe srednjeg reda zarobljen u vječnih 16 godina, ćelav i s konjskim repićem, žicajući klince ispred Rupe piće i cigaru. I tako na maturskoj večeri 10 years after, nakon tko zna koliko litara rizlinga, prišao mi je razrednik i rekao: „Jimbo moj… kad god tebe vidim sjetim se…“ i ja onako u onom delirium tremensu pijanskog naleta emocija čekam da napokon kaže nešto o mom skrivenom potencijalu koji će isplivati tek u studentskim godinama, a on nastavi pa reće: „… kad si u kafani u Ateni igrajući ko Zorba Grk pao s pozornice na stol pun tanjura!“.

Đaba bilo konja vranih po livadi razigranih, kad jednom upadneš igrajući sirtaki pred dva maturantska razreda i talijanskom pučkoškolskom ekskurzijom s pozornice na trpezu punu grčkih pijata, to te valjda prati cijeli život. Ima neki mediteranski gen u meni, ja to jednostavno znam, samo sam u prošlom životu nešto gadno zajebo pa me bacilo u tijelo pretilog slavena, ali šta ja tu mogu (iako bih ladno mogao proći kao Demis Roussos)

U Grčkoj sam bio prvi put godine Gospodnje 2001., 3 godine prije famozne Olimpijade i ko zna koliko godina prije njihove prve ozbiljne recesije (iako izraz „dužan ko Grčka“ znam otkako znam za izraze općenito). Korint, Atena, Patras – moram priznati da me Grčka nije impresionirala ni na koji način – Balkan ko Balkan, prljav i ružan, a tad sam i prvi put na ulicama Atene vidio da je moguće voziti moped, čačkat nos i grickat košpice – u isto vrijeme.

I nakon svega toga sad mi nije najjasnije zašto sam izabrao Grčku kao destinaciju ove ekspedicije. Zapravo sam išao logikom da je Grčka zbog migranata i sveopćeg kolapsa ekonomije odlična destinacija – mora biti jeftino i bez turista. Ja sam vam inače onaj tip koji bi otišao u Sharm el-Sheikh drugi dan nakon što rukne bomba – jer brate, onda je vrijeme da se ide!

No, da se vratim na putopis koji je stao u Konispolu. Nakon što smo se spustili iz Konispola ubrzo smo došli na Šengensku granicu, Albanci su nas pozdravili i došli smo na grčku carinu. Grci, kao pravi lenjivi mediteranci ne stoje da kontroliraju ulaz/izlaz nego jednostavno parkirate auto, izađete van i odete do neke kućice u kojoj nezainteresirani carinik uzme putovnicu i lupi šengenski pečat, prvi takve vrste u mojoj putovnici otkako smo ušli u Europsku Uniju. Kalispera, kalimera, dobrodošli u Grčku!

Vozili smo se  kroz sela na obali Jonskog mora, a natpisi na restoranima, kafićima i poslovnim objektima su me podsjećali na davna vremena kada sam u gimnaziji učio grčki alfabet. Kontam da bi grčkim alfabetom morao vladati svaki klasičar, grecist, teolog i profesor matematike i fizike.

Uskoro smo se našli u Igumenici, lučkom gradu na Jonskom moru u kojem počinje moderna autocesta A2 imena Egnatia Odos i koja je na istoj trasi na kojoj je prolazila antička Via Egnatia koja je spajala gradove Sjeverne Grčke (kao što ih spaja i sad). Autocesta je dugačka 670 km i prolazi kroz sijaset planinčuga što znači da ima hiljadu i jedan tunel. Cesta se počela graditi 1990., a završena je 2009. a ako od Igumenice idete do kraja ceste neminovno ćete završiti na rijeci Marici i ako ste i dalje uporni – u Turskoj.

Autocesta, osim što ima mnoštvo uspona i padova i hiljadu i jedan tunel je u potpunosti osvijetljena, znači bandera ima stalno, a ne kao kod nas samo na izlazima odnosno ulazima. Ko to plaća? Pa normalno mi. Il Švabe, šta ja znam ko im više šalje pare. Koliko mi je poznato jedino Belgijanci još u Europi imaju takav pristup autocestovnoj filozofiji.

Naravno putem svemoćne Evrovizije imamo malo i atmosfere s autoceste:

Kao što je u prvoj epizodi ovog putopisa lijepo nacrtano na karti krajnja destinacija bio je Solun, drugi grad po veličini u Grčkoj. Međutim, kako je ovo ipak bio godišnji odmor, odlučili smo se stacionirati negdje na plaži, a ima li boljeg mjesta nego onog koji se doslovno zove – PLAŽA, odnosno Paralia na grčkom (Παραλία). Paralija je inače poznata kao srpsko more, jer po nekim procjenama svaki drugi turist u Paraliji je iz Srbije. Odluka za Paraliju je pala još u Sarandeu, pošto smo odustali od Krfa jerbo sam se ja bojo da će neko torpedirat trajket i da će mi mečka završit na dnu jonskog mora. Bilo je tu raznih mjesta u brainstormingu al ja sam zapeo na olimpijsku regiju i srpsku Paraliju.

Inače, Paraliju sam vidio na SATovoj patroli – kratko objašnjenje: ima na nekoj srpskoj televiziji neka emisija o automobilima i oni imaju specijale kad se potrpaju u dva auta i onda se voze do nekog xy mjesta i onda govore – pazite ovdje, ovdje ima jeftino goriva, ovdje valja jest, ovdje kolotrag, ovdje granica i na kraju dođu na željenu destinaciju. Nema gdje nisu išli, a ja to gledam redovito jer sam siromašan, a volim putovat pa onda s njima putujem iz udobnosti ikejine fotelje. Neki dan sam s njima virtulano putovao do Rovinja i čak smo stali u Brodu, na Marsoniji. Kad razmislim, ja sam rođen da budem dio SATove patrole.

Negdje tko zna gdje na autobahnu stali smo na nekovoj Shellovoj pumpari koja ima i bazen (!), ali ono što je u datom trenutku bilo još bitnije – i neki polu self-servis restorant. Tamo sam uzeo neku kafu, neku grčku piturnu s nekim od njihovih famoznih sireva i neke bolonjeze skuvane u doba Olimpijade valjda. Cijena? Prava sitnica – pola trodnevnog budžeta iz Albanije!

Kasnije će se ispostaviti da Grčka baš i nije jeftina

greek-riding-a-bicycle-oxi-european-union-fault-pls-send-euro

No da, zaboravio sam pripomenuti gdje smo krenuli. Rekao sam već ranije da smo krenuli ka Paraliji, međutim u Paraliji nisam mogao naći smještaj via Airbnb pa sam našao neku gajbu u Katerini (Κατερίνη), gradu u neposrednoj blizini Paralije (8 km) što i nije loše ako imate na umu Muju koji se žalio kako mu je daleko bila plaža na ljetovanju, pa ga Haso pito pa gdje je bio na moru, a ovaj mu odgovorio – u Doboju!

Na putu do Katerinija nije se događalo ništa zanimljivo osim što je svakih 30-ak km bila naplatna kućica u kojima su Grci uzimali pare. Fuck EU, pls send €.

Nekad predvečer došli smo u Katerini:

Živopisni pitoreskni turistički grad koji je, na moje čuđnje, poprilično čist.

Našli smo se s našim domaćinima, lik i ženska koji su bili jako gostoljubivi i koji imaju stan u istoj zgradi gdje su i nama izdali gajbu koja je bila poprilično prostrana: nekakav oveći dvosoban stan s dva balkona i sasvim neloše mjesto za proboravit GO. Taj lik kojem sam zaboravio ime i koji mi je utero paralelno Mercedes na parkirno mjesto pošto ja paralelno ne znam uterat ni baciklo, dao nam je flašu vode i poželio nam dobrodošlicu u Grčku i Katerini. Vodovodna voda u Grčkoj je valjda nepitka i gdje god dođete donesu vam flašu vode koja u sebi ima klora i smrdi na olimpijski bazen. Sjednete u kafanu popit pivo i prije nego vam uzmu narudžbu donesu vam kloriranu vodu valjda da vas nateraju da pijete još više.

Nakon što smo se smjestili, saprali i napravili ostale predpripremne radnje spustili smo se u čaršiju. Čaršija je bila prepuna turista, a mi smo u jednom establismentu našli mjesto da popijemo koje pivo. Albansko pivo: grčko pivo = 4:1, ne u kvaliteti nego u cijeni. Što znači da se za lagana četiri piva u Grčkoj u Albaniji možete olešit ko budala. Al, Evropa brate!

img_7030 img_7031Ujutro smo spakirali kupaće i gaće i krenuli put Paralije. Nakon kraće vožnje našli smo pakrking u relativnoj blizini plaže kraj nekog auta Lozničkih registarskih oznaka, sjeli u neku kafanu i normalno srknuli kavu te otišli na plažu.

Plaže je idealna, dugačka, pješčana i stvarno odlična. U Makarsku kad dođete na plažu imate osjećaj da ste na Baščaršiji jer stalno čujete: “Allaha mi”, “Ocam jarane!”, “Ma jah ba!”, a na Paraliji imate osjećaj da ste na Knjaz Mihajlovoj: “Alo brate”, “Daj mi loptu, bre!”, “Brate, jebote, bre!”. Ja sam po izlasku iz vode svom suputniku Zoranu uskliknuo: “Brate, jebote, bre! Ovo je mnogo lepše nego u našem Karinu. Bre!”

img_7034 img_7035

Nakon što smo se oslolili u trećem moru na ovoj ekspediciji (Egejskom), ganutljivo sam uzdahnuo “thalatta, thalatta!” te smo krenuli dalje u ekspedicijske misije.

Thalatta (st. grč. θάλαττα) – more.

401 godine prije Krista Grčka je vodila rat s moćnim perzijskim carstvom. Tijekom neuspješne kampanje Kira Mlađeg 10 tisuća grčkih vojnika ugledalo  je Crno More iz Trabzona te su uzviknuli od sreće “Thalatta, thalatta!”

Kada su Hrvati došli na obalu Jadranskog mora u 7. stoljeću (morebit i u 8.) uzviknuli su “Thalatta, thalatta” i to zato što oni tad nisu znali hrvatski nego grčki (tako je to nama rekao profesor grčkog u gimnaziji).

Utrpali smo mokre gaće u auto, izašli na auto-cestu i krenuli put Soluna.

Solun iliti Thessaloniki po grčki drugi je grad po veličini u Grčkoj. Da ne ulazim previše u povijest o kojoj nit znam baš puno, a možete sigurno pametnije pročitati na wikipediji onda ću se samo dotaknuti nekoliko ovako polu-zanimljivih trivija. Solun vam je inače bio jugoslovenska luka za vrijeme kraljevine SHS te kasnije kraljevine Jugoslavije – naime u solunskoj luci je postojala posebnim dogovorom kraljevina SHS (tj. Jugoslavije) i Grčke slobodna Jugoslovenska zona koja je, valjda bila suvereni jugoslavenski teritoriji, a koliko interneti kazuju ta zona je postojala u Solunu čak do 1973. U toj zoni je bio i nekakav kolodvor Jugoslavenskih željeznica gdje se roba tovarila i onda prugom vozila dalje, mislim do Bara.

S druge strane Solun je za braću Srbe važan toponim jer se tu srpska vojska za vrijeme WWI taktički povukla pred Austrijancima i to preko albanskih gudura, tamo gdje smo mi negdje jeli albanske kobasice u prošloj epizodi ekspedicije. U Solunu su nastale i mnoge tugaljive srpske patriotske pjesme poput “Tamo daleko” (tamo daleko, daleko od mora, tamo je zemljata, tamo je Srbija) i “Kreće se francuska lađa”. I još jedna zanimljiva trivija – na internetima (točnije na YouTubeu) sam našao hrvatsku (!) verziju – “Tamo daleko, daleko kraj mora”, pjesma koja je izrazito popularna kod Hrvata u Južnoj Americi, točnije u Punta Arenasu u Čileu.

Budući da su se pojavile sumnje o o nehrvatskom podrijetlu pjesme Tamo daleko, njih je otklonio magistar Marko Skender iz Osijeka objavivši u Matici, glasilu Hrvatske matice iseljenika, pismo o hrvatskoj pjesmarici iz 19. stoljeća u kojoj je prvi put pronašao zapisanu pjesmu Tamo daleko.

Normalno da je oko toga izbio već hrvatsko-srpski internet rat, ali šta je tu je.

I još jedna zanimljivost vezana za Solunske pjesme: krajem 70-ih zagrebački Jugoton izdao je kompilaciju pod imenom “Solunske pesme” i to navodno zato što niti jedna izdavačka kuća u Srbiji nije htjela izdati tu kompilaciju jer su se bojali da im ne bi nakarikali srbovanje, odnosno nacionalizam.

Čovjek kad dođe u Solun a ima viziju Grčke kao neke recesijske tužne države jako je zbunjen. Ulice su pune trgovina s brandiranom robe, a sudeći po količini vrećica koje nose prolaznici teško bi čovjek rekao da u Grčkoj nema para. No, Grčka je specifična zemlja u kojoj nema para, al ima para. Fuck EU, pls send €.

Ostavili smo kola u nekoj ulici i ubrzo smo se našli na nekakvoj pijaci gdje nema čega nema:

img_7038 img_7039

Ubrzo s pijace sišli smo na solunski glavni trg koji nosi ime po Aristotelu koji je poznat po tome što je imao jarana Platona koji mu je bio drag , al mu je istina bila draža. Poznat je i po tom što je oblikovao kompletnu zapadnu misao i sistematizaciju znanosti, al dobro sad o otom-potom.

img_7040 img_7041 img_7042 img_7043 img_7044 img_7045

Crkva sv. Grgura Palama

Crkva sv. Grgura Palama

Budne oči milicije sve prate
Budne oči milicije sve prate

Kažu, nisi bio u Grčkoj ako nisi razbijao tanjure, nalio se Ouza i Metakse, upadao s pozornice i jeo gyros. Pošto sam sve već probao prije 15 godina, odlučio sam ponoviti samo ovo zadnje. Iako su solunski restorani bili dupke puni uspjeli smo naći stol u nekom polu-fancy restaču.

img_7049

Nakon jela odlučili smo krenuti dalje, ali je prvo trebalo doći do auta koji je bio parkiran, ispostavilo se, trideset ulica dalje. Inače, imam jednu foru koju koristim još od perioda rumunske ekspedicije – obavezno uslikam tablu s ulicom gdje mi je auto parkiran (ili zapišem u notes) iako kažu da će novi iOS automatski bilježiti mjesto gdje vam je auto. Šta ti je tehnologija!

Putem evrovizijskog prijenosa opet imamo malo krstarenja ulicama Soluna:

Vratili smo nazad u Katerini gdje smo proveli našu zadnju noć u Grčkoj (na ovom putovanju jelte), popili naravno sijaset piva po 4€ komat i maštali o albanskim cijenama i ženama ne-grbavih noseva.

Ujutro smo pokupuli naše stvari, potovarili ih u kola, nasuli litru ulja u mašinu i krenuli ka Makedoniji. Na autocesti sam uvidio da se kazaljka opasno približava onoj kritičnoj crtici, što i nije čudno ako se uzme u obzir da sam auto tankao prije tko zna koliko kilometara u Albaniji. Znajući opet da je u Grčkoj gorivo skupo, odlučio sam taktički uložiti 15€ u gorivo što bi mi s ovim parama u tanku trebalo biti dovoljno do Bitole. Stao sam na nekoj Shellovoj pumpi i reko pumapadžiji: “Pumpadžijo, mene poslao Nurko i želim da mi naspete što više oktana u mom benzinu. Za 15€!”

  • “Za 50?”
  • “Za 15!”

Nakon 6 sekundi pumpadžija je rekao: “Evo ga”, a sat je otkucao negdje 7 i pol litara. Kao da mi je pljunuo u rezervoar.

  • “Jel, metere ti, pa koliko ti je benzin?!”
  • “Pa 2 evra”
  • “Fuck EU, pls send €” – rekao sam čovjeku i dao pare (inače sva konverzacija se odvijala na balkanskom engleskom)

Nakon nešto vremena sišli smo s autoceste i ušli u pitoreksna sela u kojima su putokazi s vremena na vrijeme pokazivali FYORM, što je Makedonija na Grčkom. Kao što je rahmetli Prince bio “The Artist Formerly Known as Prince” (TAFKAP) tako je i Makedonija “Former Yugoslav Republic of Macedonia” pošto Grci Makedoncima spore ime, ali o tome će biti više riječi u idućem, posljednjem izdanju balkanske ekspedicije.


Što reći na kraju balade. Grčka nije ispunila moja očekivanja. Jer moja očekivanja su bila da ću doći u prljavu zemlju džabaluka, međutim došao sam u čistu zemlju poskupoće. Unatoč tome što je prava brija za ljetovanje na grčkim otocima (Krf, Lezbos, Kreta, Zakintos) moram priznati da Paralija izgleda sasvim solidno i da ima odličnu plažu. Noćni život u Kateriniju je živ, pa tko brije na to ima šta raditi. Iako mislim da ću idući put u Grčku na neki otok možda ko onaj iz onog filma Mediterraneo tamo negdje blizu Turske u maloj Aziji.

I nakon svega kad razmislim… nije mi ni žao što sam upo s pozornice na one tanjure u Ateni.

U idućem, posljednjem izdanju balkanske ekspedicije čitajte: “Makedonija – tamo gdje vječno sunce sja: Bitola moj roden kraj, Mistična voda Ohrida, Skopje kao Atena 2.0, Niška banja voda zdrava i Čačak-čačak šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj!”

PodijeliShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditPin on PinterestDigg thisShare on TumblrPrint this pageEmail this to someone

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

2 thoughts on “Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *